Fotografije i snimke potpisivanja Sporazuma o ekonomskoj normalizaciji Srbije i Kosova, 4. rujna 2020., diplomatskog događaja u kojem su glavni akteri bili srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i albanski premijer Avdullah Hoti, uz asistenciju američkog predsjednika Donalda Trumpa, obišle su svijet. Protokol potpisivanja sporazuma najbolje svjedoči o ponižavajućem odnosu velikih sila prema malim narodima, osobito onima koji pristižu s Balkana, pa makar i Zapadnog, regije koju diplomatska povijest uglavnom vidi kao zapećak, uz to i „barutanu“ Europe. Dakle, rijetko viđene scene u diplomatskom svijetu, ovog puta u Bijeloj kući, ruska glasnogovornica Marija Zaharova je na svom Facebook profilu usporedila s kultnom scenom iz filma “Sirove strasti” (Sharon Stone), što je rezultiralo burnom reakcijom srpskih dužnosnika i osobno Aleksandra Vučića.
Svejedno, protokol na koji su pristali i Vučić i Hoti, vidljivo nepripremljeni za dokument koji potpisuju, predstavlja kraj javne diplomacije koja je obilježila 20. stoljeće, a koju je ustoličio američki predsjednik Woodrow Willson. Naime, vodeći se načelima idealizma, predsjednik Wilson je na Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919., odlučio pretumbati međunarodni sustav ravnoteže snaga europskih država, tada moćnih kolonijalnih sila, koji se temeljio na praksi tajne diplomacije. Američki je predsjednik svojim programom „14 točaka“ prekinuo praksu zakulisnog pregovaranja, sustava u kojem su sila i diplomacija djelovale u međusobnoj korelaciji. Već prva točka revolucionarnog programa zabranila je tajne međunarodne ugovore, te obvezala države na javnu objavu sklopljenih sporazuma koji su rezultat izravnih pregovora šefova vlada ili državnih dužnosnika. Wilson je inicirao osnivanje Lige naroda (UN je nasljednik LN), nakon čega dolazi do stvaranja niza međunarodnih organizacija unutar kojih se razvija razgranata diplomatska aktivnost i, što je najvažnije, razdvaja sila i diplomacija. Razlika u statusu velikih sila i malih naroda time nije nestala, međutim, javna diplomacija je bar navukla rukavice, te silu i diplomatske pritiske (često korištene metode) zaklonila iza dogovorenih i poštivanih civilizacijskih protokolarnih normi.
Opće je poznato kako je tijekom rata na prostorima bivše Jugoslavije, predsjednik Clinton intenzivirao uporabu svih raspoloživih diplomatskih i vojnih sredstva te politiku stalnih diplomatskih pritisaka na vlade zemalja regije. Sjetimo se samo Richarda Holbrookea i njegove „shuttle“ diplomacije pomoću koje je u Dayton dovukao trojicu lidera – Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića, zatvorio ih u sobe i metodom dan-noć pritisaka ili prijateljskog „uvjeravanja“ napokon priveo stolu za kojim su potpisali čuveni Daytonski sporazum. Ipak, cijela drama koja je prethodila potpisivanju odvijala se iza kulisa, javnosti je bio predstavljen tek glamurozni diplomatski događaj potpisivanja sporazuma kojim je okončan rat na prostoru ex Jugoslavije. Diplomacijom „pritisaka“ rušene su vlade u regiji, Makedonija je promijenila ime, Kosovo i Crna Gora postale su samostalne države itd.
Međutim, sada, prilikom potpisivanja novog Washingtonskog sporazuma (stari postoji od 1994.), svjedočili smo do sada neviđenoj situaciji. Naime, bilo je više nego vidljivo da ni Vučić kao ni Hoti zapravo nisu znali što potpisuju, sada su kao osuđenici sjedili pred moćnim predsjednikom svjetske supersile očekujući konačnu „presudu“. Pa ni sam Trump nije znao detalje sporazuma koji su se odnosili na Srbiju i Kosovo, niti ga je to previše zanimalo. Naime, sporazum o ekonomskoj normalizaciji je pripremio vrlo sposobni američki diplomat, trenutačno veleposlanik SAD-a u Njemačkoj i specijalni izaslanik predsjednika Trumpa za Balkan, Richard Grenell. Grenell je Trumpov čovjek od povjerenja koji postupno preuzima poslove „duboke države“ u regiji tj. anulira ostatke politika Obaminog i Clintonovog naslijeđa. Autor je mini Shengena, ali i ovog sporazuma koji je iz regije torpedirao Ruse, Kineze i Turke, te ekonomske resurse regije kao i buduće investicije prilagodio isključivo američkim interesima. Naravno, sporazum je uvažio i Trumpovu viziju, stoga je uzeo u obzir nacionalne interese Izraela i Sjedinjenih Američkih Država.
Dok naveliko raskida trgovinske sporazume, predsjednik Trump je orijentiran prema postizanju političkih sporazuma (zbog čega je i nominiran za Nobelovu nagradu za mir). Tako Washingtonski sporazum možemo shvatiti kao nastavak „dogovora stoljeća“ ili mirovnog plana za Bliski istok prema kojem će Jeruzalem postati nepodijeljena izraelska prijestolnica, dok za Palestince, koji ga odbijaju, „privremena okupacija postaje trajna.“ Ne zaboravimo da su i Ujedinjeni Arapski Emirati uz posredničku ulogu SAD-a nedavno postigli sporazum o normalizaciji odnosa sa Izraelom.
Spor Beograda i Prištine dug je preko tri desetljeća i jedan je od glavnih izazova za stabilnost Balkana. U post-hladnoratovskom razdoblju, SAD i NATO regiju su stavili pod „svoju šapu“, a recept za okončanja ovog spora i stabilizaciju regije sadržan je u integraciji svih zemalja regije u Europsku uniju i NATO. Međutim, okupirani drugim poslovima (čitaj ratovima), Sjedinjene su Države Balkan predale u ruke „velikom magu“ – Europskoj uniji, koja je trebala gospodarski i vrijednosno revitalizirati regiju. Kako je ova imperijalna ekipa tek maksimalno opustošila Zapadni Balkan (od gospodarskih resursa do „ljudskog kapitala“), te pri tom dopustila da se okoriste i neki drugi (Rusija, Turska), Sjedinjene Države su odlučile ponovno uzeti stvar u svoje ruke.
Albanija i Kosovo neobično su važni strateški saveznici, pomoću kojih Sjedinjene Države kontroliraju vrata Jadrana (Otrantska vrata), te tako sprječavaju prodor ruskog utjecaja prema jugoistoku Europe. Osobito nakon ulaska Crne Gore u NATO, SAD su uspostavile potpuni nadzor nad prostorom Jadranskog mora što je definitivno onemogućilo projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana. Kontrolom Otranta, Albanija zajedno s Italijom (pod američkim i NATO patronatom) nadzire i završni dio projektiranog kineskog pomorskog puta svile „Maritime Silk Road“ (MSR) koji se proteže od Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora, sve do sjevernog Jadrana, odnosno luka Rijeke, Kopra i Trsta – gradova koji su trebali biti središta daljnje kineske trgovine prema unutrašnjosti Europe.
Već prije nekoliko godina, John Kery, državni tajnik u administraciji predsjednika Obame, navijestio je da će se Srbija vrlo skoro naći na „liniji vatre“ između Washingtona i Moskve. U skladu s ovom futurističkom najavom, Srbija je danas, pod snažnim diplomatskim pritiscima velikih sila s ciljem slamanja njene vanjskopolitičke pozicije koja se temelji na zanimljivom, ali teško održivom odabiru srpskog predsjednika, Aleksandra Vučića. Iako je od 2012. g. u statusu kandidatkinje za članstvo u Europsku uniju, Srbija inzistira na vojnoj neutralnosti, čemu nikako ne ide u prilog njeno sigurnosno okruženje. Naime, Srbija je okružena članicama NATO-a – Hrvatska, Mađarska, Crna Gora, Bugarska i Rumunjska, a snage NATO-a snažno su prisutne i na Kosovu (KFOR, Bondsteel) i Sjevernoj Makedoniji, što se svakako reflektira na njen geopolitički položaj. Nadalje, Srbija je i članica Partnerstva za mir (PFP), te provodi reformu vojnog i sigurnosnog sustava prema standardima NATO-a, međutim, istovremeno gradi i čvrste veze s Euroazijskom ekonomskom unijom, kao i s Turskom, a ono što osobito smeta Sjedinjene Države je činjenica da je Srbija odbila primijeniti režim obvezujućih sankcija prema Rusiji.
Bez obzira što su Crna Gora i Makedonija već u okrilju Zapada, za Sjedinjene Države nova geopolitička arhitektura regije nije posložena bez ovladavanja nad suverenitetom Srbije. Stoga je bilo za očekivati da će ideološki i vojni pritisak na Srbiju, kao i na države regije koje još uvijek nisu članice NATO-a jačati. Naime, proces sigurnosne integracije (ulazak u NATO), i u uvjetima snažnog zastoja procesa proširenja EU na regiju, ubrzava se. Američka je administracija svjesna da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, koji uključuju i potiskivanje ruskih regionalnih opcija.
Sporazum o ekonomskoj normalizaciji odnosa Srbije i Kosova u čijoj se preambuli čak ne navodi ni službeni naziv država („Srbija“ (Beograd) / „Kosovo“ (Priština) kao komplot neobičnih i samo naizgled nepovezanih rješenja iz temelja je promijenio dosadašnju vanjsku politiku Srbije. Iako Sjedinjene Države nisu ugovorna strana, brojne odredbe sporazuma idu u korist trećeg, odnosno SAD-a i Izraela.
Srbija se obavezuje da neće koristiti kinesku 5G tehnologiju iako je Vučić samo pola godine prije uputio pismo kineskom predsjedniku („brate Xi“) u kojem se zaklinjao na „stoljetno i čelično prijateljstvo“. Pored Kine, Srbija je prisiljena iz regionalne igre moći izbaciti i Rusiju (jedna i druga država su strateški partneri Srbije) budući da se obvezala kupovati zapadne energente iako su oni skuplji od ruskih. Prema Washingtonskom sporazumu Amerikanci preuzimaju upravu nad energetskim sistemom Gazivode. U tom smislu, ekonomska normalizacija između Beograda i Prištine velika je diplomatska pobjeda Donalda Trampa – rekao je američkim medijima specijalni izaslanik predsjednika za mirovne pregovore između Srbije i Kosova, domaćin i inicijator sastanka u Washingtonu, Richard Grenell, te dodao da je cilj SAD da „taj dio svijeta natjeramo da se okrene Zapadu“. Umjesto da Srbija i Kosovo gledaju ka Kini i Rusiji, oni će se okrenuti Americi i mnogo će ljudi u Srbiji i na Kosovu početi raditi u kompanijama koje njeguju zapadne vrijednosti, što će se vremenom prenijeti i na njihove obitelji, te tako „transformirati regiju“, zaključak je sociološke analize sposobnog Grenella.
Naime, Kosovo je odavno u fokusu američkih korporacija. Naime, prema Energetskoj strategiji Kosova (2013.), Kosovo raspolaže velikim zalihama lignita (bazeni Dukagjini i Drenica oko 12 milijardi tona), ali i olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se, stoga, na Kosovu vodi borba za 1 000 milijardi dolara rudnog blaga. Najveći rudarski kompleks bivše države – Trepča (procjenjuje se na oko 500 milijardi eura prirodnih resursa) preuzet je od strane zajedničkog američko-francuskog konzorcija koji je osigurao koncesiju na 99 godina. Naime, u bitku za eksploataciju kosovskih resursa već odavno su se uključile najveće svjetske korporacije – Envidity Energy Inc. kojom predsjedava bivši zapovjednih NATO-a, general Wesley Clark, „filantrop“ George Soros surađuje s albanskim milijarderom Sahita Mujom na eksploataciji lignita, Avrupa Minerals, američka globalna korporacija za istraživanje rudnog bogatstva angažirana je na nekoliko lokacija (Kamenica, Kosovska Mitrovica, Režanj), te Lydian International korporacija usmjerena na istraživanja u rudniku zlata u Orahovcu (http://www.kosovahaber.net/?page=3,10,9386.).
Iako je Kosovo profitiralo priznanjem Izraela, obje zemlje dovedene su u vrlo neugodnu situaciju odredbom sporazuma da svoja veleposlanstva premjeste u Jeruzalem unatoč rezoluciji VS UN iz 1967. i Rezoluciji GS UN iz 2017, kao i protivljenju EU. Gvatemala i SAD su jedine države koje su otvorile veleposlanstvo u Jeruzalemu, a ovim će Kosovo biti prva, većinski muslimanska zemlja koja se pridružuje, što je veliki dobitak za Izrael, ali ne i za Kosovo. Također, otvaranjem veleposlanstva u Jeruzalemu Srbija će trajno narušiti svoje odnose s Turskom i arapskim zemljama s kojima je posljednjih godina intenzivirala suradnju.
Srbija i Kosovo su se neobično obvezali da će utjecati na druge države da dekriminiliziraju homoseksualnost, što za Srbiju znači da će pritiskati Rusiju kako bi izmijenila svoj Zakon o zabrani homoseksualne propagande. Odnosi Srbije i Kosova se nadovezuju na kompleksnost bliskoistočne krize, budući da se Srbija obavezuje proglasiti Hezbollah terorističkom organizacijom (dakle izjednačavanje njegovog političkog i vojnog krila), odluka koja izravno pogoršava njene odnose s Rusijom i Iranom. Zanimljiv dio, koji samo naoko rješava međusobne odnose, vezan je uz zaštitu kulturne i spomeničke baštine. Naime, Washingtonskim sporazumom Priština se obavezuje da će poštivati svoju sudsku odluku u vezi sa zemljištem u okolini manastira Dečani. Međutim, Srbija se obavezuje da će nastaviti isplaćivati oko milijun eura godišnje iz državnog proračuna Židovskoj zajednici kojoj će predati i svu imovinu žrtava holokausta, koji nemaju nasljednike. Ovo je iznenađujuće rješenje budući kako ni srpska pravoslavna Crkva (SPC) ne nasljeđuje imovinu svojih vjernika bez nasljednika, kao ni Islamska zajednica imovinu umrlih muslimana bez nasljednika.
I na kraju američke investicije u cestovnu i željezničku infrastrukturu Srbije i Kosova mijenjaju geopolitičku sliku regije. Naime, u američkom je fokusu već odavno vrlo frekventni paneuropski prometni Koridor 10 (Salzburg – Ljubljana – Zagreb – Beograd – Niš – Skopje – Veles – Solun) kojim je Kina trebala realizirati svoj projekt Pojas i Put, a novim ulaganjima povezat će se jadransko-jonski i crnomorski akvatorij, time i ojačati prisustvo američkih i NATO snaga u regiji.
Prema mnogim tumačenjima, Washingtonski sporazum, zaključen posredovanjem treće strane – SAD-a, je pravnoobvezujući ugovor, s odloženim rokom od jedne godine, kojim je Srbija de iure priznala Kosovo. Sporazum ima svojstvo djelovanja i na treće strane – sadrži proturuske, protukineske i protuarapske odredbe, ali iznenađujuće učvršćuje poziciju Izraela u regiji.
Da se radi o „još jednom velikom sporazumu“ stoji i na web site Bijele kuće u kratkoj informaciji o tome „Kako je predsjednik Tramp zbližio Srbiju i Kosovo“. Sporazum je svakako u funkciji Trumpove predsjedničke kampanje kojom želi osigurati još jedan mandat na čelu SAD-a, međutim, ovaj diplomatski akt potpisan od marionetskih političara u regiji, svakako mijenja geopolitičku situaciju na Zapadnom Balkanu. Nove okolnosti donose i nove aktere – Rusi, Kinezi i Turci „pakiraju kufere“, dok Izrael ovim sporazumom postaje važan regionalni akter. Nova geopolitička matrica, koju je osmislio vrlo utjecajni i sposobni američki diplomat Grenell, umanjuje utjecaj EU-a, osobito Njemačke i Francuske koje će se u svom daljnjem djelovanju u regiji trebati osloniti isključivo na Sjedinjene Države.