Trump protiv Kine teško bez Rusije. Zato je poziva na summit G7

Posljednjih tjedana ubrzano rastu napetosti u američko-kineskim odnosima. Američki predsjednik Donald Trump „ljestvicu“ sukoba s Pekingom podiže na novu razinu, koristeći element globalne pandemije (za koju optužuje Kinu i Svjetsku zdravstvenu organizaciju – WHO, koja, prema njegovu mišljenju, „igra“ u korist Pekinga ), kao novi instrument uz pomoću kojega tu zemlju želi što više izolirati u političkom i gospodarskom smislu, odnosno smanjiti mogućnost daljnjeg jačanja njezinog globalnog utjecaja, uključno i onog vojnog. Trumpu, koji jako dobro shvaća trenutačnu geopolitičku zbilju ali i globalni vojni i ekonomski odnos snaga, itekako dobro zna kako SAD ne mogu same osigurati svoj zacrtani protukineski cilj. Štoviše, ne mogu ga osigurati niti uz jedinstvo i potpunu suglasnost s takvim američkim namjerama i od strane njihove partnerice EU (a čega u praksi još uvijek nema). Kina je, jednostavno, prevelik zalogaj i protivnik s kakvim se Amerikanci do sada u povijesti nikada nisu susreli (gotovo iste ekonomske snage i približno iste one vojne (koja je, istina, još uvijek na strani SAD-a u onim ključnim, strateškim nuklearnim potencijalima ali je i u tom segmentu pitanje do kada), pa je ishod njihove borbe „jedan na jedan“ krajnje neizvjestan i po Amerikance visokorizičan. Jer i u slučaju svoje eventualne pobjede, Sjedinjene Države bi iz tog sukoba izišle posve oslabljene i iscrpljene, što bi, opet, iskoristili drugi veliki globalni igrači za uspostavu svoje dominacije. I baš zato Trump, prije odluke o konačnom obračunu s Kinom, na svoju stranu želi privući što je moguće veći broj važnih svjetskih država, nakon čijega će zbrajanja i analize stanja tek znati, je li američko-kineski sukob uopće svrhovit ili je on zakasnio jer je Kina već prejaka, a kako to misle mnogi analitičari. A jedna od država, bez koje je Trumpovo pokoravanje Kine nezamislivo (čak i u slučaju njezine potpune neutralnosti a kamoli strateškog partnerstva s Kinom) je Rusija.

I zato sigurno nije nimalo slučajno da je američki predsjednik Donald Trump jučero najavio kako namjerava otkazati summit „velike sedmorice“ – G7 do jeseni, ali, što je još važnije – i da na njega planira pozvati šefove još četiriju država: Rusije, Južne Koreje, Australije Indije. Pritom je američki lider logički zključio (ono o čemu sam i ja u više navrata u svojim analizama pisao), kako je sadašnji format grupe najvećih ekonomija svijeta zastario.

„Odložit ću summit jer ne osjećam da G7 istinski predstavlja ono što se u svijetu događa“, poentirao je Trump (čije je riječi prenio Reuters), vjerojatno dovodeći svoje europske saveznike (ili barem većinu njih) iz tog elitističkog kluba do ludila i u vrlo neugodnu situaciju. Jer ne treba zaboraviti kako su Italija, ali i Francuska,  već na prošlom summitu G7 u Parizu, podržale Trumpov prijedlog da se Rusiju vrati u G7(G8), dok su se ostale članice tome usprotivile, tvrdeći kako to neće biti moguće dok se ne riješi ukrajinsko pitanje. A ukrajinsko se pitanje, to svi dobro znaju (naravno i oni sami) ne može riješiti bez Rusije, pa je jasno kako europski birokrati iz tih „moralno čvrstih“ članica G7 samo bacaju isprazne fraze, bez ikakvog strateškog značaja ili stvarnog utjecaja na rješavanje bilo kojeg svjetskog problema a kamoli onog ukrajinskog.

Sinoć je Trump izjavio kako će se summit G7 odgoditi najranije za rujan, a kasnije je glasnogovorništvo Bijele kuće tu vijest utočnilo priopćenjem kako predsjednik SAD-a želi „da zemlje u vrijeme summita razgovaraju o Kini“.

Pametnom i više nego dosta za shvatiti kako Trump, očito, pokušava stvoriti nekakvu „globalnu protukinesku koaliciju“. Koliko će u tome uspjeti (osobno mislim da neće, barem kada je u pitanju Rusija) ostaje za vidjeti. Pritom je posve jasno kako niti Kina neće sve ovo samo mirno promatrati, stajati sa strane i čekati dok joj Washington radi o glavi. Peking je već poduzeo jasne i konkretne korake za potpuno preuzimanje sigurnosnog nadzora nad Hong Kongom, kroz, vjerojatno ovih dana usvajanje prijedloga zakona o nacionalnoj sigurnosti te svoje autonomne regije i jednog od svjetskih financijskih središta, a na tome sigurno neće i  stati. A o planovima Kine s ciljem aktivnog suprostavljanja SAD-u uskoro ću izvijestiti u svojoj posebnoj analizi na ovu temu. A onu, nešto stariju, koja govori o novonastalim geopolitičkim odnosima i omjerima snaga u svijetu kroz prizmu „velike trojice“ – Kine, SAD-a, i Rusije



Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI