TOP TEMA: Zoran Meter: U AMERIČKO-RUSKOM ENERGETSKOM RATU ZA EU POBJEĐUJE RUSIJA!

screenshot

U prošloj analizi opširnije sam pisao o neizvjesnom energetskom stanju na europskim prostorima u kontekstu isteka dugoročnog ugovora između Moskve i Kijeva o tranzitu ruskog plina u EU preko ukrajinskog teritorija. Naime, taj 20-ogodišnji ugovor ističe vrlo brzo – već 31. prosinca ove godine, a da na vidiku još uvijek nema značajnijih pomaka u pregovorima oko njegovog eventualnog produljenja ili potpisivanja novog (s nekim novim ukrajinskim operaterom koji bi radio prema zakonima EU). Kroz ukrajinski se plinovod godišnje isporučuje čak oko 185 milijardi m3 ruskog plina godišnje, pričemu Ukrajina, kao tranziter, zarađuje oko 3 milijarde dolara.

Tranzitom preko ukrajinskog plinovodnog sustava, izgrađenog još u doba SSSR-a 70.-ih godina XX. stoljeća, dakle u jeku hladnog rata, Zapadna je Europa opskrbljivana ruskim plinom (što tada ideološki podjeljenom kontinentu nije smetalo – jer zima je zima, a politička prepucavanja i geopolitičke borbe nešto su sasvim drugo – miljama daleko od praktičnog života ljudi i neometanog i ekonomičnog funkcioniranja industrije tj. gospodarstva. Jednostavno rečeno: obje su strane, i Istok i Zapad, od tog velilikog plinskog biznisa imale korist (tu je bitno podsjetiti kako i tadašnji Washington na to zapadnoeuropsko-sovjetsko energetsko povezivanje nije gledao blagonaklono ali mu se nije imao snage suprostaviti jer je europska energetska žeđ ipak bila prevelika). Zato je produljenje „plinskog ugovora“ bila logična posljedica i nakon raspada SSSR-a, kada su glavnu ulogu na području Istoka u tom poslu umjesto raspaloga SSSR-a preuzele tada već samostalne države Rusija i Ukrajina – jedna kao velika izvoznica plina, a druga kao njegov glavni tranziter u EU. Pa iako su trzavice na relaciji Moskva-Kijev bile prilično česte, vezano uz tumačenja ugovornih odredbi ili ispunjenja pojedinih obveza jedne ili druge strane i tzv. „usputnih krađa“ plina do njegovog konačnog odredišta (što je ponekad izazivalo i više-manje kraće obustave isporuka plina u Europu), taj je rusko-ukrajinski ugovor bio i ostao temelj sigurne i jeftine isporuke plina za Europu, neovisno i o drugim – manjim plinovodima koji su iz Rusije preko Bjelorusije vodili na europsko tlo.

Ovdje je vrlo važno podsjetiti kako je 2014. g. od strane Bruxellesa bila stopirana izgradnja ruskog plinovoda „Južni tok“ zbog ukrajinskog sukoba (on se dnom Crnoga mora, preko Bugarske i Srbije trebao dalje protezati do Mađarske i Austrije (prvotno je u projektnom planu bilo predviđeno da glavna cijev tog plinovoda prolazi hrvatskim a ne mađarskim teritorijem, ali je bivši premijer Sanader, po zahtjevu SAD-a, za taj projekt dao negativni odgovor Zagreba, da bi kasnije Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor pokušala ublažiti negativne posljedice po Hrvatsku kao mogućeg energetskog „slijepog crijeva“ te uspjela od Putina ishodovati da se jedan krak tog plinovoda ipak izgradi iz Mađarske ili Srbije do hrvatske granice. A to u geopolitičkom smislu za državu nikako nije isto jer je jedno biti zemlja preko čijeg se teritorija proteže glavni plinovod tj. biti važna tranzita zemlja, a nešto sasvim drugo dobiti jedan krak samo za svoje potrebe, i gdje ti susjed može „zatvoriti ventil“ kada to hoće, a bez da to ima posljedice po ostale zemlje koje se tim plinovodom koriste).

Dakle, u tim i takvim okolnostima (budući da je bilo jasno kako je „Južni tok“ zaustavljen iz političkih a ne ekonomskih razloga), Rusija i Njemačka dogovorile su izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“ kroz Baltičko more, koji bi se protezao paralelno s već ranije izgrađenim  „Sjevernim tokom“. Njime bi se, osim Njemačke, plinom opskrbljivale i pojedine njoj susjedne zemlje srednjeouropske ali i zapadnoeuropske zemlje koje imaju nedostatak plina, a Njemačka bi učvrstila dominantnu poziciju europskog plinskog čvorišta. Osim toga Mokva je, s obzirom na približavanje isteka ugovora s Ukrajinom, a u kontekstu međusobno potpuno poremećenih odnosa između dviju država nakon tzv. majdanske revolucije 2014.g., s Turskom dogovorila izgradnju plinovoda „Turski tok“ kroz Crno more, od čega bi jedna njegova cijev bila namjenjena za tursko tržište, a druga cijev za Jugo-istočnu i Srednju Europu ako Bruxelles za to bude imao interesa. Ta će druga cijev vrlo brzo biti izgrađena od europskog dijela turskog teritorija do granice s Bugarskom. A plin iz „Turskog toka“ žele i Bugarska (koja je prije 15-ak dana izgradila spojnicu svog plinovoda do granice s Turskom), ali i Srbija (koja nije članica EU) i Mađarska (a moguće i Slovačka), pričemu sve te zemlje u tu svrhu već aktivno rade na proširenju svojih plinovodnih kapaciteta tj. polažu stotine kilometara novih plinovodnih cijevi. Usprkos američkom protivljenju plinovodu „Turski tok“ prošli su mjesec velike američke i europske banke Bugarskoj dale kredite upravo za proširenje svog plinovodnog sustava u svrku povezivanja s tim ruskim plinovodom, kojim će se, vjerojatno već od početka iduće godine ruskim plinom opskrbljivati ne samo Turska i Bugarska već i Rumunjska ali sada više ne preko ukrajinskog, već turskog teritorija!

Zanimljivo je da građevnske radove na proširenju bugraskih plinovoda izvodi tvrtka iz Saudijske Arabije, što sve skupa ukazuje koliko su složeni odnosi u svijetu energetike i koliko svaka ključna strana gleda svoje ekonomske interese neovisno o ovim ili onim političkim i vojnim savezništvima koji se ionako sve češće pokazuju neučinkoviti kada su u pitanju ključne zemlje koje u njima participiraju, dok striktno poštivanje savezničkih regula vrijedi isključivo za male i slabe zemlje, kakva je, nažalost i Hrvatska. Jer čak jedna Bugarska ili Mađarska po pitanju svoje energetske politike uspjevaju solirati i uspjevaju s Rusima dogovarati daljnje projekte, a da ne govorimo o jednoj Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili Turskoj, koja čak pokreće i svoje ratove u Siriji, a NATO joj kao saveznici uvodi sankcije!



„Sjeverni tok 2“ postao nezaustavljiv

Ali vratimo se na bit ovog opširnijeg obrazloženja. Ukupna količina plina koja će prolaziti koroz plinovode „Sjeverni tok 2“ (55 milijardi m3 godišnje), već funkcionalni „Sjeverni tok“ (isto 55 mlrd. godišnje) i „Turski tok“ koji s radom počinje s početkom siječnja iduće godine (svaka od dvije cijevi s po 35 milijardi m3 plina godišnje), jednostvnom matematikom niže razine osnovne škole donosi zbroj od  180 milijardi m3 plina godišnje, dakle upravo onoliko koliko Rusija isporučuje za tranzit plina kroz ukrajinski teritorij za EU! Drugim riječima, baš nekako s istekom spomenutog ugovora 31.12. između Moskve i Kijeva s radom bi trebala započeti dva nova ruska plinovoda koja zaobilaze ukrajinski teritorij. Njima bi se Rusija i EU međusobno direktno spojile, zaobilazeći bilo kakve države posrednke i probleme s nepredviđenim (geo)političkim situacijama. Jer podsjetimo, tadašnji sovjetski plin stizao je na „omraženi kapitalistički Zapad“ u jeku hladnoga rata, bez da je ikada došlo do obustave isporuke plina čak i u vrijeme kada su si obje strane međusobno prijetile potpunim nuklearnim uništenjem.

Naravno kako je spomenuta matematička računica svim stranama u ovoj velikoj igri već od ranije bila jasna. Zato su pojedine istočne članice EU – Poljska i pribaltičke zemlje, a onda i Ukrajina, uz predvodništvo SAD-a, pod svaku cijenu nastojale stopirati izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“, pozivajući i na uvođenje sankcija protiv svih koji u njemu sudjeluju, kao i neizdavanjem potrebnih suglasnosti zemalja kroz čije vode Baltičkoga mora taj plinovod mora prolaziti. Neovisno o tome svoje su suglasnosti dale 4 od ukupno pet zemalja (Rusija, Finska, Švedska i Njemačka) dok je to odgađala učiniti jedino Danska – definitivno najveća američka saveznica u Europi, kočeći time završetak njegove izgradnje. Međutim, prošli je tjedan došlo do velikog obrata. Ali najprije bih podsjetio na slijedeće:

U Bruxellesu je 28. listopada završio četvrti krug trostranih konzultacija između EU, Rusije i Ukrajine vezano uz postizanje dogovora o nastavku isporuka ruskog plina u Europu. Sastanak su svi sudionici ocijenili različito, pričemu su ipak izrazili nadu u nastavak pregovora. Na konferenciji za medije potpredsjednik Europske komisije Maroš Šefčovič prilično je skeptično ocijenio rezultate sastanka, kazavši, kako „vrijeme leti“ i da sudionici razgovora to moraju shvatiti. On je „razočaran rezultatom pregovora“ i ne vidi bilo kakvog napretka. Ipak se nada „postizanju dobrog riješenja“ u slijedećoj fazi pregovora.

Ključan odgovor stigao iz Danske

A veliki obrat učinila je Danska – najveća američka europska saveznica. Tamošnja Agencija za energetiku dala je 30. listopada suglasnost da ruski plinovod „Sjeverni tok 2“ prolazi teritorijalnim vodama Danske, čime je ta država konačno „kapitulirala“, a ovaj plinovod i konačno postao nezaustavljiv. Naime dansko otezanje s davanjem suglasnosti (a investitor plinovoda „Nord Stream 2 AG“ – u većinskom vlasništvu ruskog Gazproma, već je tri puta slao molbe danskoj vladi za izdavanje potrebne suglasnosti, predlažući joj svaki put novu trasu plinovoda na izbor) imalo je značajne posljedice s obzirom da su o toj odluci ovisili ranije postavljeni rokovi i konačna cijena samoga projekta, koji je već odavno iz dominantne energetske prešao u geopolitičku sferu i postao jedno od glavnih poprišta sukoba između američkih i ruskih energetskih (ali i političkih) interesa na europskom tlu. Odgađanje davanja suglasnosti Kopenhagen je pravdao mogućim negativnim utjecajem plinovoda na ekologiju, plovidbu, tražio je stalne izradbe novih stručnih studija i sl. iako je svima bilo jasno kako je iza toga stajala isključivo visoka politika s obzirom da takav isti, već postojeći plinovod „Sjeverni tok“ oko dobivanja suglasnosti nije imao nikakvih problema. Danski regulator i  konačno je odabrao najkraću trasu kroz danske vode – dugu 147 kilometara.

Osim što bi samu sebe lišila sigurnih godišnjih isplata u milijunima dolara za tranzit plina kroz svoje teritorijalne vode (kako je to već učinila Estonija, naivno vjerujući kako će pritisak Poljske, SAD-a i pojedinih drugih država EU, kao i Ukrajine zaustaviti taj ruski projekt, zbog čega nije dala suglasnost za prolazak plinovoda kroz svoje teritorijalne vode, što je odmah iskoristila Finska dajući suglasnost za prolazak kroz njezine), Danska bi time stvorila dodatne troškove i probleme i za svoje europske saveznike koji su životno zainteresirani za dovršetak toga projekta i konačno osiguranje sigurne opskrbe Europe plinom u neizvjesnoj energetskoj budućnosti. Prije svega je riječ o Njemačkoj koja je danski glavni trgovinski partner i zapravo jedina zemlja iz koje Danska može uvoziti plin (a radi se, u konačnici, da apsurd bude veći, upravo o ruskom plinu jer Njemačka svoga nema).

Američki problemi i s Mađarskom

Danska odluka zbog svega toga je ipak mogla biti očekivana, tim više što izgradnju ruskog plinovoda ona niti nije mogla spriječiti jer bi se on u slučaju daljnjeg odugovlačenja sa suglasnošću preusmjerio u danski isključivi gospodarski pojas, u kojemu, prema međunarodnom pravu države ne mogu zabranjivati projekte prometne infrastrukture, u koje spadaju i plinovodi.

S druge strane SAD imaju svoje geopolitičke i ekonomske interese u pokušaju blokiranja „Sjevernog toka 2“, poglavito kroz želju za povećanjem isporuka svog ukapljenog (LNG) plina na europsko tržište. Washington često Bruxellesu i Berlinu nameće potrebu kupnje američkog „plina slobode“ umjesto ruskog „okupacijskog plina“ ali problem po SAD je čisto ekonomske prirode: američki ukapljeni plin je jednostavno puno skuplji od ruskog plinovodnog. Osim toga EU, koja je ionako u sigurnosnom smislu ovisna o SAD-u, ne želi dodatno o njemu postati ovisna i u drugoj ključnoj sferi – energetici. S druge strane i američki proizvođači LNG-a preferiraju azijsko, u odnosu na europsko tržište, jer se tamo postižu veće cijene (tamo nema ruskih plinovoda, barem ne još kratko jer početkom iduće godine s radom počinje i najveći svjetski plinovod „Sila Sibira“ namjenjen kineskom tržištu, kojega je ruski Gazprom upravo ovih dana počeo puniti plinom).

Zanimljivo je kako je američki Bloomberg odluku danske vlade da pomogne Rusima nazvao „zabijanjem noža u leđa SAD-u“ i osvetu Kopenhagena Donaldu Trumpu zbog njegovih najava o američkoj kupnji Grenlanda što je dansku političku i svekoliku javnost jako naljutilo i zbog čega je u toj zemlji poraslo protu-Trumpovo raspoloženje. Naime, Washington je očekivao da će Kopenhagen „izdržati“ još par mijeseci, kako bi barem kratko prolongirao dovršenje „Sjevernog toka 2“ do veljače ili ožujka iduće godine i time primorao Moskvu na produžetak plinskog ugovora s Ukrajinom za tranzit u EU jer se u tom slučaju ne bi moglo računati  na plin iz novog plinovoda njoj i namjenjen.

Najnovijim gubitkom Danske, kao „poluge“ koja može utjecati na dinamiku izgradnje „Sjevernog toka 2“, Washingtonu na raspolaganju ostaju još samo sankcije protiv sudionika u projektu, uključno i izvođača radova koji su najvećim dijelom iz država EU. Međutim to je po Washington vrlo rizičan potez s obzirom da može dovesti do potpunog poremećaja odnosa s pojedinim ključnim europskim zemljama – prije svega Njemačkom – s obzirom da bi se radilo o presedanu u posljeratnoj praksi odnosa prekooceanskih saveznika – uvođenju sankcija protiv njihovih investicija i to u završnoj fazi projektne realizacije (dosadašnje nametanje američkih carina EU u svrhu postizanja što povoljnijeg trgovinskog sporazuma ipak je nešto sasvim drugo od sankcija). A partneri u projektu „Sjeverni tok 2“ su, osim ruskog Gazproma s 51% učešća, još i francuski Engie, britanski Royal Dutch Shell, austrijski OMV i dvije njemačke energetske tvrtke Uniper i Wintershall – svi s jednakim udjelima. Gazprom je, logično, i najveći financijer s 4,75 milijardi eura od ukupno 9,5 milijardi eura koliko stoji čitav projekt, a svi ostali partneri sudjeluju svaki sa po 0,95 milijardi eura.

Još je jedan neugodan udarac po Washington stigao prije dva tjedna iz Budimpešte, gdje su se mađarski predsjednik Viktor Orban i ruski čelnik Vladimir Putin dogovorili o povećanju mađarskog uvoza ruske nafte. Rusija osigurava 60-ak posto mađarskih potreba za „crnim zlatom“ i 50% za prirodnim plinom. Osim toga mađarska naftna tvrtka MOL sudjeluje u eksploataciji velikog nalazišta nafte u ruskoj Orenburškoj regiji, a a dvije zemlje nastavljaju suradnju i u sferi atomske energetike. Putin je tom prilikom u Budimpešti kazao kako Mađarsku smatra „jednim od prioritetnih partnera“ za isporuke ruskog plina u Europu po postojećim ali i „novim rutama, kako onim sjevernim tako i južnim“. Mađarska stvara vlastiti veliki hub, a to znači da računa i na opskrbu plina svojih susjeda. U tom smislu Budimpešti, možda, može biti interesantan i plin s budućeg hrvatskog LNG terminala na Krku čiji prosperitet i isplativost najviše ovisi upravo o zainteresiranosti Mađarske za njegovu kupnju.

Riješenje krajem studenog?

Iako Europska unija s novim ruskim plinovodima definitivno rješava probleme u sigurnosti svoje opskrbe tim energentom, njezino inzistiranje na diversifikaciji i djelomičnom nastavku isporuka ruskog plina i kroz Ukrajinu sada je prije svega političko pitanje, dijelom vezano i uz potrebu potpunog remonta zastarjelog ukrajinskog plinovodnog sustava. Jer ukoliko za njega ne budu osigurane nužne količine ruskog plina čitav taj unosni posao onda i nema nikakvoga smisla. Međutim, dobila na kraju Ukrajina neke nove (u svakom slučaju puno manje) količine ruskog plina za tranzit ili ne, ta zemlja definitivno „ispada iz igre“ kao važan strateški energetski čimbenik. To najboilje ukazuje na to koliko katastrofalne posljedice po neku zemlju mogu imati kratkovidne i emocijama a ne strateškim promišljanjima donešene političke odluke njezinih društvenih elita. A energetika je samo jedan od gospodarskih segmenata te zemlje koji proživljava duboku krizu i koji je, umjesto ugodnog i strateški važnog pozicioniranja Ukrajine kao „mosta“ između Rusije i Zapada, od te velike i resursima i ljudskim potencijalom prebogate zemlje stvorio „bolesnika“ na istoku Europe, „čardak ni na nemu ni na zemlji“ koji ni sam ne zna gdje bi trebao pripadati.

A krajem studenog u Bruxellesu se održava novi sastanak EU-Rusija-Ukrajina oko mogućeg postizanja konačnog dogovora, stim da na njega Moskva sada ide dodatno ojačana danskom „kapitulacijom“. Osobno vjerujem da bi se do njega moglo doći jer je Rusiji, u konačnici, sada posve svejedno. Ona dodatnim tranzitom može još samo povećati svoje isporuke plina u EU ali i držati Kijev koliko toliko u svojoj energetskj sferi. Ali i bez toga je već posve jasno: Rusija je pobjednik nad SAD-om u velikoj energetskoj bitci za Europu. Ona je u njoj trpjela bolne poraze (poput onih u bitkama za plinovod „Južni tok“, uvođenje snažnih proturuskih sankcija i td.) ali je na kraju ipak dobila rat.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI