NEKAD NIJE DOBRO DA NAROD ODLUČUJE: Švicarci su svima pokazali zašto je to opasno

Foto: Pixabay

“Ako našim običnim građanima ne možemo objasniti zašto trebamo te avione, doživjet ćemo težak poraz na sljedećem referendumu.” Tako je Andre Blattman, umirovljeni vrhovni zapovjednik švicarske vojske, svojim otvorenim pismom medijima upozorio svoje kolege u aktivnoj službi da objašnjenja za nabavku novih aviona ponuđena javnosti nisu bila dovoljno dobra.

Švicarska je u sklopu plana Air 2030 namjeravala zamijeniti svoje dotrajale F/A-18 i F-5 Tiger novim avionima prije 2030. godine, a nabavka od planiranih 6 mlrd. franaka morala je dobiti odobrenje na jednom od čuvenih švicarskih referenduma održanom 27. rujna 2020.

Njegova kritika nije kod svih izazvala odobravanje: “Kritika s neočekivane strane”, suho mu je prigovorio Neue Zuericher Zeitung.

No pokazalo se da je Andre Blattman itekako bio u pravu: kako se pokazalo na referendumu, golem broj švicarskih građana – zamalo je ispalo da je to većina – doista je prema nabavci novih aviona pokazao veliku rezervu. Sjećanja na neugodnu lekciju ranijeg referenduma, 18. svibnja iz 2014. godine, na kojem je bila odbijena kupnja švedskog Gripena E (“urne su srušile Gripen E”) još su bila svježa.

Lekcija s Gripenom je, doduše, rezultirala time da se referendumsko pitanje ovog puta nije odnosilo na konkretan tip aviona, nego samo na principijelnu odluku treba li uopće nabavljati avione ili ne. Rezultat je bilo vrlo tijesno “za” (50,1 posto) – prevagu je donijelo točno 8670 glasova, svi u njemačkoj Švicarskoj. “Nismo se jedva provukli kroz referendum, nego ispod njega”, odužio se svojim kritičarima Andre Blattman. Ni Gripen na ranijem referendumu nije bio odbijen uvjerljivom većinom: za “ne” je glasalo jedva 53 posto građana.



Tako je Švicarska za 6 mlrd. franaka nabavila 36 aviona F-35 Lockheed Martin – na veliko zadovoljstvo SAD-a, a ministrica obrane Viola Amherd je u ekspozeu koji je trajao sat i 45 minuta u švicarskom parlamentu iscrpno i detaljno objasnila zastupnicima kriterije evaluacije na temelju kojih je odabran baš F-35.

Strah vojnog kadra, a posebno najviših časnika od referenduma, međutim, postoji i dalje – već se drugi put pokazalo da čuvena švicarska demokracija ima i problematičnu stranu: da je na posljednjem referendumu prevagnulo “ne”, to bi “rasturilo” cijeli sustav švicarskog zrakoplovstva, a time i cijele organizacije obrane Švicarske. Švicarska vojska morat će sa strahom od referenduma živjeti i dalje. Zlobnici (koncentrirani uglavnom u pokretu “Švicarska bez vojske”) kažu da bi jedno od pitanja na prvom budućem referendumu trebalo biti: “Što će Švicarskoj čak 36 supermodernih F-35 – još s obzirom na impresivnu protuzračnu obranu?”.

Kao da odlučivanje na referendumu nije dovoljno, odluka o izboru F-35 izazvala je značajne diskusije i u drugim zemljama. Francuska (ljuta što Švicarska nije odabrala najnoviji Rafale koji ima slične karakteristike kao F-35) iznijela je cijeli niz zamjerki, a kriteriji evaluacije – a posebno financijska strana, odnosno troškovi nabave s troškovima eksploatacije tijekom vijeka trajanja – postali su predmet analiza i u SAD-u, gdje je Švicarsku analiza troškova (nabava plus svi koji nastaju tijekom eksploatacije) izazvala velik broj komentara.

SAD, doduše, nema direktnu demokraciju poput Švicarske, ali kada god Pentagon nabavlja nove avione, nastaje situacija kao da je ima: u javni diskurs tada nahrupe diskusije koje su još žešće i intenzivnije od onih u Švicarskoj ili Francuskoj. Uz to, SAD je poznat kao “tvrdica” pri odobravanju troškova za svoju vojsku jer Pentagon “svaki dolar tri puta okrene” prije nego što ga stvarno odobri.

Nije čudno stoga što je odluka Švicarske o nabavci čak 36 F-35 u SAD-u izazvala brojne diskusije i zbog toga što se Pentagon nedugo prije odlučio za nabavku F-15EX umjesto F-35, a objašnjenje je bilo – niži troškovi tijekom vijeka eksploatacije.

John Venable, veteran zrakoplovstva i vodeći autoritet utjecajne zaklade Heritage koja, u svojstvu think-tanka analizira sva obrambena i sigurnosna pitanja koja se odnose na SAD, nije bio lijen na portalu Breaking Defence iznijeti detaljnu analizu švicarske metodologije na temelju koje je odabran F-35. Postavio je i na prvi pogled retoričko pitanje: “Jesu li se Švicarci – čuveni po svojoj financijskoj pedanteriji – ipak zaribali?”.

Naime, na prvi pogled izgledalo je teško objašnjivo kako je moguće da potpuno novi, supermoderni F-35 – dosad najskuplji projekt koji je Pentagon financirao – može tijekom svog vijeka eksploatacije biti čak dvije milijarde jeftiniji od svojih konkurenata poput Rafalea, F/A-18E/F (Super-Hornet) i Eurofightera, a treba računati i s time da će, kao potpuno nov projekt, vrlo vjerojatno imati i neke “dječje bolesti”?

Direktna demokracija najvažnije je civilizacijsko postignuće, no pitanje jesu li se Švicarci doista “zaribali” u svojim financijskim kalkulacijama ili nisu nije najvažnije: ono glasi jesu li se Švicarci “zaribali” time što “obični građani” na referendumu odlučuju o strateškim pitanjima obrane zemlje.

Drugim riječima, je li mogućnost da građani referendumskom odlukom “rasture” obrambeni sustav zemlje prihvatljiva cijena za direktnu demokraciju?

Štoviše, direktna demokracija tek je vrh ledenog brijega doslovce svih odnosa u državi, što je i razlog što se razvila baš u Švicarskoj – nije, naravno, u Švicarsku poput meteora “pala s neba”. Švicarska je država koja ima mnogo paradoksa, a sustav funkcionalne direktne demokracije samo je jedan od njih. Tako je u švicarskom ustavu navedeno da “švicarski narod i kantoni žele živjeti zajedno uz uvažavanje i poštovanje njihovih različitosti”. Niti jedna druga država nema ni približno sličnu odredbu, kao što nema ni čak četiri službena jezika. Direktnu demokraciju ne može ostvariti bilo koja država koja se naziva demokratskom. Prvi preduvjet je da je to građanska država, naravno ravnopravnih građana, bez institucionaliziranih podjela po etničkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Građanstvo je nešto poput monolita koji, snagom jedinstva, djeluje gotovo kao jedna osoba.

Politički sustav koji je najbliži direktnoj demokraciji ima Finska (Finci se, od svih europskih nacija, smatraju najbliži Švicarcima) iako Finci ne izlaze na referendume tako često kao Švicarci. Od država srednje Europe najbliža direktnoj demokraciji je Republika Češka. Prva rečenica njezina ustava može se shvatiti i kao sukus protestantskih nazora i shvaćanja: “Mi, građani Republike Češke … u namjeri da izgradimo Republiku Češku kao domovinu slobodnih građana istih prava, svjesnih njihove dužnosti prema drugima i njihove odgovornosti prema društvu u cjelini…”

Neki politički promatrači u šali čak primjećuju da bi, kada bi se države mogle premještati, Republiku Češku trebalo “izmjestiti” u zapadnu Europu – negdje uz Švicarsku, Finsku ili Nizozemsku jer joj u srednjoj Europi nije mjesto.

Nažalost, politički sustavi svih 190 plus država na ovom planetu jako su daleko čak i od pokušaja ostvarenja direktne demokracije. Najdalje su one čiji ustavi institucionaliziraju etničke podjele, imaju ustavno određene manjine i njihovu institucionaliziranu diskriminaciju – poput Hrvatske, Srbije, Latvije, pa čak i Izraela koji za sebe često ističe da je “jedina demokracija na Bliskom istoku”. Dr. Ahmad Tibi, jedan od najstarijih još aktivnih članova Knesseta, s time se ne slaže: on već gotovo 50 godina tvrdi da “Izrael može biti ili nacionalna država ili demokracija, ali ne oboje”.

Kritičari nacionalnih (etničkih) država stoga tvrde da one ne mogu ostvariti čak ni “običnu”, a kamoli direktnu demokraciju. Jer, iako ne postoji “univerzalna”, općeprihvaćena definicija demokracije, postoji konsenzus o tome što ona nije: puki diktat većine manjini. Nitko ne bi smatrao odluku 51-postotne većine da 49-postotnu manjinu pretvori u svoje robove demokratskom. A nacionalne (etničke) države rade točno to – niti jedna manjina nikada i nigdje nije prihvatila taj status na temelju dogovora s etničkom većinom.

Etnička većina etničkoj manjini taj “status” nameće jednostavnim “nadglasavanjem”. Posljedica je da nacionalna država nikada ne može ostvariti ravnopravnost svojih građana, čime se odriče snage njihova jedinstva. I to ne samo u slučaju rata nego i u doba mira: cijena ekonomskog razvoja je pogubna.

Nije slučajno da je privreda Republike Češke toliko integrirana s privredom Njemačke da se kolokvijalno govori da one, bez obzira na goleme razlike u veličini i snazi, “rotiraju na istoj osovini”. Također nije slučajnost da je Republika Češka stalno prva na listi globalne ekonomske važnosti među zemljama srednje i istočne Europe: izvoz industrijskih proizvoda u Njemačku kao postotak BDP-a je oko 18 posto; deset puta više nego kod Hrvatske koja je na posljednjem mjestu (1,7 posto).

Ekonomija je jako osjetljiva na institucionalna rješenja pa stoga nije nikakvo čudo što su nacionalne, odnosno etničke države “sklone ekonomskoj neefikasnosti” jer ne mogu izolirati svoje ekonomije od utjecaja problematičnih institucionalnih rješenja. Posljedice svog specifičnog institucionalnog rješenja trpi i ekonomija Izraela, a ona je najbolje vidljiva u usporedbi s ekonomijom Švicarske: iako obje države imaju supersposobna i vrijedna stanovništva s najsuperiornijim radnim etikama na svijetu, Izrael ostvaruje tek polovinu BDP-a Švicarske. Isto vrijedi i za BDP po stanovniku: u Izraelu.

Na ovogodišnjoj IMD-ovoj rang-listi konkurentnosti Švicarska je na prvome mjestu, dok je Izrael tek na 27. Danas nitko ne spori da je demokracija nezamjenjiva i da nema ničega čime bi se mogla nadomjestiti. Do spoznaje da se direktna demokracija ničim ne može nadomjestiti ako bilo koja država želi postizati vrhunske rezultate tek treba doći.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI