Putin i rusko političko i vojno vodstvo nekritičkom primjenom pravog Jurskog parka starih geopolitičkih doktrina uporno srljaju u potpuni vojni i politički poraz i nastavkom agresije na Ukrajinu cijeli svijet uvode u novi globalni ratni sukob.
Jednom pokrenuti rat ima svoju logiku i što dulje traje, to je veća vjerojatnost da njegova unutarnja dinamika upravlja razvojem zbivanja otrgnuvši se od kontrole onih koji su rat pokrenuli i koji misle da ga kontroliraju, iako se zapravo samo prilagođavaju promijenjenim okolnostima. Upravo to sada čini Rusija. Vjeruje da rat kontrolira, a zapravo svoje vojno i diplomatsko djelovanje prilagođava onomu što se zbiva na ratištu i što nije željela postići. Takva je situacija najbolji pokazatelj da ratnu inicijativu u ovome trenutku ima Ukrajina, a da Putin srlja u vlastitu propast, povlačeći za sobom i Rusiju, a cijeli svijet izlaže novoj ratnoj kataklizmi, o čemu svjedoče i eksplozije raketa na teritoriju Poljske, države članice NATO-a.
Incident s eksplozijom projektila u pograničnom poljskom selu zasad je prevladan samo zahvaljujući odgovornom ponašanju poljskih vlasti, kao i SAD-a i NATO-a. Ti su akteri potvrdili svoju vjerodostojnost i volju za izbjegavanje ulaska u izravni ratni obračun s Rusijom. Činjenica je da su eksplozije projektila na teritoriju članice NATO-a mogli bez ikakvih problema pretvoriti u što god žele, ali ipak su se postavili u skladu sa zasad utvrđenim činjenicama.
Poljska, SAD i NATO pokazali su visok stupanj odgovornosti i zadobili su dodatno povjerenje svjetske javnosti, zbog čega su u konačnici politički profitirali. Za razliku od njih, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i dalje uporno tvrdi da je riječ o ruskom projektilu kojim je namjerno gađan teritorij države članice NATO-a iako jako dobro zna da bi to značilo izravni ulazak NATO-a u rat s Rusijom i globalni svjetski sukob.
Utvrdi li se na kraju priče da je uistinu riječ o ruskim projektilima, posljedice će biti nesagledive, a da je sve moguće, proizlazi iz potpune nevjerodostojnosti dosadašnjih ruskih izjava. Dovoljno je prisjetiti se da je Moskva tvrdila da ne postoji nikakva mogućnost njezine oružane intervencije u Ukrajini, da bi sutradan izvršila invaziju. Stoga je uvjerljivost bilo čega što dolazi iz Moskve danas bitno umanjena, a postoji i utemeljena sumnja da je ruski politički vrh na čelu s Putinom u raskoraku sa stvarnošću, što se redovito događa u situacijama kada strana koja je rat pokrenula počinje gubiti.
Načelnik američkog zajedničkog stožera, general Mark Miley, na zajedničkoj konferenciji za novinare s američkim ministrom obrane Lloydom Austinom nakon sastanka Kontaktne skupine za obranu Ukrajine konstatirao je da je sada potpuno jasno kako Rusija nije ispunila ciljeve svoga rata protiv Ukrajine. “Rusi su izgubili na strateškoj, operativnoj i taktičkoj razini. Ni u čemu što su pokušali izvršiti nisu uspjeli. Strateško redefiniranje ruskih ciljeva invazije također nije uspjelo”, izjavio je Miley.
Nastavkom i pojačavanjem agresije na Ukrajinu Rusija već samom činjenicom nastavka rata u samom srcu Europe praktički u rat uvlači sve više aktera. Moskva više ne ratuje samo s Ukrajinom i ne vodi rat samo protiv cijelog Zapada nego ratuje s cijelim međunarodnim poretkom i odredbama Povelje Ujedinjenih naroda.
Isti mehanizmi
Rusija je praktički pred napuštanjem Ujedinjenih naroda gotovo na isti način na koji je Japan prije 2. svjetskog rata napustio Ligu naroda, uvrijeđen što ostali ne shvaćaju njegovu ratnu misiju u Kini i pokolje koje je ondje u ime geopolitičke i geoekonomske doktrine stvaranja tzv. Azijske zone zajedničkog prosperiteta počinio. Neshvaćen, napustio je Ligu naroda. Rusija je na pragu da, također neshvaćena od većine država članica, napusti organizaciju Ujedinjenih naroda.
Od većine svijeta potpuno neshvaćeni Putin srlja istim putem kojim je srljao i Japan u svome imperijalnom pohodu sve do trenutka kada u naponu svoje ratne furioznosti nije napao američku pacifičku flotu i sebi time potpisao smrtnu presudu.
Jednako kao nekada Japan i Njemačka, Rusija također tvrdi da je zakinuta u raspodjeli svjetske moći i zahtijeva reviziju uspostavljenog mirovnog poretka i međunarodnih odnosa, a kako to ne uspijeva političkim instrumentima, posegnula je za ratom.
Mehanizam djelovanja današnje Rusije i nekadašnjeg carskog Japana i nacionalsocijalističke Njemačke potpuno je isti. Povijest se tragično i cinički ponavlja pa isti mehanizmi djelovanja revizionističkih sila vode istom konačnom rezultatu. Putin Rusiju vodi u potpuni poraz i u tome je dosljedan.
Nastavak djelovanja Moskve na temelju istih postavki stoga je realna opcija. Rat koji Rusija vodi, koliko god se druge sile trudile da ga održe na nekakvoj regionalnoj razini, što je postalo očito nakon incidenta s eksplozijom projektila na poljskom teritoriju, ipak će se neumoljivo širiti po prostoru i vremenu ako se nastavi. Riječ je o kaskadnom padu u pakao novog velikog europskog i svjetskog rata. Pred posljedicama takvog rata sve geopolitičke doktrine na temelju kojih ruska politika djeluje postaju besmislene i blijede u svojoj povijesnoj utemeljenosti.
Teorija ‘Heartlanda’
Nekritičkim korištenjem postavki starih geopolitičkih doktrina, prije svih Mackinderove teorije “Heartlanda”, u cilju političkog i vojnog djelovanja u suvremenim uvjetima Rusija ih zapravo obezvređuje. Ako se želi izbjeći novi globalni svjetski sukob nakon dva razorna svjetska rata u posljednjih stotinu godina koji su također proistekli iz zloupotrebe geopolitičkih doktrina Mackindera i njegovih sljedbenika, kao što je njemački geopolitičar Karl Haushofer koji je definirao političku doktrinu njemačkog prodora na istok poznatu kao “Drang nach Osten”, potreban je odmak od geopolitike i prihvaćanje realnosti svijeta izvan geografskih i interesnih odrednica. Rusija koja nastavlja voditi rat utemeljen na postavkama tih istih geopolitičkih doktrina koje su bile podloga prethodnim svjetskim ratovima jednostavno za to nije sposobna.
Putin i njegov politički krug čvrsto su priključeni na modernim uvjetima neprilagođene teorije doktrine 19. i 20. stoljeća.
Nitko ne može od Ukrajine zahtijevati odricanje od dijela svoga teritorija ili zabranjivati drugim državama pružanje pomoći Ukrajini. Uostalom, na to pravo pružanja pomoći na zahtjev druge države pozivala se i Rusija u svojoj vojnoj intervenciji u Siriji. Stoga rat može zaustaviti samo Rusija koja ga je i pokrenula, no to bi značilo i njezino odustajanje od imperijalnih ambicija koje se oslanjaju na zloupotrebu tradicionalnih geopolitičkih teorija i doktrina. Stoga je realno pretpostaviti da će se Rusija, dok god može, uporno držati istih geopolitičkih odrednica koje su već pokrenule dva europska i svjetska rata.
Davne 1904. godine britanski geopolitičar, Sir Halford Mackinder, jedan od utemeljitelja geopolitike, u svojoj knjizi “The Geographical Pivot of History” praktički je anticipirao ratove koji će se voditi za kontrolu središnjega svjetskog kopna, Euroazije, i njegova srca – “Heartlanda”.
Svjetska prevlast
Ustvrdio je tada da je u središtu Euroazije strateški smještena regija s ogromnim resursima, koja bi, ako dođe pod nadzor jedne ili skupine sila, mogla biti temelj novog svjetskog carstva. Profesor strategije na U.S. Naval War College James Kurth ustvrdio je u svome članku za Foreign Affairs da su “bila potrebna dva svjetska rata i jedan hladni rat kako bi se spriječilo da to Mackinderovo proročanstvo postane stvarnost”.
Mackinderove riječi: “Onaj tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom; tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom; tko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom”, odzvanjaju i danas labirintima moći svjetskih sila. A u središtu Mackinderova Heartlanda koji određuje tko vlada “svjetskim otokom” odnosno cijelim euroazijskim prostorom je – istočna Europa.
U Prvome i Drugome svjetskom ratu Njemačka je privremeno u istočnoj Europi i Heartlandu postigla ogromne teritorijalne dobitke na štetu Ruskog Carstva i poslije SSSR-a. U prvom sukobu Rusko Carstvo je poraženo od Njemačke, ali nakon njemačkoga gubitka rata zapadne sile koje su kreirale Versajski poredak natjerale su Njemačku na odustajanje od svih teritorijalnih dobitaka koje je postigla pobjedom nad Rusijom i njemačko-ruskim sporazumom iz Brest-Litovska.
Prije svih, SAD i Velika Britanija nisu željele dopustiti da Njemačka kontrolira istočnu Europu i time Mackinderov Heartland. U 2. svjetskom ratu iz istog razloga Britanija i SAD pružili su političku i vojnu podršku sovjetskom totalitarnom režimu kako bi ponovno spriječili Njemačku da stekne kontrolu nad teritorijem i resursima koji bi mogli biti temelj za svjetsku dominaciju.
U završnoj fazi 2. svjetskog rata SSSR je uspio ostvariti kontrolu nad istočnom Europom ili srcem Heartlanda, što je izazvalo reakciju SAD-a i Velike Britanije i novostvorene vojno-političke koalicije zapadnih sila. Počeo je hladni rat.
Izgubili moć
Raspadom SSSR-a i završetkom hladnog rata eliminirana je i ta prijetnja kontrole istočne Europe i Heartlanda od jedne europske kontinentalne sile, u ovom slučaju Rusije, i geopolitičke postavke vraćene su na period prije izbijanja 1. svjetskog rata, a u pogledu pozicija Rusije, praktički su u velikoj mjeri vraćene na učinke sporazuma iz Brest-Litovska, s time da dobici opet nisu pripali Njemačkoj nego cjelini zapadnog bloka.
Do raspada SSSR-a i Varšavskoga ugovora Rusija je kontrolirala istočnu Europu i time Heartland, što joj je donijelo globalnu geopolitičku moć u velikoj mjeri nerazmjernu njezinoj stvarnoj ekonomskoj i političkoj moći. Nakon pada komunizma i raspada SSSR-a Rusija gubi utjecaj nad istočnom Europom, a NATO i EU se šire na taj prostor i prema ocjeni Moskve osiguravaju kontrolu nad Heartlandom te ugrožavaju ruske geostrateške interese. Bitka je to danas na europskoj strani Euroazije za Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju i prsten država oko Rusije čiji dijelovi teritorija ulaze u geopolitički okvir istočne Europe – Azerbajdžana, Gruzije i Kazahstana.
Ruska strategija oslonjena na stare geopolitičke teorije koje su stvarale temelje dvaju europskih i svjetskih ratova pokušava ponovno u svoje ruke preuzeti prostore Mackinderova Heartlanda.
Ali postavlja se opravdano pitanje čemu i što bi time dobila. Odgovor je bolno jednostavan – ništa, jer uspostavom i održavanjem nasilne kontrole prostora ne bi u uvjetima suvremenog svijeta dobila stabilnost i učinkovitost korištenja resursa s tih prostora. Cijena bi bila veća od koristi jer bi u održavanje kontrole morala stalno upumpavati ogromne ljudske i materijalne resurse. Baš kao što danas ruski rat u Ukrajini za kontrolu tih prostora usisava enormne ruske ljudske i materijalne žrtve.
Ruska politika na čelu s Putinom pokrenula je rat koji je, kako god se okončao, u svojoj biti debakl ruske strategije.
Rat izbora
Putin je u srcu Europe pokrenuo onu vrstu rata kakvu je Richard Haass, bivši član Vijeća za nacionalnu sigurnost u administraciji američkog predsjednika Georgea Busha starijeg i ravnatelj State Departmenta za političko planiranje u administraciju Busha mlađega, u svojoj knjizi “War of Necessity, War of Choice” opisao ratom koji nije bio nužan za obranu države ili njezinih strateških interesa (War of Necessity), nego ratom kalkuliranog odabira (War of Choice), kakve bi svatko pametan trebao izbjegavati, bez obzira na kratkoročne koristi koje takvi ratovi donose. Prema njegovoj knjizi iz 2009. Prvi irački rat, kojim se uz podršku UN-a vojno izbacivao Irak iz okupiranog Kuvajta, bio je rat iz potrebe i opravdan, dok je Drugi irački rat, pokrenut 2003., prema njemu bio War of Choice ili rat kalkuliranog odabira za koji nije bilo ni potrebe ni opravdanja.
Haass je još 2009., kada je objavio knjigu ne znajući da će uslijediti vojne intervencije SAD-a i Zapada u ratovima potaknutima arapskim revolucijama tzv. arapskog proljeća, ustvrdio da Drugi irački rat ne može donijeti ništa dobroga i da SAD, koliko god u njega ubacivao vojnih efektiva, ne može u konačnici taj rat dobiti. Njegova predviđanja su se i obistinila. Američki bliskoistočni ratovi, uključujući i irački i onaj u Afganistanu koji su prema Haassovoj kategorizaciji ratova tipični War of Choice, narušili su američki ugled u međunarodnim odnosima i blamirali američku vojnu moć kreiranu za ratovanje s vojnim silama suvremenog svijeta, a ne za jalovo ratovanje s gerilskim formacijama. Ti ratovi koje SAD i saveznici nisu mogli dobiti rezultirali su u konačnici potpuno ispravnom odlukom Bidenove administracije o vojnom izvlačenju iz Afganistana i bliskoistočnih pustinja.
Ruski rat u Ukrajini također je rat kalkuliranog odabira ili prema Haassu War of Choice i potpuno je sigurno da će, bez obzira na količinu u njega ubačenih vojnih potencijala, u konačnici biti izgubljen. Ukrajina neće i ne može biti poražena, a Rusija će za dulje vrijeme izgubiti atribute države od utjecaja na globalnoj razini.
Putin će ostvariti želju da bude upisan u povjesnicu. No to neće biti onako kako je želio, nego će biti zapamćen kao ruski vladar koji je Rusiju gurnuo u poraz i međunarodnu izolaciju. Bit će upisan kao jedan od onih moćnih ratnih hazardera kao što je bio Hitler koji su na kraju u velikoj svjetskoj kockarnici izgubili sve. Sam Hitler je znao reći da je ulazak u rat jednak ulasku u mračnu prostoriju – ne znaš u što si ušao dok ne upališ svjetlo. Putin je već u startu pomiješao prekidače, a kada je napokon uspio upaliti svjetlo, mogao je vidjeti epski poraz svoje navodno moćne vojne sile. Sada pokušava nastavkom rata, bez obzira na masovne žrtve među civilnim ukrajinskim stanovništvom i teška razaranja, zauzeti što povoljnije pozicije za izlaznu strategiju putem pregovora za koje se nada da će mu omogućiti proglašenje uspjeha ratnih ciljeva pred svojom javnošću i nekakvu win-win situaciju na međunarodnom planu. Minimalna je mogućnost da će u tome uspjeti jer nitko nije lud nakon svega što se zbivalo, nakon tisuća žrtava rata i milijuna izbjeglih, tek tako mu omogućiti nekažnjeno i lagodno izvlačenje iz krvoprolića koje je počinio.