Nakon podužeg iščekivanja, a kamere i fotoreporteri dugo su uzaludno bili usmjereni prema Ovalnom uredu Bijele kuće, iz kojega se – tradicionalno – objavljuju svi američki ratovi, prije nekoliko trenutaka javnosti se obratio i američki predsjednik Donald Trump. Pa iako se očekivala Trumpova puno „tvrđa“ protuiranska retorika i objava povlačenja snažnih američkih protupoteza nakon sinoćnjih iranskih napada na dvije američke vojne baze u Iraku (američka strana tvrdi kako u njima nije bilo žrtava, već da je samo počinjena materjalna šteta, a iranski mediji danas su pisali o pogibiji 80-orice američkih vojnika što nitko službeno nije potvrdio i što sasvim sigurno nije istina), ona je izostala.  

Predsjednik Trump je izjavio kako je Iran nanio neznatne gubitke američkim bazama, pričemu nitko nije stradao. „Čini se kako se Iran povukao, što je dobro za čitavi svijet“, izjavio je Trump u svom obraćanju američkoj naciji. Dodao je kako su se žrtve izbjegle zahvaljujući radu sustava ranog uzbunjivanja. Također je kazao kako će SAD protiv Irana uvesti nove sankcije, pričemu je podsjetio na raniji američki stav, prema kojemu Iran pruža potporu terorizmu. Trump je opet jasno dao do znanja kako Iran neće imati nuklearno oružje dok je god on na vlasti. Pozvao je Francusku, Kinu, Njemačku, Rusiju i Veliku Britaniju, da se uključe u rad oko postizanja novog (nuklearnog) sporazuma s Iranom. Izjavio je i kako se obraća NATO savezu s molbom da se aktivnije uključi u sadašnje procese na Bliskom istoku. A iranskim stanovnicima i vodstvu te zemlje obratio se slijedećim riječima: „Mi želimo da vi imate veliku budućnost, koju vi zaslužujete.“

Nakon ovoga teško je ne zapaziti slijedeće: Iran se nije, kako su to mnogi analitičari očekivali, u odgovoru SAD-u skrivao iza proiranskih šijtskih organizacija diljem regije, čekajući njihove osvetničke napade na američke ciljeve, već je udario samostalno, svojim vojnim snagama i prethodno osmišljenom operacijom. Pritom uopće nije važno je li on o tome prethodno obavijestio službeni Bagdada a ovaj diplomatskim kanalima Washington, ili nije. Jer direktni vojni udarac jedne zemlje na američke snage ili američku vojnu infrastrukturu svakako je čin kojega bi se malo koja zemlja svijeta danas usudila poduzeti i iza kojega bi se, u normalnim okolnostima, očekivao snažni američki vojni protuodgovor.

Ali okolnosti više nisu normalne – štoviše, one su daleko od toga. A isto tako, SAD više nisu jedini svjetski gospodar i to će prije ili kasnije i sam Washington morati priznati. Zato i nije preveliko čudo da su se i sami Amerikanci po prvi puta, nakon dugo vremena, prestrašili rata u koji bi mogli biti uvučeni. To je već danas jasno navijestila i predsjednica Kongresa Nancy Pelosi, kada je u svom tvitu napisala kako je potrebno prekinuti s daljnjim (Trumpovim) provokacijama protiv Irana jer SAD i svijet ne žele rat. Trump ne može djelovati vojno protiv Irana bez konzultacija s Kongresom, njeno je mišljenje.

Bilo kako bilo Trump je, nesumnjivo, reterirao, ma koliko se god on u svom nastupu nastojao činiti čvrstim i odlučnim. On je, zapravo, sam sebe stjerao u kut. Dovoljno se prisjetiti njegovih jučerašnjih prijetnji Iranu, izrečenih svega nekoliko sati prije iranskih napada: „Ako Iran nešto učini on će stradati od posljedica i to vrlo snažno. Mi smo spremni! U potpunosti spremni! I upravo smo u tom smislu spremni napasti u činu osvete!“ I ranije Trumpove riječi, kao i riječi državnoga tajnika Mikea Pompea po pitanju mogućih američkih daljnjih akcija, poput odabira 52 iranske mete ako Iran učini i najmanji „čin agresije“ zračile su odlučnošću i malo bi tko u svijetu posumnjao u njihovu nepokolebljivost i istinitost. Međutim, posumnjao je Iran. Ili pak nije – već je svjesno ušao u rizik totalnoga rata jer više niti nema što izgubiti, pritisnut američkim političkim i gospodarskim sankcijama i mogućnošću potpunog gubitka ugleda a onda i utjecaja u regiji koja mu život znači.

Trump je, očito, „uzeo pauzu“. On se našao u najtežem položaju od trenutka preuzimanja predsjedničke funkcije, kada je na sav glas najavljivao svoju politiku „America first“ i vraćanje ugleda SAD-a u svijetu. A ovo nije način na koji se taj ugled vraća i to je definitivno, neovisno o tome tko simpatizira a tko kritizira Trumpovu (vanjsku) politiku. Pritisnut između procesa opoziva (impeachmenta) i Irana, Trump je primoran izabrati između rata za predsjednički reizbor i klasičnog – dugog i neizvjesnog rata. Čini se, barem nakon njegovih današnjih, gore spomenutih riječi, kako je Trump svoj izbor učinio i to u onoj prvoj varijanti. Međutim, teško je vjerovati kako će mu ova neugodna „iranska epizoda“ omogućiti daljni rast popularnosti. Trumpovo nepromišljeno „zalijetanje“ na Iran – taj „tvrdi orah“ međunarodne politike, kojega se nisu usudile vojnički dirati bilo koje prijašnje američke administracije pravilno ocjenjujući odlučnost i nepredvidljivost iranskih poteza ali i njegov veliki utjecaj u široj regiji – svakako će željeti iskoristiti njegovi oponenti na američkoj unutarnjoj sceni. A o šteti koja je nanesena ugledu ali i interesima SAD-u na Bliskom istoku i šire, kao i guranju Irana u „zagrljaj“ Rusiji (koja je odmah oštro osudila američko ubojstvo generala Soleimanija a danas pozvala, kroz zajedničku izjavu Putina i turskog čelnika Erdogana na smirivanje situacije i prekid daljnje uporabe oružja, time i de facto stajući u obranu Irana kao što je to učinila i po pitanju Venezuele) nije potrebno niti govoriti. Trump je ponovo ispao „tigar od papira“, kako je to bilo i s prijetnjama o uništenju Sjeverne Koreje i Venezuele, nakon čega je nastala šutnja.

Međutim, još je uvijek prerano govoriti kako je američko-iranska „igra rata“ gotova i da se ona u bilo kojem trenutku ne može razbuktati u stvarnu plamenu buktinju s mirisom baruta i smrti. Ali to, sada, očito, više neće ovisiti isključivo o Trumpu jer pravo je pitanje: hoće li se Iran zadovoljiti svojom sinoćnjom odmazdom za gubitak svojega generala? Osobno mislim da hoće što se tiče neposrednih iranskih akcija po američkim ciljevima (jer i u Teheranu, usprkos svemu, ponajprije lošem imidžu, ipak sjede racionalni političari), ali po pitanju iranskog proxy-wara u regiji i šire nisam siguran. Bol za Soleimanijem je ipak prevelika i te će rane još dugo i teško zacjeljivati.