Turska ponižava Francusku kao nuklearnu silu

Emmanuel Macron pozvao je Bruxelles na uvođenje sankcija protiv država koje krše morski prostor EU u istočnom Sredozemlju i izrazio je punu solidarnost s Grčkom i Ciprom, a optužio je Tursku za kršenje njihovog suvereniteta. Pozvao je i na uvođenje sankcija protiv država uključenih u vojni sukob u Libiji

Prošloga mjeseca u vodama istočnog Sredozemlja izbio je incident kada je francuska fregata, sukladno rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a o embargu na izvoz oružja, Libiji pokušala izvršiti nadzor tereta turskog trgovačkog broda koji se u pratnji turskih vojnih brodova kretao prema toj sjevernoafričkoj zemlji. U tome su je turski vojnici spriječili i došlo je do naglog pogoršanja ionako već od ranije loših francusko-turskih odnosa. Oni se sve češće manifestiraju i kroz osobnu netrpeljivost dvojice predsjednika, Emmanuela Macrona i Recepa Tayyipa Erdogana, što je najbolje bilo vidljivo i tijekom posljednjeg summita na vrhu NATO saveza u Londonu prošle godine, kada je Macron otvoreno upozoravao na „moždanu smrt“ te vojno-političke organizacije. Time je ukazao na sve dubioze kroz koje ona posljednjih godina prolazi, uključno i sve češća neslaganja pojedinih bitnih članica toga saveza oko nekih bitnih pitanja o njegovoj budućnosti, ali, što je puno gore, i o pojedinim bitnim svjetskim kriznim žarištima. Neslaganja ovog posljednjeg tipa sve češće se vežu upravo uz Tursku i njezine vanjskopolitičke, ali i unutarpolitičke poteze koji odudaraju od demokratskih standarda na koje je navikao Zapadni svijet. Zapravo, stvar je u tome da Ankara tom istom Zapadu želi jasno reći kako ona više neće biti na njegovu ili bilo čijem drugom „povodcu“ (ruskom, kineskom, …), i da namjerava postati ključni regionalni geopolitički čimbenik koji samostalno donosi odluke i bez kojega se više neće moći rješavati niti jedno bitno pitanje unutar šire zone Bliskog istoka.

Velike ambicije

Zbog svega navedenog, a poglavito nakon vojnog incidenta u Sredozemnom moru, službeni je Pariz naglo zaoštrio političku retoriku prema Ankari optuživši je za agresivno ponašanje. Također  je zatražio i žurnu reakciju Europske unije i zauzimanje čvrstog zajedničkog stava prema Turskoj te njenim sve češćim samostalnim potezima, tj. praktičnim koracima usmjerenim prema operacionalizaciji svojih strategija i vanjskopolitičkih ambicija. Onih, koje se s interesima EU najviše sijeku upravo na sigurnosno osjetljivim prostorima istočnog Sredozemlja i Sjeverne Afrike, a kada govorimo o interesima EU, to treba shvatiti samo uvjetno jer interesi svih članica Unije u tom južnom i jugoistočnom dijelu njenog dvorišta nikako nisu identični, a nerijetko su i posve oprečni.  Turska sve to jako dobro zna. Ankara je sada „nanjušila“ europsku slabost i dezorijentaciju te je od Bruxellesa preuzela političku i vojnu inicijativu u područjima u kojima se njihovi interesi ne podudaraju. Osim toga, ozbiljno promišljenom strategijom uspjela je osigurati snažne poluge kojima sada nastoji „disciplinirati“ EU. A to, prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, ne znači ništa drugo nego joj jasno ukazati na njezinu nemoć i pokazati gdje joj je mjesto u prostorima, koje Ankara s nostalgijom gleda iz perspektive u Prvom svjetskom ratu propaloga Osmanskog Carstva, koje je stoljećima vladalo arapskim narodima znatnog dijela Bliskog istoka i afričkoga sjevera, i gdje je ono ostavilo duboki trag koji se još itekako osjeća.

Manipuliranje izbjeglicama



Jedna od tih – vrlo učinkovitih poluga – svakako je i tursko manipuliranje izbjegličkom krizom kroz mogućnost podizanja ili spuštanja graničnih rampi prema Grčkoj ili Bugarskoj za ulazak migranata i njihovo daljnje kretanje tzv. balkanskom rutom u dubinu Europske unije. To je bilo najvidljivije upravo u veljači ove godine kada je Ankara svoj politički sukob s Moskvom po pitanju sirijske vojne operacije u regiji Idlib pokušavala riješiti svojom navodnom nemogućnošću sprječavanja novog izbjegličkog vala iz Sirije u Grčku. Zbog toga su Bruxelles i glavne europske prijestolnice trebale izvršiti pritisak na Rusiju s ciljem zaustavljanja ofenzive sirijske vojske na proturske snage u Idlibu. Dakle, Ankara, za razliku od vanjskopolitički „razmrvljene“ EU, itekako zna što radi i ima razrađenu strategiju djelovanja. Prošlotjedno pretvaranje istanbulske bazilike Aje Sofije iz muzeja u džamiju dio je te iste turske strategije i jasno odaslan signal kako Turska više nije dužna slušati instrukcije i provoditi u djelo zapadne interese u svom prirodnom okružju. Zbog svega toga onda i ne čudi činjenica da je službena Ankara oštro odbacila sve francuske optužbe iz uvoda ovoga teksta, izjavivši, posve nonšalantno, kako je francuski vojni brod izvršio opasan manevar.

Prijetnja sankcijama

Takvo opravdanje, očito, nije moglo zadovoljiti francuski državni i vojni vrh. Zato je predsjednik Emmanuel Macron pozvao Bruxelles na uvođenje sankcija protiv onih država koje krše morski prostor Europske unije u istočnom Sredozemlju, pritom izrazivši punu solidarnost s Grčkom i Ciprom, a optuživši Tursku za kršenje njihovog suvereniteta. Macron je pozvao i na uvođenje sankcija protiv država uključenih u vojni sukob u Libiji jer, kako smatra, to neće pomoći postizanju rješenja tamošnjega problema. Pritom je optužio Tursku i za „masovni izvoz džihadista“ u Libiju. Samo dan ranije francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian u francuskom je Senatu izjavio kako je nužno da EU vrlo brzo otvori raspravu o perspektivama odnosa s Turskom, „bez bilo kakvih tabua i bez naivnosti“…, „kako bi EU čvrsto zaštitila svoje interese, jer je ona za to sposobna“. S druge strane, na francuske optužbe reagirao je glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalin rekavši kako Turska za sebe traži samo ona prava koja joj pripadaju u istočnom Sredozemlju, i da je u tome neće spriječiti nikakve ugroze sankcijama. Pritom je osudio francuske poteze u Libiji, ali i naglasio kako oni „prijete sigurnosti južnog krila NATO saveza“. Glasnogovornik turskog Ministarstva vanjskih poslova Hami Aksoi izjavio je kako Ankara osuđuje Pariz zbog Macronovih prijetnji Turskoj sankcijama i kako to za Tursku nema nikakvu važnost. Naglasio je kako Francuska nije mogla i neće moći polučiti nikakve benefite takvom svojom politikom, a ujedno je, ni manje ni više, pozvao Pariz na „prestanak potpore“ pučistima u Libiji i teroristima u Siriji.

Američki interesi

Radi se o otvorenim uvredama od strane vojno snažne Turske i, zapravo, javnom ponižavanju Francuske, kao jedine EU nuklearne sile – ali sile koja je danas spriječena samostalno djelovati punom snagom upravo zbog integracija čiji je dio i čijih se pravila Pariz mora pridržavati. Zapravo, ako bolje razmotrimo, Francuska je u protuturskoj politici unutar EU nedvosmisleno podržana jedino od strane Grčke i Cipra, a to je i više nego nedovoljno, i Pariz to želi žurno promijeniti podižući to pitanje na visoku razinu zajedničkih europskih političkih i vojnih struktura. EU, ukoliko želi očuvati svoj dignitet, jer Francuska je uz Njemačku njezina najvažnija članica, morat će nešto poduzeti. Samo što, s obzirom na slabe unutarnje kohezijske sile, prije svega u sferi vanjske politike? A Turskoj je, kako se čini, za razliku od za sada nemoćne Francuske, nekako sve dopušteno. Ona kao da može raditi sve što hoće, gdje hoće i kada to hoće. U istočnom Sredozemnom moru u spornim vodama s Grčkom i Ciprom oko kojih se sukobljava zbog bogatih nalazišta nafte i plina; prkosi Egiptu i Izraelu po brojnim pitanjima, uključno i onom palestinskom. Suprotstavlja se bogatim arapskim monarhijama Saudijskoj Arabiji i UAE s kojima se bori za liderstvo u muslimanskom svijetu. Kao NATO članica aktivno surađuje s Rusijom u toj istoj Siriji i Libiji iako tamo podržavaju suprotne strane. Kupuje od Rusa suvremeno naoružanje, a onda je, usprkos tome, ta ista Trumpova administracija podupire da u Libiji čini što hoće samo kako bi Washington Francuskoj i „nepokornom“ Macronu, ali i čitavoj EU kao političkoj integraciji pokazao kako su oni bez SAD-a „nitko i ništa“ i da samostalno nisu u stanju riješiti bilo što važno, što se njihove sigurnosti tiče. Ali, kako sada stvari stoje, bez Turske se puno toga neće moći riješiti. Čak niti kada su interesi samoga SAD-a u pitanju u odnosu na islamski svijet.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI