Saudijski ministar energetike, princ Abdulaziz bin Salman, dao je intervju za specijalizirani medij Energy Intelligence u kojem je govorio o nizu zanimljivih tema. Jedna od najvažnijih je ta da je podržao rad formata OPEC+, kazavši kako nesigurnost u globalnom gospodarstvu ograničava “jasnoću” o izgledima za tržišta nafte što znači da je “razuman i jedini smjer djelovanja” za OPEC+ pridržavanje pakta o proizvodnji dogovorenog prošlog listopada.
Podsjećam, u tom formatu glavnu ulogu imaju Saudijska Arabija kao najveći svjetski proizvođač nafte unutar „kartela“ OPEC, i Rusija, najveći svjetski proizvođač nafte izvan tog „kartela“ i uz Saudijsku Arabiju općenito najveći svjetski proizvođač „crnog zlata“, piše analitičar portala Geopolitika.news Zoran Meter.
Saudijski ministar također je komentirao tržišne intervencije država potrošača, kao što je G7 ograničenje na cijenu ruske nafte i predloženi američki zakon NOPEC, kao i ograničeni globalni kapacitet proizvodnje nafte.
Ako bude potrebno, protuodgovori su spremni
Na upit novinara kakvi su njegovi stavovi o tome da američki Kongres ponovno uvede NOPEC zakon, kao i o ograničenju od strane G7 cijena ruske nafte, te potencijalne implikacije za tržište nafte, saudijski ministar energetike je odgovorio:
„…Moram ponoviti stav kojeg sam iznio …još u kolovozu i rujnu o tome kako bi takve politike neizbježno pogoršale stabilnost i volatilnost tržišta i negativno utjecale na naftnu industriju. Nasuprot tome, OPEC+ je uložio sve napore i uspio unijeti značajnu stabilnost i transparentnost na tržište nafte, poglavito u usporedbi sa svim ostalim tržištima roba.
Prijedlog zakona NOPEC ne prepoznaje važnost držanja rezervnih kapaciteta i posljedice neodržavanja rezervnih kapaciteta na stabilnost tržišta. NOPEC bi također potkopao ulaganja u naftne kapacitete i uzrokovao bi da globalna ponuda bude znatno manja od buduće potražnje. Utjecaj će se osjetiti u cijelom svijetu na proizvođače i potrošače, kao i na naftnu industriju.
Isto vrijedi i za gornje granice cijena, bilo da su nametnute zemlji ili skupini zemalja, za naftu ili bilo koju drugu robu. To će dovesti do pojedinačnih ili kolektivnih protuodgovora s nepodnošljivim posljedicama u obliku goleme nestabilnosti i nestabilnosti. Dakle, ako bi se uvelo ograničenje cijena na izvoz saudijske nafte, nećemo prodavati naftu nijednoj zemlji koja nameće ograničenje cijena na našu opskrbu i smanjit ćemo proizvodnju nafte, a ne bi me iznenadilo da i drugi učine isto.“ – kazao je saudijski ministar energetike.
Dakle, navodi kako bi Rijad učinio upravo ono isto što je učinio i ruski predsjednik Vladimir Putin.
Podsjećam, on je krajem prošle godine potpisao uredbu kojom se zabranjuje opskrba ruskom naftom i naftnim derivatima ako je u ugovoru s drugim ugovornim stranama izravno ili neizravno navedena gornja cijena. Za naftu je ta Putinova uredba na snazi od 1. veljače, a za naftne derivate datum mora odrediti ruska vlada.
Američko ministarstvo financija o uvedenim ograničenjima na rusku naftu
Zanimljiva vijest stiže i iz SAD-a. Tamo je pomoćnik američkog ministra financija Ben Harris na American Enterprise Instituteu govorio o uvedenoj gornjoj cijeni na rusku naftu. Iz opširnog teksta, objavljenog na web stranici spomenutog američkog ministarstva, vrijedi izdvojiti dio koji se odnosi na procjenu provedbe te mjere.
Harris je, tako, kazao „kako se, koristeći jedno javno izvješće kao mjerilo, oko 75 posto trgovine ruskom morskom naftom odvija izvan gornje granice cijena“. „To znači da nikakve zapadne službe nisu uključene u transakciju i, stoga, ove trgovine ne krše niti izbjegavaju sankcije. Postupci Koalicije (G7, op.ZM.) dali su uvoznicima značajnu polugu za pregovaranje o popustima na te trgovine, tako da još uvijek štetimo ruskim prihodima iako se te trgovine odvijaju izvan ograničenja cijena.“
Dalje nastavlja: „Unutar preostalih procijenjenih 25 posto transakcija koje koriste zapadne usluge i ispod su cjenovne granice, postoje dvije vrste trgovine. Jedna vrsta transakcija uključuje samo zapadne pružatelje usluga, pa tako na, primjerice, grčke brodove i britanske osiguravatelje i banke. Druga vrsta transakcije mogla bi uključivati kombinaciju pružatelja usluga Koalicije i pružatelja usluga izvan Koalicije.“
Na ovi se izjavu američkog državnog službenika osvrnuo i Bloomberg. I on naglašava citat:
“Oko 75% ruske trgovine naftom morem je izvan dosega gornje granice cijena. To znači da se u transakcijama ne koriste usluge zapadnih tvrtki. Dakle, takvo trgovanje ne krši niti zaobilazi sankcije.”
Kako pak izvješćuju pojedini ruski mediji, u veljači su grčki brodovlasnici prevezli do 30% ruske nafte. Preostale količine prevozio je ruski brodar Sovcomflot i siva flota tankera, koji su intenzivno kupovani prošle godine za preusmjeravanje ruske nafte iz Europe u Aziju.
ZAKLJUČAK:
Iz ovih dviju vijesti nije teško zaključiti da je Rusija za svoju naftnu politiku koja se protivi ograničenjima uvedenim od strane G7, kojima se priključila i Australija, dobila ključnog saveznika. Ne radi se tu o Kini i(li) Indiji, koji su sada najveći kupci ruske nafte nakon što se EU odrekla 5. prosinca prošle godine (one koja stiže tankerima, a ne i naftovodima zbog velike ovisnosti o ruskoj nafti pojedinih članica, prije svega na istoku i jugu EU). Radi se o Saudijskoj Arabiji.
I to ne bi trebalo nikoga iznenaditi. Još sam prošle godine pisao kako će Rijad teško poduprijeti ograničenje cijene za izvoz ruske nafte, ako ništa drugo, ono iz straha da se sutra to isto neće pokušati uvesti i protiv saudijske nafte. To se može dogoditi u sklopu naveliko proklamirane energetske tranzicije EU, kada bi ova mogla lako ucijeniti vodeće proizvođače fosilnih goriva odnosno ugljikovodika, ili pak iz političkih razloga – kažnjavanjem zbog stanja ljudskih prava i sl.
Osim toga, iz tržišne je logike i samim Arapima neprihvatljivo da proizvođačima cijene formiraju kupci. Toga nema ni u kojoj sferi trgovine od kada postoji ljudska povijest. Može se razgovarati o popustima i određenim kompromisima da bi obje strane bile zadovoljne (poglavito ako vodeći kupci imaju određeni monopol u količini kupljenih proizvoda koji prodavačima onda osigurava i glavninu zarade, što je i slučaj u naftnom i plinskom biznisu). Ali i tada je to daleko od bilo kakvog diktata ili ultimatuma od strane kupaca.
Strah Rijada također se temeljio na mogućnosti da se na taj način dovodi u opasnost i postojanje samog OPEC-a, što je za njega potpuno neprihvatljivo. Upravo je sve ovo i vidljivo iz gore navedenog, jučer objavljenog intervjua saudijskog ministra energetike.
I druga stvar koja je vidljiva je ta, da je Rusija uspjela pronaći nove opskrbe kanale tj. preusmjeriti strateški izvoz svoje nafte s europskog na azijska tržišta s mogućim reeksportom i na zapad – uključujući i samo europsko tržište, a što navodno već uvelike radi Indija i na čemu obilato zarađuje.
Bez obzira na sve, čitava ova „zavrzlama“, koja se sve više pretvara u energetski „divlji zapad“ bez jasnih pravila i mogućnosti kontrole (vidi poveznicu ispod teksta), Rusiji sigurno predstavlja teškoće i onemogućuje željene prihode. Ali ono što je za Moskvu sada najvažnije, dok se čitava stvar ne stabilizira, je da ne posluje s gubitkom dok, prije svega logistički (potreban broj tankera i osiguravajućih i drugih logističkih usluga izvan onih zapadnih) ne učvrsti svoj strateški prijelaz sa zapada na istok.
Uostalom, kako i sama Bidenova administracija podsjeća, cilj američkih sankcijskih mjera s gornjom cijenom ruske nafte nije bio zaustavljanje njezinog izvoza s obzirom da je ruska nafta globalno potrebna i nezamjenjiva, jer je nitko ne može nadoknaditi bilo kakvim povećanjem proizvodnje. Cilj joj je ograničiti rusku zaradu, navodno zbog pokrenute invazije na Ukrajinu kojom se ona obilato financira, iako su interesi SAD-a puno širi od toga i itekako se tiču američkih energetskih kompanija koje sada uvelike profitiraju, prije svega na europskom tržištu.
Rusiji će puno veći problem predstavljati embargo EU-e na izvoz njenog dizela, za što tek mora pronaći zamjensko tržište a što nikada nije lako.
S druge strane i sam Zapad, tj ta ista EU, jednako tako moraju pronaći stabilnu zamjenu za donedavne sigurne i jeftine ruske energente – što također nije lako i zahtjeva promjenu opskrbnih ruta do drugih proizvođača, koje su višestruko udaljenije, a time i skuplje od onih koje su stizale iz susjedne joj Rusije.
Sve se to zato pretvara u veliku bitku iscrpljivanja. Međutim, u odnosu na EU (SAD u tom smislu od nje stoji neusporedivo bolje), Rusija ima važnu komparativnu prednost: prebogata je prirodnim resursima koji Europskoj uniji nedostaju.
Posljedice čitave ove „velike igre“ bit će vidljive tek kroz koju godinu, kao i to – tko je iz nje izišao kao dobitnik a tko gubitnik.
Tko će vladati Donbasom ili zapadom Ukrajine bit će najmanje važno.
*Stavovi autora ne odražavaju nužno i stav redakcije portala 7dnevno.hr