Što koronakriza, što nikada složenije globalno geopolitičko i geoekonomsko stanje, opet je ‘ravnotežu’ novouspostavljenih europsko-britanskih odnosa, čini se, prebacilo na stranu EU. Britansko gospodarstvo našlo se u velikim teškoćama još i prije koronakrize, a sa svim se time London mora nositi samostalno
„U zimu Veliku Britaniju očekuju novi val Covida-19, sezona gripe, poplave i Brexit”, izjavio je britanski premijer Boris Johnson. Prilično neočekivana izjava britanskog predsjednika vlade, koji je još donedavno govorio kako će se zemlja vratiti u normalno stanje do Božića ove godine. Dok Britanija muči svoju muku, EU je postigla sporazum oko utvrđivanja zajedničkog proračuna za razdoblje 2021.-2027. u iznosu od 1074,3 milijardi eura, kao i odluci o dodjeli 750 milijardi eura u fond za oporavak gospodarstava država članica, stradalih od pandemije koronavirusa. Međutim, iza ovih golemih brojeva i dalje stoje prilično skriveni interesi, ali i goleme unutarnje razlike u EU, koje se, prije svega, ogledaju kroz činjenicu da bogate sjeverne i zapadne članice, poput Njemačke, Francuske, Nizozemske, Finske ili Austrije, baš i ne „gore od želje“ za financiranjem siromašnog juga i istoka EU. Hrvatska je, ukupno gledano, u pronalasku spomenutog kompromisa jako dobro prošla, dobivši više od 22 milijarde eura pomoći u idućih 7 godina, a uspješnost povlačenja tih sredstava ovisit će isključivo o sposobnosti vlade za osmišljavanjem kvalitetnih projekata, ali i o provedbi bolnih rezova i reformi koje su u ime socijalnog mira odgađane već godinama pa i desetljećima, poput one zdravstvene. Hrvatske se vlade u toj uspješnosti do sada baš i nisu iskazale zbog čega niti sadašnja ne ulijeva previše povjerenja. Naime, po pitanju uspješnog povlačenja dodijeljenih sredstava, Hrvatska je na samom dnu ljestvice zemalja EU.
Nema solidarnosti
Međutim, spomenuti sporazum o proračunu EU i iznosu novca namijenjenog fondu solidarnosti, kao i o metodologiji njegove raspodjele, isključivo je plod činjenice kako nitko u EU danas nije spreman na sebe preuzeti odgovornost za propast pregovora i moguće posljedice raspada globalnih struktura EU, a ne nekakve istinske solidarnosti i želje bogatih država za pomaganjem drugim, siromašnijim članicama, koje im se, uostalom, na političkom planu nerijetko suprotstavljaju i proturječe njihovim interesima. Nedvojbeno je kako je u ovome trenutku u Europskoj uniji ipak prevladao stav o nužnosti jačanja zajedništva zbog složenih ukupnih globalnih procesa i nepredvidljivih izazova koje pred EU stoje ne samo u nadolazećoj budućnosti, nego već i sada, i s kojima se niti jedna od članica nije u stanju nositi samostalno. U prosincu prošle godine ostvarena uvjerljiva pobjeda konzervativne stranke Borisa Johnsona omogućila je i završetak po Britance krajnje frustrirajućih i ponižavajućih pregovora s Bruxellesom oko uvjeta njihovog povlačenja iz Unije, gdje je Bruxelles često odbacivao pojedine britanske prijedloge i ustrajavao na svojim. Prosinačkom pobjedom ojačani Boris Johnson sve je to „prekrižio“ jednim potezom pera, i kroz cca mjesec dana, kako je i obećao, povukao svoju zemlju iz članstva u EU koja je nakon toga ostala prilično dezorijentirana, što je i danas. Johnson je pred očima čitavoga svijeta srušio mit o bezalternativnosti EU za europske države, što je i bio jedan od razloga opreza prethodne britanske vlade pod vodstvom Therese May u pregovorima s Bruxellesom.
Ostali sami
Međutim, što koronakriza, što nikada složenije globalno geopolitičko i geoekonomsko stanje, opet je „ravnotežu“ novouspostavljenih europsko-britanskih odnosa, čini se, prebacilo na stranu EU. Britansko gospodarstvo našlo se u velikim teškoćama još i prije koronakrize, a sa svim se time London sada mora nositi samostalno. Oslanjati se na Washington on može samo u vanjskopolitičkim i obrambenim pitanjima, a za sve ostalo SAD olako ne odrješuju kesu. Osim toga, one ionako imaju previše svojih problema, kao političkih tako i gospodarskih da bi bile solidarne i humanistički nastrojene prema bilo kome izvana. Odatle vjerojatno i proizlaze Johnsonove prilično katastrofične riječi jer on jako dobro zna ukupan opseg problema s kojima se suočava njegova zemlja. Da stanje nije ni malo blistavo, pišu i mnogi zapadni mediji, pa i američki. Tako Bloomberg u svom članku od 22. srpnja, zvučnoga naslova „Globalna Britanija Borisa Johnsona sudara se s globalnom stvarnošću“ piše o nostalgiji Londona zbog izgubljene državne veličine, zbog koje se on sada aktivno nastoji pozicionirati kao utjecajna geopolitička sila ignorirajući puno važnije, aktualne unutarnje probleme. Velika Britanija prolazi kroz najveću recesiju za čitavo stoljeće unatrag. Britanska funta toliko je nestabilna da ju je Banc of America čak usporedila s valutama zemalja u razvoju. Glavni britanski burzovni indeks FTSE 100 pao je za 17 posto, dok investitori otvoreno bježe s Otoka. Poglavito stradava britanska automobilska industrija. A uza sve to, kao neka mračna sjena nadvila se i visoka stopa smrtnosti od epidemije Covida-19.
Moć Europe
U tome smislu Europska unija stoji kudikamo bolje iako i sama prolazi kroz složeno razdoblje. Euro je pokazao svoju čvrstoću i stabilnost do te mjere da su i pojedine agencije objavile kako euro u skoroj budućnosti može čak i detronizirati dolar s položaja glavne svjetske valute u sferi trgovine i financija. Sve je to, dakako, „nanjušio“ Bruxelles koji s Londonom još uvijek vodi pregovore u sklopu prijelaznog razdoblja o razdruživanju i utvrđivanju buduće suradnje Velike Britanije i EU nakon Brexita. Tako je glavni europski pregovarač po tom pitanju, Francuz Michel Barnier (slika 1), ponovo postao „tvrd“ i neugodan britanskom uhu. On je ovih dana malomogućim označio postizanje sporazuma s Londonom o budućem partnerstvu.
Slika 1
Za to je, naravno, optužio britansku stranu tj. njihovo odbacivanje za „ostajanjem privrženima uvjetima otvorene i poštene konkurencije i uravnoteženom sporazumu o ribolovstvu“.O istom problemu piše i britanski medij The Telegraph gdje se navodi kako će nehtijenje Europske unije za davanjem ustupaka Britancima s visokom vjerojatnošću dovesti do toga da „sporazuma neće biti“ i da će od Nove godine trgovinski odnosi između njih biti regulirani pravilima WTO-a , što nije povoljno za Ujedinjeno Kraljevstvo.
Ovdje obvezno treba podsjetiti i na ozbiljno pogoršanje političkih odnosa između Velike Britanije i Kine po pitanju Hong Konga gdje London, kao i Washington, nakon što je Peking donio zakon o nacionalnoj sigurnosti te svoje autonomije, kojemu su se Britanci i Amerikanci oštro protivili, gube prijašnje pozicije i unosne financijske benefite koje su izvlačili iz posebnog statusa Hong Konga i njegove uloge kao najvećeg azijskog financijskog središta. A ne manje važno, pogoršanju britansko-kineskih odnosa pridonijela je i prošlotjedna „kapitulacija“ vlade Borisa Johnsona pred snažnim američkim pritiscima, kada je uvela zabranu sudjelovanja kineskog tehnološkog diva Huawei u izgradnji infrastrukturne mobilne mreže pete generacije – 5G na svom teritoriju. Time je de facto usporila dovršenje njezinog instaliranja za dvije do tri godine, i to usprkos činjenici da je ta ista vlada početkom ove godine iznašla kompromisno rješenje. Prema njemu se ne dopušta korištenje usluga i opreme Huaweija samo u po nacionalnu sigurnost osjetljivim objektima, a također je bila ograničila i udio te kineske tvrtke na 35 posto u ostalim infrastrukturnim područjima u kojima se uvodi 5G mreža.
Velika Britanija nevoljko je zaigrala opasnu američku igru kada je u pitanju britanska strategija prema Kini. London je prihvatio američki model prema kojemu planira osigurati svoje strateške interese u Aziji bez pomoći Kine samo u suradnji s tamošnjim američkim i svojim saveznicima i partnerima, od kojih je, mnogima, usprkos određenim teritorijalnim sporovima i političkim nesuglasicama s Pekingom upravo Kina i glavni trgovinski partner. To će se vrlo teško promijeniti.
Odnosi s Kinom
S druge strane EU ima svoje planove oko razvoja odnosa s Kinom, koji su puno „mekši“ i skloniji opreznoj i nadziranoj suradnji, a ne nasilnom prekidu. Kopnena je Europa ipak fizički naslonjena na Aziju i zato je to posve logičan pristup s gledišta ekonomskih interesa. Ali i ne samo zato, već i zbog činjenice da u novoformiranim odnosima, koji se upravo stvaraju u tzv. anglosferi, neće biti prostora za provedbu nacionalnih interesa ne samo ključnih članica EU, već i nje kao cjeline. U tim anglo-američkim strategijama EU postoji samo kao pomoćno sredstvo za lakše osiguranje njihovih interesa. Kako se planovi EU oko Kine također ne sviđaju Washingtonu, ostavit ćemo otvorenim i njihov konačni ishod. Iz svega je ovoga vidljivo kako su EU i Velika Britanija izabrale dva posve suprotna pristupa svoga budućeg razvoja, rješavanja svojih gospodarskih problema, kao i problema u borbi s epidemijom koronavirusa. I dok je Velika Britanija, na valu nacionalnog ushita i probuđenog duha velikodržavnosti izabrala put samostalne borbe, svojevrsnog britanskog izolacionizma Europska unija, tj. zemlje kontinentalne Europe, svoj su izbor stavile na zajedničku borbu. Iako je ovo posljednje – zajedništvo umjesto izolacionizma – naizgled logičnije i trebalo bi imati veće šanse za konačni uspjeh, slaba unutarnja kohezija od EU će tražiti ulaganje dodatnih velikih napora kako bi se uopće održavalo njeno jedinstvo. Osim toga, u sigurnosnom smislu EU je kudikamo izloženija rizicima od Velike Britanije i zato EU tome segmentu mora pridavati veliku pozornost. Upravo je po pitanju vanjske politike EU najmanje jedinstvena. Svaka od njenih velikih članica ima svoje poglede na većinu regionalnih i globalnih problema i svoje modele prema kojima bi ih trebalo rješavati. Vanjskopolitičko nejedinstvo Unije itekako žele iskoristiti vanjske silnice: od SAD-a i Rusije, pa sve do Turske. Upravo s ovom posljednjom i dolazi do naglog zaoštravanja odnosa, uključno i onih sigurnosne prirode, u Istočnom Sredozemlju i na tlu Libije. Za sada su, međutim, po pitanju zauzimanja oštre političke retorike prema Ankari, od država EU jedinstvene jedino Francuska, Grčka i Cipar, što nikako nije dovoljno za obuzdavanje turskih apetita.