Poljska prelazi na „zelenu energiju“ izgradnjom nuklearke

Poljska i EU dugo su vremena vodile oštre rasprave oko strateškog plana EU za napuštanje fosilnih goriva i postupni prijelaz na čiste ili obnovljive izvore energije kroz tzv. zelenu agendu. Zbog protivljenja Poljske (i na kraju njenog pristanka) da mora zatvoriti sve ugljenokope (a taj segment rudarstva zapošljava čak oko 200 000 ljudi, dok energija iz termoelektrana čini veliki udio u ukupnoj količini električne energije te zemlje) ostavku je svojedobno navodno dao i tamošnji ministar vanjskih poslova. Stvar dodatno pogoršava i činjenica kako Poljska do 2023. g. planira u potpunosti odustati od uvoza ruskog plina. Pitanje je, dakle, čime ona namjerava nadoknaditi spomenute, sada dominantne izvore energije za zadovoljenje svojih energetskih potreba u budućnosti.

Zbog svega toga u Poljskoj se nastavlja intenzivna rasprava o energetskoj strategiji zemlje, koja bi trebala udovoljiti zahtjevima EU za smanjenjem emisija ugljičnog dioksida. Zbog toga Varšava želi uložiti u izgradnju atomske centrale (popularno – nuklearke). Što je, s druge strane, opet u suprotnosti s planovima ključnih članica EU – Njemačke i Francuske, da svoje nuklearke u potpunosti zatvore u idućih desetak godina u sklopu te iste „zelene agende“.

Poljsku gone i (geo)politički razlozi i njeni deal-ovi s SAD-om tj. bivšom Trumpovom administracijom (nesumnjivo će to tako ostati i pri Bidenovoj administraciji). S jedne strane Washington je Varšavi nametnuo nužnost potpunog političkog odvajanja od Moskve, a s druge strane i potpuno energetsko odvajanje od Rusije što je puno osjetljivija stvar jer utječe na svakodnevni život s obzirom kako je Rusija i najveći opskrbljivač Poljske prirodnim plinom kojeg ona uglavnom dobiva plinovodom Yamal-Europa preko Bjelorusije. Poljska u tom smislu planira graditi i svoj „Baltički plinovod“ za dobavu prirodnog plina iz Norveške, a već je izgradila i LNG terminal za prihvat američkog ukapljenog plina koji je operativan. Ali dvije zemlje (Poljska i SAD) namjeravaju surađivati i po pitanju razvoja nuklearne energije. Još u lipnju 2020. g. Donald Trump i poljski predsjednik Andrzej Duda dogovorili su nuklearnu suradnju između dviju država. Poljski predsjednik tada je najavio kako će Sjedinjene Države postati partner u izgradnji poljske atomske centrale, a trošak ukupne suradnje u nuklearnoj sferi procijenjen je na oko 30 milijardi dolara. Opunomoćenik poljske vlade za stratešku energetsku infrastrukturu Piotr Naimsky kazao je tada kako Amerikanci ne žele samo posuđivati novac, već i sudjelovati u zaradi od rada nuklearke.

Međutim, skeptici kažu kako je ostalo premalo vremena i da će poremećaj u razvoju nuklearnog programa završit povratkom na kupnju ruskog plina kojeg ta zemlja želi napustiti već za dvije godine.

Vlada u Varšavi službeno je odobrila “poljsku energetsku politiku do 2040. godine” (PEP 2040), navodi poljski medij Biznes Alert. Dokument opisuje da će se energetska industrija zemlje promijeniti kako bi udovoljila zahtjevima Europske unije koja planira prijeći na „zeleno“ gospodarstvo do 2050. godine.



„Kritičari odobrene strategije iz Ujedinjene poljske stranke upozoravaju kako će njezina provedba koštati 1,6 bilijuna zlota (432 milijarde dolara), a ne postoji plan odakle se financirati. S druge strane, postoje kritičari da strategija nije previše odvažna”, piše spomenuti medij i naglašava kako se kritika odnosi i na činjenicu da je razvoj atomske energije utvrđen kao temelj za energetski prijelaz.

“Izgradnja poljske nuklearne elektrane ima vrlo gust raspored prema kojem bi prvi reaktor trebao započeti s radom 2033. godine. U teoriji je moguće izgraditi jedan generatorski blok u desetljeću. Ako se odluka donese ove godine, ostat će dvije godine za izgradnju”, – navodi poljski medij i upozorava na praksu tj. iskustvo izgradnje AC u Europi. Tako kaže kako Finskoj nuklearni reaktor grade Francuzi već 11 godina. Upravo se Francuska, uz SAD, Japan i Južnu koreju, smatra jednom od glavnih graditelja buduće poljske AC.

Ako poljski nuklearni program zakaže zemlja neće moći bez plina iz Rusije, a bit će potreban i novi ugovor s Gazpromom, navodi Biznes Alert i kaže, kako će, ako se napusti nuklearna energija, Poljska morati graditi obnovljive izvore energije i uvoziti električnu energiju uglavnom iz Njemačke (zanimljivo je u ovoj shizofrenoj situaciji, da je upravo Poljska glavna predvodnica u EU u protivljenju dovršetku ruskog plinovoda Sjeverni tok 2 koji bi Njemačkoj morao osigurati dostatne količine jeftine i sigurne energije nakon njenog prijelaza na skupu „zelenu agendu“. Ako to ne bio bio slučaj, teško da bi Njemačka ikome električnu energiju mogla izvoziti, štoviše, i sama bi je vrlo vjerojatno morala uvoziti, op. ZM.)

Problem po Poljsku leži i u tome što EU njoj nudi 57 milijardi eura u obliku zajmova i bespovratnih sredstava za “zelene projekte” tj. obnovljive izvore energije, poput vjetroelektrana i solarnih elektrana Međutim, u to EU ne uračunava izgradnju atomskih centrala. Vjetroelektrane i solarne elektrane vrlo su skupe, a naravno, razliku u cijeni energije u odnosu na sadašnje „prljave“ energente plaćat će potrošači kroz svoje dobivene račune. To vrijedi za sve zemlje EU, pa tako i za Hrvatsku, dok će moćni lobiji, koji iza ta dva obnovljiva izvora energije u EU stoje, itekako „trljati ruke“ i gurati „zelene“ naivce i Gretu Thumberg da promiču njihove interese. 

Poljska je samo jedan ali drastičan primjer onoga što u energetskom smislu čeka sve zemlje EU. Ne bude li uskoro malo više pameti od strane političara u Bruxellesu, toliko propagirana „zelena agenda“ na kraju će se pretvoriti u „zeleni mjehur od sapunice“ kroz enormno povećanu cijenu energije, koja će, osim što će dodatno i značajno opteretiti džepove samih građana, porazno utjecati na europsku industriju tj, gospodarstvo i njegovu globalnu konkurentnkost u odnosu na ostatak svijeta koji tako radikalne „zelene“ metode ne namjerava uvoditi u svoje nacionalne strategije. Neće to činiti u takvim razmjerima niti Bidenova administracija usprkos glasno medijki popraćenom povratku u Pariški klimatski sporazum, a bome niti Kina. O Rusiji da i ne govorimo: tamo Putin već nekoliko godina snažno ubrizgava novac ni manje ni više nego u proizvodnju ugljena, otvoreno ne vjerujući u uspjeh „zelene agende“ EU (vidi poveznicu ispod teksta).

I mi u Hrvatskoj, tj. naši energetski stratezi, u ovom smislu ne smiju biti naivni: vjetroelektrane su moguće samo na Jadranu gdje ima dovoljno vjetra (iako uopće nisu tako ugodne kako se govori jer stvaraju veliku buku; dok bi pretvaranje golemih površina Slavonije u solarne kolektore vjerojatno još više ubrzalo bijeg tamošnjeg stanovništva u potrazi za kruhom). Umjerenost u planiranju i slušanje struke a ne političara jedini je recept za izbjegavanje i devastacije okoliša, i gospodarske i demografske katastrofe.

Jer velike zemlje poput Njemačke na kraju će se vjerojatno snaći, o čemu svjedoči i grčevita borba Berlina da dovrši ruski baltički plinovod Sjeverni tok 2 usprkos snažnom američkom otporu i uvedenim sankcijama.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI