Razgovor Trump-Haftar: JE LI HAFTAR I KONAČNI POBJEDNIK LIBIJSKOG SUKOBA?

Foto: AFP

Bijela kuća izvijestila je o telefonskom razgovoru koji je obavljen između američkog predsjednika Donalda Trumpa i libijskog genarala (samoproglašenog maršala, op. GN.) Khalife Haftara, vezano uz „borbu s terorizmom u Libiji“ i „osiguranje sigurnosti naftnih resursa“ te zemlje.

O tome je 19. travnja priopćio zamjenik glasnogovornika Trumpove administracije Hogan Gidley. Prema njegovim riječima, razgovor je obavljen u ponedjeljak, 15. travnja, pri čemu je Gidley Haftara nazvao „feldmaršalom“.

„Predsjednik je priznao važnu ulogu feldmaršala Haftara u borbi s terorizmom i osiguranju sigurnosti libijskih naftnih resursa. Također se razgovaralo o nužnosti postizanja mira i stabilnosti u Libiji i libijskom prijelazu u stabilni, demokratski, politički sustav“, izjavio je Gidley.

Međutim, ovdje treba dodati kako „prijelazni proces“ u toj zemlji traje već punih 8 godina od vojnog svrgavanja Muammara Gaddafija u vrijeme administracije Baracka Obame. Posljedično formiranje dviju, međusobno suprostavljenih vlada, a još i više samostalnih oružanih organizacija odgovornih samih sebi i vanjskim sponzorima koji iza njih stoje, teško da mogu „osigurati sigurnost naftnih polja“, a  još manje omogućiti prijelaz zemlje u demokratsku, stabilnu i jedinstvenu državu. Također treba naglasiti kako su SAD i druge zapadne zemlje na početku podržale od UN-a – međunarodno priznatu  vladu u Tripoliju, pod vodstvom Fayeza Sarraja, s kojim se u u prosincu 2017.g. u Washingtonu sastao i sam predsjednik SAD-a Donald Trump.



Ali Sarraj nema realnu vojnu snagu na terenu, osim u glavnom gradu Tripoliju i teritoriju zapadnije od njega, a u mnogome ovisi i o potpori različitih vojnih milicja koje često kalkuliraju vezano uz osiguranje (uglavnom financijskih probitaka njihovih zapovjednika). Stvarnu snagu na terenu, međutim, ima upravo Khalifa Haftar, zapovjednik Libijske nacionalne vojske (LNA). Ali niti on nije svemoguć s obzirom na veliki libijski teritorij i nužnost naprezanja njegovih vojnih potencijala, kao i na plemansku razdjeljenost same zemlje i tradicionalnu netrpeljivost njezinog istoka (Cirenaica) i zapada (Tripolitanija), ali i prema svima podozrivom jugu zemlje – Fezzanu i tamošnjim tuareškim i drugim nearapskim plemenima čije vođe Haftar mora obilato plaćati (uglavnom novcem UAE) u zamjenu za pasivnost njihovih lokalnih oružanih formacija u odnosu na njegove vojnike koji sada nadziru tamošnja – najveća libijska nalazišta nafte.

Neovisno o tome, svi dobro znaju kako jedino LNA ima potencijal za eventualni pokušaj ujedinjenja te zemlje, a osim toga, svima je dobro poznat i Haftarov potpuni otklon od radikalnih smjerova islama i s njima povezanih političkih tendencija diljem Bliskog istoka, što je dokazao na terenu, uspješno se boreći protiv različitih terorističkih organizacija, prije svega na sjevero-istoku, a proteklih mjeseci i na jugu Libije, uz granicu sa Čadom.

U osnovi, trenutačno iza Haftara i njegove, 4. travnja pokrenute velike ofanzive s ciljem zauzimanja glavnog grada Tripolija, u većoj ili manjoj mjeri stoje Egipat, UAE, Francuska i Rusija, dok je najveći pobornik i predvodnik potpore službenoj vladi u Tripoliju od svih zapadnih zemalja Italija. Međutim, i u Rimu je prije desetak dana obavljen razgovor između talijanskog premijera Giuseppea Contea i Haftarove delegacije, na čelu s njegovim sinom. Očito je kako i Washington i Rim, bez obzira na službenu potporu vladi u Tripoliju, ništa ne žele prepuštati slučaju i sada nastoje osigurati i neposredne političke veze s Haftarom, kao najmoćnijom figurom libijske političke i vojne bojišnice. Ali pri tom ostaje činjenica kako se i SAD i Italija (za Rim je to, ipak, egzistencijalno važno za njegove interese u Libiji), zalažu za nužni prekid Haftarove ofanzive i vraćanje dijalogu i političkom rješenju sukoba (kao da se to već i ranije ne bi dogodilo da je bilo moguće).

Treba ipak dodati kako je (iako Haftar ne želi niti čuti o prekidu svoje vojne operacije) potpuno jasno da će upravo on i u slučaju zaustavljanja svojih vojnih operacija i pokretanja pregovora (koji su ionako bili planirani za sredinu travnja, još prije nego li je pokrenuo ofanzivu na Tripoli), imati najbolje startne pozicije za dobivanje nadzora nad ključnim političkim i financijsko-ekonomskim polugama u nekoj budućoj vladi i političkoj garnituri zemlje. U tom smislu smatram kako su i razgovori koji se sada s Haftarom vode na svim stranama (on je nedavno bio i u Moskvi i Kairu, a uoči pokretanja ofanzive i u UAE i Saudijskoj Arabiji), usmjereni upravo na postizanje toga cilja. A s kakvim rezultatom, vidjet će se vrlo brzo – prateći daljnji razvoj vojnog stanja na samom terenu. A tamo, ipak, ne ide sve tako glatko. Štoviše!

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI