Što međusobno povezuje nedavno preminulog glumca Seana Conneryja, besmrtnu babu Vangu i nadolazeću Novu godinu? Ništa, reklo bi se na prvi pogled. Međutim, promotrimo stvar pažljivije. Od prvog siječnja 2021. Velika Britanija, nakon što je početkom ove godine i službeno iskoračila iz članstva Unije, odmah po ovogodišnjem Silvestrovu okončat će i tranzicijsko razdoblje, s dogovorom o daljnjoj suradnji s EU i trgovačkim sporazumom u džepu ili bez njega. Može se to smatrati, a neki to doista i misle, početkom kraja Union Jacka, tj. Velike Britanije kakvu smo dosad poznavali. Otprilike nešto slično je predvidjela i bugarska slijepa proročica baba Vanga, ona ista koja je anticipirala crnog američkog predsjednika, početak Drugog svjetskog rata i pad američkih blizanaca. Velikoj Britaniji pretkazala je da će joj kola poći nizbrdo upravo od te 2016. godine, dakle od trenutka kad su britanski euroskeptici pokazali figu Europskoj uniji u kojoj su dotada proboravili skoro pa pola stoljeća, točnije 47 godina. I naravno, na kraju – 007. Sean Connery, naime, nije bio samo slavni glumac, šmeker i šarmer svjetskog glasa i najpoznatiji filmski interpretator špijuna u službi Njezinog veličanstva, nego je bio i vatreni pobornik škotske nezavisnosti, javno angažiran za vrijeme prvog neuspjelog referenduma o škotskom izlasku iz Velike Britanije otprije šest godina i njezin glasni promotor. Odgovor na pitanje s početka teksta u ovoj svojevrsnoj igri asocijacija je, dakako – Škotska.
Međutim, ostavimo po strani selebritije, šarlatanstvo i praznično raspoloženje koje bi nam ove godine, kako sada stvari stoje, moglo prisjesti, i kažimo da je aktualna škotska premijerka Nicole Sturgeon, odmah po britanskom izlasku iz EU, najavila novi referendum za nezavisnost Škotske, pa to onda ponovila još nekoliko puta, ako to još nekome nije bilo jasno. Iz londonskog Downing Streeta su na premijerkina opetovana traženja odmah odgovorili da bi novi referendum mogao predstavljati svojevrsni presedan, jer da bi u slučaju da se ponovno glasa o nezavisnosti to bilo nerezonski često. U svakom slučaju, britanski premijer Boris Johnson zasad otklanja takvu mogućnost. Nicole Sturgeon i njezina stranka SNP (Scottish National Party), inače vladajuća politička snaga u Škotskoj unazad desetak godina, nezadovoljna je Brexitom, naravno, Škoti su, baš kao i Velšani, glasali za ostanak u EU, nezadovoljna je i drugorazrednom pozicijom gorštačke države u britanskoj Uniji, te ukupnim padom životnog standarda tamošnjem stanovništvu. Čak je i glumac Ewan McGregor, koji je ranije bio suzdržan oko secesije, ovaj puta za škotski izlazak. “Kad je dosta, dosta je”, kazao je nedavno popularni glumac, a prenijeli svi mediji. Kada se cijelom ovom setu problema nadoda i relativno nonšalantni odnos službenog Londona i samog premijera Borisa Johnsona prema aktualnoj zdravstvenoj krizi, što je za posljedicu imalo ogroman broj oboljelih i preminulih od korone u Velikoj Britaniji, otprilike k’o u kakvoj zemlji trećeg svijeta, narastajuće nezadovoljstvo Škotske posve je razumljivo. Tu je škotska premijerka čak odigrala svojevrsnu korektivnu ulogu u odnosu na prvotnu zdravstvenu politiku. Nehajnom Johnsonovom pristupu u borbi protiv zaraze suprotstavila je svoj bitno restriktivniji i stroži način i polučila uspjeh. Sad u tretiranju krize London prati Edinburgh.
Međutim, stvar s tom nesretnom škotskom nezavisnošću uvijek je išla pomalo nespretno, šepavo, sporo i nekako kilavo, reklo bi se. Već spomenuti McGregor alias Mark Renton u “Trainspottingu”, kino-hitu Dannyja Boylea iz 1996. godine, u sekvenci u kojoj se skupa sa svojom edinburškom narko-ekipom uputi na izlet po škotskim vrištinama na svježoj ariji u jednom trenutku jednostavno pukne i svu svoju frustraciju istrese kroz poznati solilokvij o Škotskoj i njezinoj ‘slavnoj’ povijesti. “Biti Škot je čisto sranje! Mi smo dno dna, ološ jebene zemlje, najbjednije, jadno, servilno, patetično smeće koje je ikad stupilo u civilizaciju. Neki ljudi mrze Engleze, ja ne. Oni su samo drkadžije. Nas, dakle, koloniziraju wankeri. Ne možemo naći ni pristojnu kulturu koja bi nas kolonizirala. Nad nama vladaju dekadentni šupci. Sve je to sranje, moj Tommy! A ni sav svježi zrak ovog svijeta neće tu napraviti nikakvu jebenu razliku!” Stvar sa škotskom hrabrošću i ponosom ipak ne stoji baš tako loše, pogledajmo samo “Bravehearta”, ali i stalne ustanke klanova protiv engleske krune koji su trajali sve do sredine 18. stoljeća. Međutim, Brentonova jadikovka u “Trainspottingu” ipak do određene mjere predstavljala glas deziluzionirane javnosti, glas običnog frustriranog puka, već dugo nezadovoljnog stanjem u užoj mu i široj domovini.
Prije šest godina kampanja za izlazak Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva izgubila je s rezultatom 55 posto za ostanak u Velikoj Britaniji, a 45 posto za izlazak. Dosta velika je razlika tu u korist ostanka u Ujedinjenom Kraljevstvu, a ni izlaznost nije bila baš bajna – oko šezdeset posto. To je neke natjeralo da ustvrde da u Škotskoj ipak još uvijek nije sazrelo vrijeme za nezavisnost. U svakom slučaju, tada je za izlazak iz zagrljaja s Englezima bila mlađa, urbana populacija, dok su umirovljenici i ruralno stanovništvo ziheraški glasali za ne prekidanje veza s Londonom. Secesionističke tendencije u Škotskoj javljaju se već odavno, ali šezdesetih godina prošlog stoljeća takva politika po prvi puta u moderno doba zadobiva masovniju podršku. S parolom “To je škotska nafta!” prvi se puta 1974. godine i energenti uvode u političku igru. Kao što se zna sjeverne obale Škotske i tamošnje primorje bogato je nalazištima nafte i plina, pa je tako i to postao važan politički ulog. Škotski nacionalisti tvrde da bi potpuna kontrola nad naftnim izvorima i njezinom eksploatacijom samostalnu Škotsku katapultirala u red bogatih i uređenih država kakva je recimo, naftom također bogata Norveška.
Inače, Škotska je nezavisnost izgubila prije više od tri stoljeća. Točnije, 1707. dvije su kraljevske loze, engleska i škotska, potpisale sporazum o ujedinjenju i tako, s jedne strane zaustavile permanentne dinastičke ratove, a s druge ambiciozna Engleska dobila je mir u svom zaleđu, koji joj je bio neophodan za uzlet na međunarodnoj sceni. London je pristao da Škotima dade ono što bismo danas nazvali kulturnom autonomijom, dakle dao im je određenu samostalnost u nekim manje važnim stvarima (nacionalne insignije, zastava, himna, kultura, znanost, folklor, jednom riječju dao im je da prakticiraju civilno društvo), dok su svi bitni poslovi za jednu državu, oni koji su se ticali vanjske politike, obrane i financija, ostali čvrsto u rukama engleske Krune. Zapravo je bilo riječ o tome da su više klase Škotske u onodobnom naglom engleskom industrijskom razvoju, kolonijalnom ekspanzionizmu i prekomorskim osvajanjima vidjele šansu i za sebe, pa su pristale biti, zapravo, potkupljene i da kao takve postanu dio zajedničkog britanskog imperijalističkog pothvata. Tada, dakako, nikakvog referenduma o ujedinjenju dviju nacija nije bilo, niti se narod za išta pitao. Stoga ne treba čuditi da su separatistički raspoloženi klanovi iz sjeverne Škotske, ta gorštačka gerila sa škotskog highlandsa, još desetljećima dizali ustanke protiv sporazuma, dakako posve bezuspješno.
Izraziti politički centralizam koji je dominirao u vrijeme tačerizma i vladavine konzervativaca, proces osamostaljenja Škotske potpuno je zablokirao na skoro dva desetljeća. Škotima je tada bilo onemogućeno da na planu osvajanja nezavisnosti postignu išta bitno. Štoviše Tačerica im je tada nametnula poznatu paušalnu komunalnu naknadu (tax poll), koja se razrezivala neovisno o dohodovnom statusu pojedinca ili vrsti i veličini nekretnine, dakle naplaćivala im je svojevrsnu glavarinu, na što su Škoti jednostavno poludjeli. Njihovi pokušaji da funkcije s centralne razine prebace na regionalnu tada su nailazili na potpuno nerazumijevanje službenog Londona. Kada su na vlast sredinom devedesetih godina došli laburisti, proces osamostaljenja mogao se pokrenuti s mrtve točke. Najprije je 1997. izborena i oformljena škotska skupština na koju je postupno prebacivana jedna po jedna ovlast, od poreznih do zakonodavnih. Već smo vidjeli da je jedno od ključnih mjesta nesporazuma između službenog Londona i Edinburgha bila upravo raspodjela proračunskih sredstava i način prikupljanja poreza. Pa dok škotski nacionalisti vatreno zagovaraju fiskalnu decentralizaciju opravdavajući to podacima da Škotska više privređuje i više daje u zajedničku blagajnu nego što dobije zauzvrat, oponenti im za to vrijeme uzvraćaju kako Škotska već duži niz godina, nakon tačerizma, financijski prolazi sasvim dobro.
Neki promatrači škotski pokret za samostalnost stavljaju u isti blok s drugim sličnim separatističkim pokretima u Europi, prije svega s onim katalonskim i baskijskim u Španjolskoj i Francuskoj, ali s kvebečkim u Kanadi. Sve ove pokrete povezuje fenomen nejednakog razvoja. Naime, sve te rečene subnacionalne, regionalne zajednice zapravo su u pravilu u mnogim svojim aspektima razvijenije od drugih dijelova društava i država čije su još uvijek sastavni elementi i zbog toga misle da bi ekonomski i na svaki drugi način prosperirali ako bi se osamostalili.
Međutim, do samostalnosti će Škoti ipak jako teško. Najprije, škotske vode i nadalje kriju nevjerojatnih 80 posto rezervi nafte u okviru Europske unije, Edinburgh je četvrti evropski financijski centar, za američke multinacionalke Škotska je, baš kao i susjedna Irska, i nadalje primamljiva niskoporezna oaza, NATO i nadalje tu operira i ima svoje baze i ne pada mu na pamet da ih zatvori, porezi na multimilijardere su tu i nadalje vrlo niski, a tu se i dalje vrti velik biznis. Vladajućem britanskom sloju takav se dragulj iz krune sigurno neće ispuštati iz ruku samo tako. Škotska je također jako ovisna o vanjskom tržištu i o onome što se događa izvan njezinih granica, za razliku od država i zemalja većeg opsega, kao što je to, recimo, Engleska, koje djeluju bitno ekonomski samostalnije. Također, valja znati da kad su škotski nacionalisti 2014. godine propali na referendumu, protiv njih je tada bila upregnuta čitava državna, medijska i politička mašinerija. Protiv škotske nezavisnosti tada je radila i Westminsterska palača i Downing street, ali isto tako i BBC i nebrojena izdanja Ruperta Murdocha, pa je za očekivati da će se isto ili slično ponoviti i u vrijeme nekog budućeg glasanja o nezavisnosti.
S druge strane, škotski nacionalizam je blag, što je posljedica povijesnih okolnosti. Škotska je osvojena “mekim” ekspanzionizmom, a ne brutalnom kolonijalnom silom kako je Engleska pokorila Irsku ili politikom asmilacionizma u slučaju Walesa. Škotski je nacionalizam iz tih razloga daleko od agresivnog nacionalizma ulsterske IRA-e, i nije toliko protu-engleski nastrojen kao irski, on je uključujući i raznovrstan, nacionalni se sentimenti tu miješaju s klasnim, sindikalizam u Škotskoj je standardno jak i odan je saveznik kampanjama za nezavisnost, grass root demokracija je tradicionalno snažna i razvijena kao i regionalizmi svake vrste, pa sve to skupa predstavlja onu forcu koja u konačnici može dovesti do toga da se “škotsko pitanje” jednom riješi.