Turska vojska i islamisti osvojili Neyrab. Ruski zrakoplovi ostali prizemljeni! Što je pozadina?

Zanimljive stvari događaju se u i oko sirijske sjevero-zapadne regije Idlib. Nakon što su snage islamističkog saveza „Hayat Tahrir ash-Sham“ (čiju okosnicu čini bivša teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“ kao sirijski ogranak prosaudijske „Al-Qaide“) i proturski odredi iz „Fronte za ncionalno oslobođenje“ uz topničku i raketnu potporu turske vojske i naoružani turskim oružjem i vojnom tehnikom 20. veljače pretrpjele težak poraz u operaciji pokušaja ovladavanja strateški važnim naseljem Neyrab, smještenog nedaleko od regionalnog središta – grada Idliba i zapadno od grada  Sarakiba (koji je pod nadzorom sirijske vojske i koji se nalazi na raskrižju ključnih državnih prometnica koje povezuju sjever i jug te istok i zapad Sirije (M-4 i M-5), sinoć su te iste snage, uz potporu turskih tenkova uspjele potisnuti postrojbe sirijske vojske i ovladati Neyrabom. Ali za razliku od prošloga tjedna, kada su sirijskoj vojsci u pomoć stigli ruski vojni zrakoplovi iz baze Hmeymim i sprječili njezin poraz, ovoga su puta oni ostali prizemljeni u hangarima spomenute ruske zračne baze. O osvajanju Neyraba izvjestili su turski državni mediji, ali i pojedini sirijski mediji bliski vladi u Damasku, pričemu obje strane govore o velikim gubicima one suprotne. Ova operacija turske vojske i proturskih snaga počela je jučer u jutarnjim satima.

Dakle, u čitavoj ovoj „priči“, koju na portalu Geopolitika Nwes s pojačanom pozornošću pratimo posljednjih tjedana, svjesni kako se ovdje, zapravo, određuje pitanje sirijske budućnosti i završetka rata u toj zemlji, opet imamo vidljiv jedan novi element: ne reagiranje ruskih snaga na združeni napad turske vojske i protu-Assadovih snaga na postrojbe sirijske vojske! Također je primjetno ne upućivanje službenog poziva sirijskog vojnog zapovjedništva ruskom vojnom zapovjedništvu u Siriji za pomoć njihovim snagama, a kako je to bilo prošloga tjedna nakon što su se vojnici sirijske vojske našli u teškom položaju i bili primorani pred naletom proturskih snaga napustiti veći dio Neyraba kako bi izbjegli opkoljavanje.

O čemu se ovdje radi, uzimajući u obzir i činjenicu da su ruski zrakoplovi i sirijsko topništvo, jučer, po prvi put, čitavi dan aktivno, snažno i koordiniorano djelovali na južnoj idlibškoj bojišnici s namjerom, kako misle brojni vojni promatrači, pripreme nove velike operacije sirijske vojske s ciljem ovladavanja čitavim prostorom južno od spomenute prometnice M-4, koja povezuje istok Sirije preko grada Aleppa i regije Idlib (tu regiju siječe po sredini u smijeru istok-zapad) s najzapadnijom sirijskom regijom Latakijom i njezinim istoimenim gradskim i administrativnim središtem, ostaje tek za vidjeti. Međutim, teško se oteti dojmu ali i činjenici, kako se sve ovo odvija uoči novog pregovaračkog kruga između Moskve i Ankare i da se traži iznalaženje novih modaliteta riješenja nastale krize. O tome svjedoče i maloprijašnje riječi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na medijskoj konferenciji uoči njegovog odlaska u azerbajdžanski glavni grad Baku. Erdogan je izjavio kako se Turska zalaže za žurno riješenje stanja u Idlibu i da, dok Rusija pruža aktivnu potporu Assadovim snagama (a jučer je u Neyrabu nije pružila, op. ZM.) Turska također „ne može stajati sklopljenih ruku nad onim što se događa u Siriji“. Pritom je Erdogan kazao će u srijedu, 26. veljače, u Tursku stići ruska delegacija za razgovore na tu temu. Ali Erdogan je ovom prigodom po prvi put javno obznanio i datum svog susreta s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kazavši, kako je „susret s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom planiran za 5. ožujka, neovisno o (određivanju) konačnog datuma o provedbi četverostranog summita o Siriji (između Rusije, Turske, Francuske i Njemačke, op. ZM.)“. O tom summitu tzv. Istanbulske četvorke više sam pisao u sinoćnjoj analizi (možete je pročitati ispod teksta), kada sam naglasio kako smisla za njezino održavanje niti nema ukoliko nema prethodnog dogovora Moskve i Ankare, s obzirom da Francuska i Njemačka nemaju baš nikakvog stvarnog utjecaja na zbivanja na sirijskom terenu, osim onog, vezanog uz financijsku i humanitarnu potporu Siriji. U toj je analizi također naznačen datum 5. ožujka, kao svojevrsna prijelomna točka za riješenje problema Idliba i do kojeg sasvim sigurno ne treba očekivati radikalizaciju vojnih djelovanja između ruskih i turskih snaga u regiji Idlib.

Neovisno o svemu i turska i sirijska vojska na liniju fronta u Idlibu prebacuju sve snažnije vojne efektive: danas je primjećeno kako sirijska vojska u Idlib dovlači snažne ruske haubice 2A65 „MSTA-B“ 152 mm, koje na liniju fronte prevoze suvremeni ruski vojni kamioni КАМАZ-63 501АТ „Medvjed“. Radi se, zapravo, o najsuvremenijem topničkom oružju koju posjeduje sirijska vojska. To je odgovor sirijske vojske na ranije prebacivanje turskih haubica Т-155 Firtina i višecjevnih raketnih bacača Т-122 Sakarya u Idlib.

Sukladno navedenom čini se kako sukobljene strane na terenu Idliba počinju ovladavati onim prostorima koji se nameću kao „logični“ i nakon kojih više neće biti njihovog povlačenja poslije eventualno postignutog novog rusko-turskog sporazuma. Jedino se tako može tumačiti jučerašnja ruska vojna pasivnost i povlačenje sirijskih snaga iz naselja Neyrab, što sve, naravno, nužno ne mora značiti i kako će se do novog rusko-turskog sporazuma o Idlibu uspjeti doći. Ali nedvojbeno je kako se za to stvaraju preduvjeti jer se zna da je kompromis nužan i da i jedna i druga strana moraju popustiti u svojim prvotnim zahtjevima: sirijska vojska i Moskva od potpunog protjerivanja islamističkih snaga iz Idliba i ovladavanja tim prostorom (ovdje naglašavam kako je primarni početni cilj pokrenute ofanzive sirijske vojske bio i ostao deblokada i ovladavanje ključnim prometnicama M-4 i M-5 te odbacivanje islamističkih snaga 30-ak kilometara zapadno od Aleppa s ciljem normalizacije života u tom gradu); a Ankara od zahtjeva za potpuno povlačenje sirijske vojske iz Idliba i povratak na stanje dogovoreno sporazumom iz Sočija, pričemu vrlo dobro zna kako i sama nije ispoštivala preuzete obveze iz njega, koje se odnose na razoružanje islamista i uspostavu sigurnosnog perimetra oko Idliba dubine 15-20 kilometara). A suprotna opcija kompromisu jedino je klasični rat između turske vojske i sirijske vojske iza koje će, onda, Moskva, htjela ili nehtjela (a htjet će jer će morati) politički i vojno stajati. Naravno, u svemu ovome je bitno dodati kako se niti Turska ne želi aktivno uvlačiti u otvoreni ratni sukob u susjednoj zemlji, protiv njezine službene vojske, ma kakva god ta vojska bila (ona je, svakako, puno jača od paravojnih kurdskih postrojbi protiv kojih se turska vojska na sjeveru Sirije do sada borila, a i to je činila putom “proxya”, prije svega lokalnih Turkmena i kineskih Ujgura, bez aktivnijeg sudjelovanja turskih vojnika, a što bi u ratu protiv sirijske vojske bilo nedovoljno i što bi onda značilo i veći povratak turskih vojnika u Domovinu u mrtvačkim sanducima što ne bi bilo lako pravdati pred turskom javnošću) i tko god njome zapovjedao (u ovom slučaju predsjednik Bashar el-Assad kojega Ankara smatra nelegitimnim ali se ipak mora miriti sa stvarnim stanjem tj. potporom koju mu pruža Rusija).



Zbog svega ovoga možemo zaključiti kako ulazimo u završnu fazu riješenja idlibskog problema (na ovaj ili onaj način), nakon čega će se moći odrediti i načini pa i okvirni rokovi za završetak sirijske ratne agonije koja traje već punih 9 godina, kao glavnog preduvjeta za početak stvarnih političkih pregovora o budućnosti te zemlje. Jer dokle god iz Idliba vojno djeluju različite radikalne islamističke organizacije početak političkih pregovora o Siriji nije moguć i to znaju svi.

Turska će, sada, dobiti novu priliku (a to će joj omogućiti i prebacivanje njezinih respektabilnih vojnih efektiva na sjever Idliba), da i u stvarnosti provede spomenute preuzete obveze iz sporazuma s Rusijom iz Sočija 2018.g., tj. da razoruža sve tamošnje paravojne postrojbe i civilnom stanovništvu osigura mir i stabilnost do konačnog političkog riješenja sirijskog sukoba. Ankari je bitno da u Idlibu pod svojim nadzorom uspostavi one političke opcije i njihove nositelje, koji će i dalje biti oporba Asadovoj vladi ali koji će biti očišćeni od utjecaja različitih radikalnih islamističkih organizacija i biti podređeni isključivo Ankari i ovisni o njezinoj pomoći. Time će Ankara nastojati osigurati i turski utjecaj na odluke o budućem političkom i državnom ustroju Sirije do kojih će se pokušati doći kroz pregovaračke procese u Ženevi nakon formalnog završetka otvorenih ratnih sukoba. Jer drugih političkih poluga, osim u Idlibu, Turska više, nakon ranije pacifikacije prijašnjih triju zona deeskalacije od strane vlade u Damasku, na sirijskom tlu niti nema.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI