Sloboda tiska i balkanska informacijska slijepa ulica

«Sva ljudska nesreća dolazi od jedne iste stvari, a to je da čovjek ne zna kako ostati na miru u nekoj sobi», rekao je francuski matematičar, fizičar i filozof iz XVII. stoljeća, Blaise Pascal. Kako ostati doma sa zadovoljstvom? – pitanje je koje je reaktualizirala aktualna epidemijska kriza. Rješenje? Informirati se i čitati.

Anksioznost koju je izazvao pogled na ekološko olakšanje izazvano, nikad prije viđenim, gotovo potpunim prekidom ljudskih aktivnosti, potakla je na čitanje autora koji nude ideološku alternativu  postojećem globalizacijskom modelu. Rijetki su. Među njima je Slavoje Žižek. Prema njemu, pojednostavljeno, imamo izbor između dvije mogućnosti: ili svjetski komunizam, ili zakon džungle. Kako svoju tezu bazira na marksizmu-lenjinizmu naših djedova i baka, odmah nam bude jasno da to realno i nije izbor. Jer nas iskustvo uči da je zakon džungle tu bio  i s komunizmom.

Efektivno, mi trenutačno živimo veliki eksperiment (koronavirusna kriza). Krećemo se prema univerzalnoj državi i svjetskoj vladi – onoj koja će «spašavati» narode, političku moć prepustiti navodnim stručnjacima (tehničarima) i dovesti do trijumfa tržišnih zakonitosti unutar transhumanističke logike. Dakle, po tiranskoj i imperijalističkoj naravi režima prema kojem se krećemo, prepoznat ćemo u njemu Žižekov svjetski komunizam i, u isto vrijeme, u antihumanističkoj logici – zakon džungle.  Svjetski komunizam i zakon džungle nisu dvije, nego jedna ista opcija : komunistički liberalizam, koji već ima svoj razvojni laboratorij – suvremenu Kinu (Michel Onfray). Svjesno ili nesvjesno, iz tog je laboratorija pokrenut ovaj planetarni eksperiment u kojem upravo sudjelujemo.Evidentno je da «čitanje» projekcija budućnosti ne smanjuje našu anksioznost. Što nam nudi opcija informiranja?

24. ožujka, Le Courrier des Balkans (Pošta s Balkana) upozorio je na prenapregnutost, u situaciji koronavirusne krize, ionako financijski labilnog hrvatskog tiska (prijevod na francuski teksta Nikole Radića).

Informacijski perpetuum mobile



Pošta s Balkana  je portal francuske neprofitne udruge (prema zakonu iz 1901.) koja pokriva vijesti iz jedne od maštovitijih verzija Balkana, među brojnima koje fabriciraju francuski balkanolozi. Tako se na tom websiteu isprepliću informacije iz država bivše Jugoslavije s onima iz Albanije, Bugarske, Rumunjske, Grčke i Turske. Za  redovito informiranje o događanjima u europskim članicama: Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Grčkoj, treba konzultirati balkansko glasilo. Naprotiv, u europskim medijima, s iznimkom Grčke, za te se države i njihove državnike jednostavno ne čuje. Stoga balkanski portal funkcionira kao svojevrsna informacijska slijepa ulica. Kod izvornih Francuza slab je interes za poštu pristiglu s dalekog i brdovitog Balkana. Tako balkanska pošta uglavnom stiže samo do Balkanaca frankofona. Kao bumerang, vraća se na izvorište.

Stoga  bi se reklo kako je grupni prijenos vijesti iz fiktivne balkanske regije (jer je bez regionalne povijesne memorije i zajedničkog projekta), u koju su Francuzi još jedan put smjestili različite i često međusobno suprostavljene državice, samo jedan od neuspjelih pokušaja izrade perpetuum mobile – stroja koji se može beskonačno dugo kretati ne trošeći energiju i pritom još obavljati koristan mehanički rad. A sve to, iako je još u XVIII. – prosvjetiteljskom stoljeću, francuska Akademija znanosti proglasila problem izrade takvog stroja nerješivim, ali nije mogla spriječiti daljnje pokušaje njegove izrade.

Istodobno, treba priznati kako je ono što Hrvatsku s navedenim balkanskim državama povezuje – slijepa ulica gospodarske neuspješnosti. Iz kojeg je razloga balkanskim političkim elitama njen komunikacijski pandan – informacijska slijepa ulica – najpoželjniji model komuniciranja. Na taj način, analize uzroka neučinkovitosti njihovih gospodarskih politika ostaju na fiktivnom Balkanu, a oni u Europskoj uniji dobivaju priliku graditi uspješne političke karijere. Zahtijevaju ravnopravnu zastupljenost u tijelima EU, jer nose ista odijela i frizure kao i zastupnici iz uspješnih država. Ne propuštaju selfije s pripadnicima  hrvatske «legije stranaca»: trofejnim sportašima i znanstvenicima koji isti uspjeh nisu mogli postići životom i radom u domovini. U isto vrijeme,  izbjegavaju se slikati s onih 250 tisuća Hrvata koje iz Domovine nisu potjerali ni Srbi, niti horde bjelosvjetskih migranata, nego pogubne hrvatske gospodarske i demografske politike.

Danas, s predstavnicima bugarske i hrvatske političke elite u najvišim instancama Europske unije, realno je za očekivati kako se tradicionalna europska komunikacijska kakofonija transformira prema balkanskom receptu. Naime, Amerikanci su u EU okupili različite i često međusobno suprostavljene državice. Radi se o sporoj i neučinkovitoj supranacionalnoj tvorevini, kritiziranoj na svim nacionalnim razinama, osim u «balkanskim državicama». Stoga bi, u borbi za preživljavanje, eurokratima najlakše bilo balkanski pokušaj izrade informacijskog perpetuum mobile transformirati u europski.

Slobodna trgovina slobodom govora

Tako bi, i u eurokratskoj informacijskoj slijepoj ulici, ostale «visiti» vijesti poput one o bruxelleskom nalogu da Hrvatska vrati odobrenih joj 3 milijarde kuna poticaja za ekološku poljoprivredu – sredstva za koja europska kontrola tvrdi da su nenamjenski utrošena. Informaciju je objavio Index, na način da ju je preuzeo s Hine, a Hina od Večernjeg lista (!?). Potom se javila moćna udruga (posjeduje više od 10 000 ha), znakovitog imena  «Pupoljak» kako bi Index upozorila da sloboda  govora ne podrazumijeva objavu neprovjerenih vijesti i neistina, u koju kategoriju spada kontestirana informacija. Proizlazi kako hrvatska državna izvještajna agencija prenosi neprovjerene vijesti, i da član predsjedništva Hrvatske poljoprivredne komore, Antun Vrakić, neopravdano upozorava na «pogrešan smijer domaće agrarne politike, koju vode interesne skupine», među kojima se očito nalazi i «Pupoljak» – budući da se osjetio prozvan odgovoriti. Evidentan povod za objavu sporne informacije bilo je neslaganje g. Vrakića s idejom solidarnog povrata 3 milijuna kuna; te upućivanje prikrivene prijetnje protivnicima, a koja je sadržana u njegovom predviđanju kako će se Hrvatska trebati, nakon ratnih, suočiti i s «koronaprofiterima» (koji bi, dakle, mogli biti denuncirani). Nakon čega je odmah slijedila HINA-ina objava druge neprovjerene istine, u kojoj Ministarstvo poljoprivrede opovrgava prvu. Vjerodostojnost demantija Ministarstva poljoprivrede potvrdio je korisnik poticaja za koje se sumnja da su nenamjenski trošeni – udruga «Pupoljak». Jasno je kako su obje objave neprovjerene istine jer se u toj aferi, niti državna agencija HINA, niti slobodni hrvatski mediji, niti Ministarstvo poljoprivrede nisu obratili Bruxellesu koji je jedini kompetentan potvrditi ili opovrgnuti spornu informaciju. Kako bez informacijske slijepe ulice nema one gospodarske i pravosudne, vlasti i interesne skupine oko nje ne ulažu u istraživačko novinarstvo. Kao u svim drugim segmentima ekonomije, u Hrvatskoj se na potražnju za tim kvalitetnim vidom informiranja odgovara ponudom uvozničkog lobija na uštrb domaće proizvodnje kvalitetnih sadržaja. Jer hrvatski javni i privatni sektori ne  investiraju u intelektualni rad: poticanje istraživačkog novinarstva, te kreiranje i istraživački rad domaćih neovisnih think tankova (transdisciplinarnih). Rezultat: Hrvatska je danas posve ovisna o uvozu svih inovativnih intelektualnih usluga, a hrvatski novinari i analitičari daleko su slabije plaćeni od vozača kamiona u službi uvozničkog lobija.

U kontekstu ultra liberalnog financijskog kapitalizma, koji počiva na slobodnoj trgovini i njenim zakonitostima, financijska stabilnost medija ne ovisi samo o njihovoj čitanosti, nego i o  materijalnom statusu čitatelja kojima se obraća, odnosno njihovoj spremnosti da plate kvalitetne sadržaje i da ih, eventualno, sponzoriraju. Za razliku od situacije u razvijenim europskim zemaljama, hrvatska čitalačka publika svih statusa još nije spremna izdvojiti niti nekoliko eura mjesečno za konzultiranje online izdanja hrvatskih novina; državne dotacije su nedostatne, a kod hrvatskih tajkuna nije izražena potreba za okupljanjem lijevo i desno orijentiranih intelektualaca; odnosno nisu spremni uložiti u intelektualni rad, pa ga izvoziti kao što to čine  zapadni magnati (među kojima ima i desničara i «crvenih»). Stoga će, u postkoronovirusnom razdoblju, biti posebno teška borba za opstanak hrvatskih neovisnih novina (bez političke etikete), koje ionako teško dolaze do sponzora i potpora. U perspektivi predstojećih parlamentarnih izbora, nezamislivo je da bilo koja nova antisistemska oporbena formacija uspiješno izazove premijera Plenkovića bez investicije u vlastitu medijsku mašineriju. A raspoložive su samo nezavisne novine u nezavidnoj financijskoj situaciji.

Mainstream mediji mogli bi, definitivno, kao temeljnu stratešku smjernicu usvojiti «slobodnu trgovinu slobodom govora». Dakle, primarno ne djelovati u službi istine, nego pružati uslugu platforme za permanentno cjenkanje između suprostavljenih interesnih skupina. Eklatantan primjer te tehnike je evocirana afera nenamjenski utrošenih sredstava za ekološku poljoprivredu, u kojoj se sloboda govora našla u funkciji slobodne trgovine. Svi su sve i svašta slobodni govoriti, objaviti neprovjerene istine iz kojih će izrasti afere koje će, cjenkanjem između  suprostavljenih strana, završiti u informacijskoj slijepoj ulici; onako kako završavaju i sve sudske afere: u pravosudnoj slijepoj ulici. Što vodi direktno u komunistički liberalizam, prema kineskom modelu.

Ocjena stanja slobode tiska u 180 svjetskih država

U tom smislu, AFP je 27. travnja   prenio poruku Visoke povjerenice UN-a za ljudska prava, Michelle Bachelet: «Slobodni  mediji su još uvijek nužni; štoviše, nikada nam nisu bili više potrebni nego tijekom ove pandemije, kada se ogroman broj ljudi našao izoliran, plašeći se za svoje zdravlje i život. Vjerodostojne, pouzdane informacije su spasilački pojas za sve nas».

Isto tako, ugledna francuska organizacija Reporteres sans frontières (RSF) – Reporteri bez granica,  tvrdi kako ulazimo u «odlučujuće desetljeće» za slobodu tiska, s obzirom na trenutnu zdravstvenu krizu koja pojačava ekonomske i političke poteškoće, kao i s obzirom na nedostatak povjerenja  od kojeg sektor pati. RSF je upravo objavio izdanje 2020. rezultata istraživanja stanja slobode tiska u 180 država u svijetu. «Epidemija je prilika da države s najnižim rejtingom po pitanju slobode tiska primijene ‘strategiju šoka’ koju je teorizirala Naomie Kein. One koriste zabrinutost javnosti i njen smanjen mobilizacijski kapacitet za nametanje mjera koje nikako ne bi bile usvojene u neko normalno doba» – izjavio je za AFP Christophe Deloire, generalni tajnik RSF-a, misleći uglavnom na Kinu i Iran «koji su upogonili sustave za masovnu cenzuru». Ili na  Mađarsku,  čiji je premijer uspio izglasati zakon o koronavirusu koji predviđa kazne do pet godina zatvora za širenje lažnih vijesti.

Epidemija ubrzava i ekonomsku krizu tiska: «u Liberiji su papirnate novine prestale izlaziti, dok je u Sjedinjenim Državama od početka krize posao izgubilo više od 30 000 ljudi koji rade u medijima» – objašnjava Christophe Deloire i pita se: «Što donosi obzor 2030. glede slobode, pluralizma i pouzdanosti informacija?» Upozorava da se odgovor na to pitanje treba naći već danas.

U 2020., index slobode tiska globalno je porastao, ali on ne uzima u obzir konzekvence koronavirusne krize. Istodobno, udio država u «kritičnoj situaciji» porastao je, u odnosu na 2019. za 2 %, pa je sada 13% država u «crvenoj» zoni. Na dnu ljestvice, Sjeverna Koreja je na zadnjem, 180. mjestu zamijenila Turkmenistan, dok je Eritreja i dalje najgori predstavnik afričkog kontinenta. Vodeći trio čine Norveška (prva po četvrti put zaredom), Finska i Danska. Ali se i one suočavaju s porastom cyber-nasilja. Francuska je pala na 34. mjesto zbog cyber-nasilja; ali i zbog toga što su, tijekom demonstracija, njeni novinari sasvim očito bili meta policijske represije, a oni među njima koji su pokrivali događaje koji podliježu vojnoj tajni, pozivani su u više navrata na obavjesni razgovor. U Sjedinjenim Državama (45. mjesto) i 107. Brazilu, dva demokratski izabrana šefa države, Jair Bolsonaro i Donald Trump, nastavljaju ocrnjavati tisak i poticati mržnju prema novinarima – napominje RSF.

Od «balkanskih» država koje objedinjuje portal Pošta s Balkana, kao i obično, najbolja je učenica 32. Slovenija; BiH je na 58. mjestu, a odmah iza nje, na 59. mjestu se nalazi Hrvatska. Srbija je 93. Najlošije učenice su 154. Turska, 111. Bugarska i 105. Crna Gora.

Komentar za Hrvatsku Reportera bez granica je slijedeći: «U državi, u kojoj je vrijeđati: Republiku, njen amblem, nacionalnu himnu ili zastavu,  kažnjiva radnja koja se sankcionira s tri godine zatvora, najčešće žrtve uznemiravanja su oni novinari koji istražuju korupciju, organizirani kriminal i ratne zločine. Pored toga, uprava HRT-a i dalje progoni novinare koji se otvoreno žale na uvjete rada na javnoj televiziji, te je čak podnijela i prijavu protiv HND-a. Fizički napadi, prijetnje i cyber-nasilje nad novinarima i dalje su glavni problem u Hrvatskoj – što i dalje ne izaziva  bilo kakvu reakciju vlasti.[1] »

Facebook Comments

Loading...
DIJELI