Srpski ministar: Srbija nikada neće ući u NATO

Screenshot

Vojni blok NATO saveza je 1999. g. izvršio agresiju protiv SR Jugoskavije s jednim jedinim ciljem – oduzeti Srbiji Kosovo, izjavio je u utorak, 12. ožujka, srpski ministar zadužen za inovacije i tehnološki razvoj Nenad Popović posredstvom telemosta u vrijeme zasjedanja ruskog vijeća za zaštitu državnog suvereniteta pri Vijeću Federacije tamošnjeg parlamenta.

„Konkretno, ta neviđena agresija, kakve nije bilo u svjetskoj povijesti u posljednjih 50 godina, nije uspjela. Preciznije, ona nije dovela do rezultata jer je Kosovo sve do sada dio Srbije“, izjavio je Popović. Kazao je kako će Kosovo ostati srpsko dok se Srbija pridržava svog ustava, u kojem se nedvosmisleno govori o Kosovu kao autonomiji u njezinom sastavu, a ukazao je i na važnost primjene međunarodnog prava i Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti. „Lažna država Kosovo, neovisno o potpori većine zemalja EU i SAD-a, ne može realizirati svoju državnost, ne može postati dio UN-a i članica Interpola…“, naglasio je Popović. Također je kazao kako se Srbija zalaže za kompromis s Albancima, koji bi morao odgovarati Rezoluciji 1244 i međunarodnom pravu, o čemu je tijekom posjeta Beogradu 17. siječnja govorio i ruski predsjednik Vladimir Putin.

Međutim, Popović je kazao i slijedeću bitnu stvar: „Htio bih naglasiti još jedan neobično važan element. Ovih godina, kada vidimo da su pojedine balkanske države odredile svoj izbor u korist NATO-a, Srbija ostaje čvrsto privržena svom izboru u korist vojnog neutraliteta. Srbija nikada neće biti članica NATO saveza“, naglasio je aktualni srpski ministar Nenad Popović i time rekao ono što službena Moskva i želi čuti. Nju toliko ne brine srpsko članstvo u EU (ona i sada relativno dobro surađuje s mnogim članicama EU, makar, zbog sankcija, i u ograničenom formatu), koliko se ona protivi ulasku Srbije u NATO savez.

Ovdje bih podsjetio i da je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandar Grushko, 4. ožujka, u intervjuu albanskim medijima izjavio, kako se dijalog između Beograda i Prištine, koji se odvija u skladu s Rezolucijom Glavne skupštine UN-a od 9. rujna 2010.g., opire o međunarodno pravo i temeljni dokument kosovskog riješenja – rezoluciju 1244 VS UN-a, suglasno kojoj je Autonomija Kosovo sastavni dio Republike Srbije. Drugim riječima, službeni stavovi Rusije po pitanju Kosova ponovo su jasno na strani Beograda, iako Moskva formalno i dalje ponavlja kako će prihvatiti bilo koje rezultate i sporazume o kojima se Beograd i Priština suglase.

A navedeni stavovi aktualnog ministra srpske vlade samo pokazuju svu dubioznost stanja u kojem se nalazi službeni Beograd – razapet s jedne strane  između nacionalnih interesa, koje dio tamošnje elite vidi u krugu europskih država i naroda,  a s druge između nacionalnog ponosa i preživljenih trauma iz bliže prošlosti, kojima je najviše i sam kumovao, zbog čega se sada i nalazi u ovakvoj poziciji. Teško je vjerovati kako će navedene izjave Nenada Popovića  pridonijeti bržem „poravnavanju“ stavova Beograda i Bruxellesa, nužnih za ulazak Srbije u EU jer upravo je Kosovo u tom smislu ključno pitanje. Međutim, pravo je pitanje i ono, koliko, zapravo, srpski narod, za razliku od dijela njegovih elita, i želi ući u tu europsku integraciju država, i daje li on, u stvari, prednost uspostavi još čvršćih veza Srbije s Rusijom u odnosu na članstvo u EU? Ali tim se „vrućim kestenom“ stvarnih srpskih težnji ionako nitko u službenom Beogradu i Bruxellesu neće željeti ozbiljno pozabaviti jer bi njegovi rezultati po njih mogli biti vrlo neugodni pa i poražavajući.



I za kraj, vrijeme Beogradu brzo ističe i vremena za kalkulacije, dociranja i „vaganja“ stavova prema jednoj ili drugoj strani više nema. Međutim, barem na prvi pogled, čini se kako se srpska državna politika ipak sve više okreće prema Moskvi, nezadovoljna bolnim ustupcima koje Zapad od nje traži, a zauzvrat joj nudi vrlo malo ili ništa (formalno članstvo u EU, zapravo, ne znači previše, čega smo svjesni i mi u Hrvatskoj, suočeni s demografskom kataklizmom, potenciranom upravo nakon ulaska u EU, kao i niti malo boljim gospodarskim stanjem u odnosu na ono iz razdoblja pune hrvatske samostalnosti). Možda je srpska državna politika svjesna i unutarnjih dubioza u samoj EU i tamošnjih složenih procesa (poput Brexita, ali i ne samo njega) vrlo neizvjesnog karaktera i krajnjih raezultata, ali isto tako i složenosti ukupnih odnosa između transatlantskih saveznika, kao i onih na globalnoj geopolitičkoj sceni. Pojedini srpski krugovi, nakon neostvarenih nacionalnih ambicija 90.-ih godina prošlog stoljeća pod vodstvom Slobodana Miloševića, ionako smatraju kako Srbija više i nema što izgubiti, a da ne bi smjela zaigrati „na sve ili ništa“ tj. „baciti Zapadu rukavicu izazova“. Uostalom, tko uopće danas može znati, a još manje jamčiti čime će rezultirati globalna geopolitička utakmica između glavnih svjetskih silnica? Hoće li među njima jednom doći do kompromisa (koji onda može biti bolan za mnoge male zamlje i narode, ali u kojima one, isto tako, mogu, ukoliko znaju i umiju, i loviti u mutnom!), ili će doći do dugoročnog ukopavanja u svoje rovove ili čak otovrenih vojnih sukoba, prije svega „tuđim rukama“? A tih „tuđih ruku“ na ovim balkanskim prostorima ima jako puno, kao što ih ima i u drugim, strateški važnim svjetskim regijama. Dakle, i u ovom „kosovskom pitanju“ po Beograd se, u konačnici, sve svodi na stvar strateške procjene i spremnosti na rizik.

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI