Zemlje članice formata OPEC+ (on uključuje članice OPEC-a i pojedine velike zemlje proizvođače izvan tog kartela predvođene Rusijom) uspjele su i formalno postići sporazum o smanjenju proizvodnje nafte nakon što je Meksiko za sebe uspio osigurati sniženje predložene kvote proizvodnje s prvotnih 400 tisuća na 100 tisuća barela dnevno (zbog tog početnog iznosa Meksiko nije želio prihvatiti sporazum zbog čega on nije mogao stupiti na snagu s obzirom kako zemlje članice OPEC sve odluke moraju donositi jednoglasno). Članice OPEC+ moraju smanjiti proizvodnju za 9,7 milijuna barela, a zemlje izvoznice nafte koje ne sudjeluju u tom formatu za dodatnih 5 milijuna barela dnevno.
Međutim investitori i nakon postignutog, povijesno velikog smanjenja proizvodnje nafte od gotovo 10 milijuna barela dnevno i dalje nisu optimistični jer je pad potražnje za „crnim zlaton“ vrlo velik (o tome više u drugom dijelu teksta).
A sada najprije pogledajmo što o naftnom sporazumu kažu pojedini ključni političari:
Američki predsjednik Donald Trump izjavio je slijedeće: „Veliki sporazum OPEC+ je savršen. On će očuvati stotine tisuća radnih mijesta u SAD-u. Želim zahvaliti i pozdraviti predsjednika Rusije Vladimira Putina i kralja Saudijske Arabije Salmana. Upravo sam s njima razgovarao iz Ovalnog ureda.“
Saudijski ministar energetike Abdulaziz bin Salman izjavio je za Bloomberg slijedeće: „Dokazali smo kako je OPEC+ živ i da funkcionira. I više sam nego sretan zbog sporazuma.“
Podsjećamo: najveće smanjenje proizvodnje na sebe su preuzele Saudijska Arabija i Rusija, svaka po 2,5 milijuna barela dnevno počevši s početkom svibnja do kraja lipnja. Od lipnja do kraja godine ukupna kvota sniženja formata OPEC+ bit će smanjena i iznosit će 7,6 milijuna barela dnevno. Meksiko je umjesto 400 tisuća barela, koliko mu se sporazumom željelo nametnuti, za sebe uspio iznaći znatno povoljniju varijantu smanjenja proizvodnje od svega 100 tisuća, dok su preostalih „meksičkih“ 300 tisuća na sebe morale preuzeti SAD kako bi spasile postignuti sporazum.
SAD, Brazil i Kanada (koje su izvan formata OPEC+) zajedno će morati smanjiti proizvodnju nafte za 3,7 milijuna barela, a ostale države članice formata G20 (najrazvijenijih država svijeta, u koje je uključena i EU kao cjelina) moraju smanjiti proizvodnju za 1,3 milijuna barela. G20 se na to nisu obvezale službenim potpisom, već su „dale riječ“.
Ukupno globalno dnevno smanjenje proizvodnje nafte koje počinje od slijedećeg mjeseca time će iznositi 14,7 milijuna barela dnevno. Bloomberg navodi kako unutar OPEC-a očekuju pad potražnje za naftnom u travnju za 20 milijuna barela, a pojedini analitičari govore i o 35 milijuna barela što može značiti kako ovaj sporazum neće biti dostatan i da je stigao prekasno. O tome govore i analitičari investicijske banke Goldman Sachs Group Inc. koji smatraju kako „dragovoljna smanjenja neće biti dostatna za pokriće pada potražnje za 19 milijuna barela dnevno u travnju i svibnju zbog koronavirusa“.
Bloomberg dodaje i svoje mišljenje, navodeći, kako sporazum počinje važiti tek od svibnja i da proizvođači do tada mogu napuniti tržište nafte (do maksimuma, op. GN.).
Osim spomenute banke i pojedinih analitičkih krugova, i financijska tržišta pokazuju suzdržanost glede navedenog naftnog sporazuma. Tako su u ponedjeljak u jutro, 13. travnja, fjučersi za naftu sorte Brent porasli za 4% tj. na cijenu od 32,74 dolara za barel. Međutim to je za 3,5% manje od cijene za koju je nafta poskupjela prošli četvrtak, kada su članice OPEC+ tek usuglasile deklaraciju o smanjenju proizvodnje.
Urednik portala Geopolitika News Zoran Meter smatra kako će usprkos postignutom sporazumu cijena nafte Brent do kraja godine u najboljoj varijanti dosegnuti 45 dolara za barel. To je dovoljno za Rusiju i Saudijsku Arabiju na dugoročne staze, ali nije dovoljno za američke proizvođače nafte iz škriljevca kojima se cijena rentabilnosti proizvodnje temelji na cijeni od 50 dolara. Međutim, navodi dalje Meter, ta je cijena dovoljna za američke tradicionalne i globalno prisutne mega-kompanije poput ExxonMobill-a, Chevrona i dr. čiji sektor proizvodnje nafte tzv. fracking tehnologijom iznosi svega 20% ukupne proizvodnje. Osim toga te tvrtke raspolažu i velikim vlastitim financijskim sredstvima i nisu toliko opterećene kreditnim aranžmanima banaka i ostalih financijskih institucija, za razliku od malih i srednjih alternativnih „fracking“ proizvođača (ne zapošljavaju puno radnika) koji u potpunosti ovise o kreditima i više nisu u stanju vraćati dugove zbog čega, ubrzano, jedan za drugim tonu u bankrot. Zapravo tom sektoru, kako kaže Meter, prijeti „klinička smrt“ pa ostaje za vidjeti je li se sadašnji Trumpov optimizam temelji isključivo na spšavanju od golemih gubitaka tradicionalnih američkih naftaša (a time i očuvanje velikog broja radnih mjesta unutar te industrije o čemu Trump sada govori), dok je od „alternativaca“ on digao ruke.