Ovaj tekst znatno odskače od službene, tzv. mainstream politike Bijele kuće o ratu u Ukrajini, i samo potvrđuje naše ranije stavove kako američki analitičari, čak i u liberalnim medijima, sklonima demokratima – imaju puno veći manevarski prostor u pristupu navedenoj – krajnje složenoj i osjetljivoj temi – nego njihove kolege unutar Europske unije, koji radije slijede zadani narativ ili pak o svemu šute.
Autor Bloomberg-ovog teksta Pankaj Mishra ukazuje kako su SAD i Europa preuzele nove obveze prema Ukrajini i počele pozivati na vojnu intervenciju. Želju da se porazi Rusija naziva nepromišljenom.
Ukazuje na „novu opasnu eru u globalnoj politici započetu s novim i dramatičnim vojnim obvezama Europe i Sjedinjenih Država prema Ukrajini“. „Moramo odmah prepoznati njezinu prijetnju, bez podlijeganja samozavaravanju i izbjegavanja eufemizma“ – stoji u tekstu.
Autor piše kako Rusija, usprkos snažnim sankcijama, kao i prije, ne želi pregovarati o prekidu sukoba, da mobilizira dodatne snage i bombardira kritičnu infrastrukturu Ukrajine, a da bi Vladimir Putin mogao dodatno eskalirati sukob nakon odluke Zapada o slanju svojih tenkova Kijevu.
Pritom tvrdi kako malo toga ukazuje da su Rusi nezadovoljni Putinom i njegovim postupcima, ali i da „malo tko osporava Putinovo rastuće uvjerenje da se moralno degradirajući Zapad ujedinio protiv Rusije“.
Slično je i sa zemljama i vođama globalnog juga, navodi autor i dodaje kako većina svjetskog stanovništva ne vidi „bilo kakvu kvalitativnu razliku između ruske vojne operacije u Ukrajini i američke invazije na Irak“. Daje i primjer Indije, navodne saveznice Zapada, u kojoj je „nedavna anketa pokazala da više ljudi okrivljuje Washington i države NATO-a za vojne akcije u Ukrajini, a ne Moskvu“.
U istom Bloomberg-ovom tekstu, zanimljivo, upozorava se i na „nedostatak javne rasprave“ (oko Ukrajine), zbog čega je također „potpuno nejasno podržavaju li zapadnjaci pojačanu konfrontaciju s Rusijom“. Zapravo, njihovo mišljenje gotovo nikoga ne zanima, navodi autor i donosi primjer njemačkog stanovništva koje je „bilo oštro podijeljeno oko pitanja slanja tenkova Leopard 2 u Ukrajinu“, a također ukazuje i da „američke i britanske vlasti praktički nisu obavijestile svoje građane o odluci da pošalju moderno oružje u zonu sukoba“.
Za razliku od javnosti, gotovo potpuni konsenzus postoji unutar zapadnih think tankova i mainstream medija, sigurnih „da je poraz Rusije, ili čak njena potpuna kapitulacija, iznimno važna za osiguranje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine i njene budućnost kao suverene države“. Autor taj stav dovodi u pitanje ukazujući da „uvjerenje da naša politička i medijska elita ispravno misli i mudro postupa, zapravo ne odgovara rezultatima njihova djelovanja posljednjih godina“.
Podsjeća na „vojni fijasko koji je poharao i razorio čitave regije u Aziji, Bliskom istoku i Africi“ u što su bile uključene sve glavne zapadne zemlje.
„Postoji svaki razlog za zabrinutost kada intelektualno-industrijski kompleks Zapada, nekažnjen za svoje katastrofalne pogrešne procjene, ponovno glasno poziva na vojnu intervenciju, ali ovaj put protiv … vođe nuklearne sile.“ – stoji dalje u tekstu.
Ukazuje se, također, da je Ukrajina prije rata „bila jedna od najkorumpiranijih zemalja svijeta“ i da je njena „budućnost kao demokracije sve više zamagljena“, jer se „sada još više udaljila od pojave poštene i odgovorne elite“.
Vrlo zanimljiv je i nastavak teksta u kojem se navodi slijedeće:
„Jedna jednostavna povijesna lekcija koju gotovo sve države zanemaruju jest da vlade postaju sve nesmotrenije kada se vojna eskalacija počne činiti kao jedini put do mira. Čelnici Japana, koji je također bio militaristički horor 20. stoljeća, grozničavo naoružavaju svoju zemlju, ne obazirući se na kolosalni proračunski deficit.“
Autor teksta, koji svakako zaslužuje pojačanu pozornost jer poziva i na oprez i na promišljenost u donošenju odluka, zaključuje kako je „nepotrebno reći da Tokio ne analizira detaljno opasnosti povezane s militarizacijom (te opasnosti dolaze iz Pekinga i Moskve, s kojima se borio).“ „Štoviše, Japan niti ne pokušava objasniti kako će zemlja s velikim nedostatkom mladih kadrova popuniti svoju rastuću vojsku“.
Tekst završava ni malo optimistično jer autor upozorava kako je slična „neodgovornost jednako svojstvena i zapadnom političkom establishmentu koji nastoji proširiti vojnu prisutnost svojih država u inozemstvu usprkos unutarnjim gospodarskim krizama“, što postaje „jasno upozorenje da nas čeka veliki i razorni požar“.
Za kraj, samo kratki zaključak:
Svi pozivi na oprez, na uspostavu istinskog a ne fingiranog dijaloga u kojem jedna strana drugu već unaprijed a priori nastoji „preveslati“, na uravnoteženiji pristup vjerojatno najsloženijoj svjetskoj krizi ne samo u suvremeno doba – onoj ukrajinskoj (koju se ne treba niti smije prikazivati „crno-bijelo“ bez obzira na goleme uloge koji su u igri) – u Europskoj se uniji tretiraju gotovo kao izdaja ili kao kukavičluk, ili pak neznanje. Amerikanci u tome imaju puno veći “komoditet”.
Strateška kratkovidnost onih koji to čine je zapanjujuća, jednako kao i sličnost s nekadašnjim propalim komunističkim blokom na tlu Europe po pitanju sloboda govora i mišljenja. A to, povijest je jasno pokazala, ne vodi ničemu dobrom.