Jedan potpuno novi i važan vojno-politički element pojavio se u Siriji početkom veljače: po prvi put od početka građanskoga rata u toj zemlji 2011.g. turska vojska vrši snažne napade, ne više na kurdske postrojbe, već na sirijsku vojsku! Dugogodišnji sukob i vojna svakodnevica čitavog sirijskog prostora ovih je dana svedena na samo jednan uski prostor – sjevero-zapadnu regiju Idlib, u kojoj se odvija sukob čiji daljnji razvoj može rezultirati eksplozivnim i potpuno neizvjesnim posljedicama ne samo po tu zemlju, već i po čitav Bliski istok, a i šire. Ali krenimo redom!
Sirijska vojska u zadnjem tjednu siječnja intenzivirala je svoju u prosincu početu ofanzivu na posljednje veliko terorističko uporište na tlu Sirije – zonu deeskalacije Idlib. Brzina napredovanja vladinih snaga iznenadila je sve, a ponajviše Tursku, koja u Idlibu podupire pojedine radikalne proturske organizacije, a tamo i sama ima razmještene svoje vojnike na 12 nadzornih točaka temeljem rusko-turskog sporazuma iz Sočija, iz listopada 2018. godine. Sirijska vojska vrlo brzo je osvojila pojedina ključna uporišta islamističkih snaga na jugu i istoku Idliba, došavši na svega 10-ak kilometara od istoimenog regionalnog središta i oslobodivši ključnu, strateški najvažniju prometnicu u zemlji – autocestu koja povezuje dva najveća grada, Damask i Aleppo – po prvi put nakon 2012. godine. Istodobno je odbacila borce radikalnih organizacija, prije svih „Hayat Tahrir ash-Sham“ (većinom sastavljena od boraca bivše terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“, kao prosaudijskog sirijskog ogranka čuvene „Al-Qaide“) zapadnije od grada Aleppa i oslobodila važnu bazu „46“, 12 km zapadno od toga grada, omogućivši mu da „prodiše“ nakon učestalih streljačkih napada koji traju od njegovog oslobođenja na Božić 2016. godine.
Ankara je zbog faktora potpunog iznenađenja, ne samo zbog nevjerice da je sirijska vojska u stanju provesti tako velike vojne operacije u tako kratkom vremenu, već, još više, zbog vjere da će ofanzivne planove Damaska kao i do sada sprječiti Moskva u ime strateškog partnerstva s Turskom (usprkos činjenici da Ankara već godinu i pol dana nije bila u stanju izvršiti svoj dio preuzetih obveza u Idlibu iz spomenutog sporazuma), reagirala nervozno te je prošlog tjedna odlučila poslati nova velika vojna pojačanja u Idlib s ciljem sprječavanja daljnjeg prodora sirijske vojske, istodobno na političkoj i medijskoj razini povećavši proturusku retoriku gotovo na razinu kakva je bila nakon turskog obaranja ruskog bombardera Su-24 u studenom 2015. g. i ubojstva ruskog veleposlanika u Ankari, kada su se dvije zemlje našle gotovo na rubu rata. Istodobno je turski predsjednik Erdogan Damasku uputio ultimatum da do kraja veljače mora povući svoje snage na početne položaje – prije pokretanja ofanzive na Idlib, ili će to učiniti turska vojska.
Sve je ovo, naravno, negativno utjecalo na dipolmatske odnose Ankare i Moskve, u što su se odmah uključile i Sjedinjene Države. Washington je, poput strvinara, „nanjušio“ krv i možda posljednju šansu da pružanjem političke potpore Ankari u sukobu sa sirijskom vojskom Tursku i de facto izvuče iz neugodnog partnerstva s Rusijom (u koju ju je Washington svojom sirijskom politikom i osloncem na Kurde sam i gurnuo) i vrati u okvire „pravovjernog“ savezništva sa Zapadom. Usput bi pokušao polučiti i turski odustanak od razmještaja prošloga ljeta kupljenih ruskih protuzračnih sustava S-400 na svom teritoriju do travnja ove godine.
Detalje o tome tko je što osvojio u Idlibu i koliko je i čijih vojnika prošloga tjedna poginulo ovdje neću iznositi jer su o tome već detaljno izvješćivali brojni domaći i strani mediji. Radije ću se posvetiti onom važnijem poslu – konkretnoj analizi i prosudbi – čime će ova najnovija kriza na kraju rezultirati. Pritom se mora polaziti isključivo od činjenica, a ne izjava što je rekao ovaj ili onaj političar, pa makar on bio i šef države. Jer u geopolitici to najčešće uopće i nije važno i predstavlja samo „vrh sante leda“ koja promatrača može odvući u bespuća zbiljnosti i na potpuno krivu stranu, dok se ključne stvari događaju daleko iza „svjetala pozornice“.
Kao prvo, Erdogan se našao u neugodnoj situaciji: on je svjestan kako nije izvršio preuzetu obvezu iz sporazuma iz Sočija iz listopada 2018.g., prema kojemu je u zamjenu za odustanak od već pripremljene sirijske vojne operacije u Idlibu uz pomoć ruskih zračnih snaga on morao osigurati razdvajanje tzv. umjerene sirijske oporbe i Ankari odanih snaga od terorističkih organizacija, prije svega spomenute „Hayat Tahrir ash-Sham“, a nakon toga i njihovo razoružanje i uspostavu sigurnosnog pojasa oko 15 kilometara dubine oko oboda Idliba, kako bi se sprječili napadi radikalnih islamista na postrojbe sirijske vojske i ruske vojne policije, kao i ruskih baza na sjevero-zapadu zemlje što je po Moskvu od ključne važnosti. Pod takvim je uvjetima Rusija (a onda, naravno i Damask) odustala od vojnog riješenja problema Idliba koje je već tada htjela provesti. Treba naglasiti kako je Erdogan, ustvari, u skladu sa sporazumom krenuo s pokušajem razoružanja islamista ali je to završilo vojnim obračunima „Tahrirovaca“ s puno slabijim proturskim snagama u Idlibu. Erdogan je, osim toga, nakon što je odlučio krenuti u provedbu razoružanja islamista, od vođe „Hayat Tahrir ash-Shama“ dobio poruku „neka samo proba“. Turska, jednostavno, sa svojim vojnicima na desetak nadzornih točaka u Idlibu stvarne snage za provedbu svojih zadaća nije niti imala. Osim toga, ulaziti u veći vojni sukob s islamistima Erdoganu nije bilo po volji niti s obzirom na njegovu želju da Tursku prikaže kao glavnu zaštitnicu muslimanskoga svijeta, a radikali su ga dodatno optuživali za izdaju tog istog svijeta kroz suradnju s Rusijom. Zbog toga mu se, sada, kada je sirijska vojska krenula u oslobađanje Idliba, kao jednostavnija varijanta u toj složenoj „priči“ učinilo optužiti Rusiju da zajedno sa sirijskom vojskom „ubija nevino civilno stanovništvo“, nego da takav scenarij pokuša sprječiti vlastitim odlučnim djelovanjem protiv islamističkih boraca. Istodobno su turski političari i mediji s porastom krize ponovo početi naglašavati važnost turskog članstva u NATO savezu i zazivati pomoć svaznika svojoj ključnoj članici, koja se eto sama bori s neprijateljima na najvažnijem – južnom krilu NATO saveza. Treba također imati u vidu i duboke gospodarske probleme s kojima se Turska sada susreće i kada je, općenito, po vlast isplativo podizati tenzije s „vanjskim neprijateljima“ i tako oko sebe homogenizirati narod, skrećući im pozornost s neugodnih unutarnjih problema.
S druge strane Erdoganova optužba Rusije dovela je i do prve otvorene protuturske izjave od strane ruskog vojnog vrha, koje je prošli tjedan odbacilo izjave turskog vođe, dodavši, kako je Rusija sada primorana činiti ono što je Ankara bila dužna temeljem preuzetih obveza iz sporazuma u Sočiju. Pritom je rusko zapovjedništvo optužilo Ankaru i za nesposobnost izvršenja odredbi spomenutog sporazuma.
Bez obzira na prijetnje turskog državnog vrha i prebacivanje snažnih vojnih eferktiva preko tursko-sirijske granice u zonu Idliba, sirijska vojska je (očito uz dozvolu Rusije) nastavila s ofanzivnim aktivnostima i očistila od islamističkih boraca najvažnije dijelove južnog i istočnog Idliba, kao i njemu gravitirajuće zapadne i jugo-zapadne dijelove regije Aleppo. Umeđuvremenu je, na vrhuncu sukoba turske i sirijske vojske oko pojedinih nadzornih točaka u kojima je bilo mrtvih vojnika s obje strane, prošloga tjedna obavljen telefonski razgovor između Putina i Erdogana, kada je dogovoreno da se u skoro vrijeme ruska vojna delegacija uputi na sastanak u Ankaru, a da nakon toga šefovi turskog Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva unutarnjih poslova i obavještajne službe MIT dođu u Moskvu na razgovore o iznalasku riješenja novonastale opasne krize na sirijskom sjevero-zapadu. Istodobno su nastavljeni napadi sirijskih snaga, a brojne nadzorne točke s turskim vojnicima nalaze se u potpunom okruženju sirijskih snaga, a hranu im u oklopnim vozilima dostavljaju ruski vojnici.
I tako, otprilike, izgleda vojno-političko stanje vezano uz Idlib i oko njega u vrijeme pisanja ovoga teksta.
Turska želi izbaciti Iran
Turska agencija Anadolu nedavno je objavila riječi prof. Mehmeta Erola, šefa Centra za istraživanja kriza i politike iz Ankare, u kojima on iznosi vrlo zanimljive teze vezano uz Idlib i tursko-ruske odnose, koji se svode na sintagmu „ili-ili“. On konstatira da su astanski i sočinski pregovarački procesi mrtvi i da je vrijeme da Turska i Rusija pokrenu novi format za „Novu Siriju“. U njemu nema mjesta za Iran ni za vladu u Damasku, a dvije bi zemlje, kao ključni igrači, imale najvažniju ulogu u stvaranju „Nove Sirije“. „Rusija će se s tim ili suglasiti, ili nastaviti raditi s trećim igračem (Iranom). Jer tursko je strpljenje završilo!“, kazao je uvaženi profesor. On dalje upozorava kako će Turska, ukoliko Rusija ne prihvati ovaj prijedlog, morati iznova razmotriti svoju politiku i da ona neće biti ograničena samo na Siriju. Time aludira na sveukupne odnose dviju zemalja i važnost Turske koju ima u projekciji ruskih bliskoistočnih ambicija koje mogu biti znatno otežane ako Ankara zaoštri svoju politiku prema Moskvi.
Dakle, ako razmotrimo riječi uvaženog profesora (a moramo ih, najmnje, sagledavati kao „probni balon“ državne politike) vidimo, kao prvo, jedan posve novi element: želju Turske za potpunim izbacivanjem Irana kao pregovaračkog partnera, i službenog Damaska, kao nelegitimnog i privremenog subjekta, iz igre o odlučivanju o budućnosti Sirije, i želju da Ankara i Moskva to čine samostalno. A to se želi postići „ultimatumom“ Moskvi: ili će pristati biti „glavni igrač s Turskom“, ili će, uprotivnom, „platiti visoku cijenu“ ponovnim turskim zaokretom k Zapadnim saveznicima i usložnjavanjem ruskog djelovanja na Istočnom Sredozemlju.
Rusija smatra kako je Ankari dala dovoljno ustupaka
Ali u daljnjoj analizi pođimo, kako sam i naveo, od realnosti i činjenica na terenu a ne izjava političara ili medija. Sirijska vojska s potpunim je uspjehom završila prvu fazu svoje vojne ofanzive na Idlib i jugo-zapad regije Aleppo. Ostvarivši postavljene primarne zadaće, potisnuvši islamiste iz zona iz kojih su mogli ugrožavati civile i sirijske vojnike i uspostavivši puni nadzor nad ključnom državnom prometnicom Damask-Aleppo, sirijska vojska, vrlo vjerojatno, sada neće kretati u daljnje ofanzivne operacije s ciljem osobođenja grada Idliba i čitave regije do granice s Turskom (grad Idlib joj je na dometu topničkih oruđa) jer joj to sada nije niti potrebno. Damask i Moskva su svjesni kako se u zoni toga grada nalazi oko 2 milijuna stanovnika i izbjeglica, koji bi, sasvim sigurno, bilo svojom voljom bilo zbog organizacije tamošnjih islamističkih organizacija, krenuli u zbjegove prema granici s Turskom i izazvali veliku humanitarnu krizu a time i puno snažniju reakciju međunarodne zajednice nego li je to sada. Zato je puno izglednije kako će Damask i Moskva uzeti pauzu i krenuti na novi sporazum s Turskom o Idlibu (dijelu koji nije oslobođen) i za koji će nadzor za stabilizaciju i nadzor stanja opet biti ponuđen Ankari. Ona će to, u ovom slučaju, kada je u Idlib dislocirala velike vojne snage i kada su islamističke organizacije u rasulu, imati mogućnost izvršiti bez potrebe obaziranja na prijetnje islamističkih vođa tipa „naka samo proba“. Naravno, uvijek postoje i drugi scenariji pa tako i onaj da Erdogan ustraje na ultimatumu o sirijskom povlačenju do kraja veljače. Ali ako uzmemo u obzir da su se 14. veljače turske vojne snage povukle iz spomenute ključne vojne baze zapadno od Aleppa koju su koristili borci „Hayat Tahrir ash-Shama“ za napade na taj grad i prepustile je sirijskoj vojsci, kao i to da je Erdogan dan prije javno pozvao na stišavanje proturuske retorike koju je nazvao nedopustivom nakon prijetnji upućenih ruskom veleposlaniku u Ankari i reagiranju ruskog MVP, govore u prilog mogućeg novog dogovora Ankare i Moskve iako je stanje vrlo složeno jer je i jednima i drugima vrlo teško odstupiti od svojih stavova. Ali teško je vjerovati kako Erdogan nije ništa naučio iz povijesti i opasne krize s Rusijom s kraja 2015.g., iz koje je izišao kao poražen i to samo u tzv. ruskom ratu pomidorima, nakon kojega je Putinu i ruskom narodu u lipnju 2016. g. poslao „pokajničko“ pismo uz želju za normalizaciju odnosa (nedugo nakon toga taj mu je isti Putin, navodno, pravodobnom informacijom spasio život u pokušaju vojnog puča 15. srpnja 2016.). Uostalom, Erdogan je i na vrhuncu sadašnje krize oko Idliba otvoreno rekao kako Turska ne namjerava ratovati niti s Rusijom niti bilo kojom globalnom slilom, što je samo po sebi smirujući element. Jer on znači kako Turska neće ući niti u otvoreni rat sa sirijskom vojskom (sadašnji povremeni okršaji u Idlibu, ma koliko intenzivni bili rat još uvijek nisu i samo su predstava za javnost), dobro znajući kako iz nje stoji Moskva, koja, k tome, u sastavu sirijske vojske ima svoje vojne instruktore čija pogibija ne bi mogla ostati bez odgovora.
Što se tiče astanskih i sočinskih pregovora oni su se ionako iscrpili i tu je Erdogan u pravu i tu treba nešto mijenjati. Međutim to se neće postići ultimatumima jer niti Moskvi ti pregovori više nisu nužni. Ona je kroz njih već ostvarila svoje ključne ciljeve (kao što ih je ostvarila i Ankara uspostavom sigurnosnih zona u sirijskim pograničnim područjima istočno i zapadno od Eufrata): prodala je Turskoj raketne sustave S-400 i time dodatno uzdrmala ionako loše američko-turske odonose, izgradila plinovod „Turski tok“ i td. Pritom nedavne odluke turske vojske kako neće slati svoje vojnike u zajedničke patrole s ruskim vojnicima u kurdskim zonama na istoku Sirije ionako nisu imale nikakvog utjecaja na terenu. Rusi su patrolirali sami i time još i izbjegli česte provokacije lokalnih stanovnika koji su nerjetko kamenjem obasipali turske vojnike, a zajedno s njiima i ruske. Ovdje treba dodati kako je prošli tjedan neimenovani američki izvor za Reuters izjavio kako je Washihgton želio da s rastom rusko-turskog nepovjerenja Turska i definitivno odustane od razmještaja ruskih PZO sustava S-400 po svom teritoriju (to planira učiniti do travnja ove godine) ali da se, na žalost, Ankara tih sustava ne želi odreći niti pod prijetnjom sankcija.
Osim toga, Moskva je pokretanjem novog bilateralnog formata kroz Sočinske pregovore Ankari ionako već izišla u susret tj. vodila ih bez sudjelovanja Irana i vlade u Damasku. Time je sebi dodatno otežala stvar jer je od tada morala u svoje prijedloge stalno uključivati i interese Teherana i Damaska i s njima ih ili prethodno usuglašavati ili ove nakon dogovora s Ankarom uvjeravati u nužnost njihovog prihvaćanja. Takav „komoditet“ Rusija, naravno, nije željela imati unedogled, već je, zauzvrat, od Ankare zahtjevala ozbiljno pridržavanje dogovorenih rokova. Ali i u tom pogledu Rusija je Turskoj u više navrata izlaztila u susret i prolongirala prethodno naznačene rokove po pitanju njezine pacifikacije Idliba, što je izazivalo nezadovoljstvo Teherana i Damaska koji su smatrali kako Moskva Ankari previše popušta i podilazi zbog dinamike razvoja njihovih ukupnih bilateralnih odnosa. Na kraju je Rusija problem terorista u Idlibu, kako vidimo, umjesto Turske morala rješavati sama.
Hoće li NATO pomoći Turskoj?
Trumpov posebni izaslanik za Siriju James Jeffrey 11. siječnja stigao je u Ankaru i dao potporu Turskoj u borbi protiv Assadove vojske, nazvavši poginule turske vojnike ni više ni manje nego „mučenicima“ (olaka i propagandom motivirana kvalifikacija za vojnike koji su poginuli pri izvršavaju postavljenih zadaća i naredbi svojih zapovjednika, a na kao posljedica eventualnih zarobljavanja i iživljavanja kroz torture mučenja od strane neprijatelja). Jeffrey je izjavio slijedeće „zvučne“ stvari: turski vojnici imaju pravo na samoobranu u Idlibu; SAD podupiru Tursku u Idlibu; kao i u Siriji, Turska i SAD imaju zajedničke ciljeve i u Libiji i td. Dakle, po Erdogana sve ugodno za uši.
Međutim, samo dan ranije Trump je u Bijeloj kući predložio vojni proračun SAD-a za 2021. g. u visini od 740 milijardi dolara, od čega 200 milijuna ide za inozemne partnere, uključno i kurdske postrojbe SDF koje Turska smatra terorističkim, barem njihovu ključnu komponentu YPG, povezanu sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana.
Drugim riječima, Turska, ukoliko se bude odlučila za odvajanje od daljnje suradnje s Rusijom po Siriji i za ulazak u sirijsku igru zajedno s Amerikancima (odakle ju je Washington sam i izgurao uzimajući Kurde kao svoje glavne saveznike) definitivno će morati odustati ne samo od ključnih načela svoje dosadašnje sirijske politike, već i od svoje nacionalne strategije pozicioniranja Turske kao samostalnog vanjskopolitičkog igrača i globalne sile koju će se o svemu morati pitati. Jer NATO (čitaj SAD), u suprotnom, svoju pomoć nikome ne daje. Pa čak da sve to Erdogan i prihvati treba imati na umu da NATO ne rješava nikakve ključne probleme i krize u svijetu (to radi politika), već je on puno više „biznis-klub“ za prodaju naoružanja. NATO-u poglavito ne pada na pamet zaratiti s Rusijom zbog turskih ambicija u Siriji. Erdogan, također, mora biti svjestan kako njegova vladavina Turskom najblaže rečeno nije simpatična Zapadu i da korist od ponovog zbližavanja Turske s tim istim Zapadom može imati i sve snažnija Erdoganova oporba u zemlji.
S druge strane Washington sve ovo oko Idliba vidi kao najbolju šansu za povratak „odmetnute“ Turske pod svoje skute (i u tome ga treba razumijeti) i zato joj daje deklarativnu političku potporu ali više od toga neće ići. Treba podsjetiti i na nedavni summit čelnika NATO saveza u Londonu, kada je francuski predsjednik Macron (gotovo proročki „nanjušivši“ mogući sukob u Idlibu), pitao Trumpa i kolege, što to, zapravo, u praksi predstavlja famozni čl. 5 statuta NATO saveza, i znači li to, primjerice, da će NATO morati ratovati zajedno s Turskom ako turska vojska u Siriji zarati sa sirijskom vojskom? Odgovor, naravno, nije dobio ali se podrazumjeva da je on negativan, kao što je bio i u rusko-turskoj krizi s kraja 2015. godine. Zato ovom prilikom, usprkos riziku analitičkog promašaja, s potpunom sigurnošću i uvjerenjem tvrdim kako se SAD ni u kom slučaju neće vojno angažirati po pitanju sukoba u Idlibu na turskoj strani (ili strani tzv. sirijske oporbe) niti svojim padobranskim desantom (kako neki priželjkuju), niti zračnom i logističkom potporom, a kada je to tako, znači da to isto neće učiniti niti NATO. I Rusija to jako dobro zna. Maksimum potpore koju će Washington dati Ankari je ona politička i propagandna, a to u eventualnom ratu s vojskom iza koje otovreno stoji Rusija nikako nije dostatno.
Ima, naravno, i onih avanturista koji smatraju kako malo rusko-turske krvi u Idlibu Turskoj ne bi naškodilo jer u nekom takvom kratkom i kontroliranom ratu, kojega Turska ne može dobiti, Ankara zapravo u Siriji i nema što izgubiti. Naravno da to s pozicije Ankare ne izgleda tako i da njoj ne pada na pamet ratovati s Rusima i to zbog dva ključna elementa: prvo, rusko-turski odnosi s puno kompleksniji i širi nego što je njihovo nesuglasje oko Idliba, i drugo, Turska ima dovoljno vanjskopolitičkih problema i bez zaoštravanja odnosa s Rusijom. Oko nje se upravo plete pravi „protuturski savez“ (pod egidom SAD-a i motiviran energetskim nalazištima) na Istočnom Sredozemlju, kojega čine Grčka, Cipar, Izrael i Egipat, ali, ne manje važno, i arapski svijet s velikim podozrenjem gleda na svaku vojnu avanturu Ankare koja ulazi u arapske nacionalne prostore – od Libije, preko Sirije, do Katara gdje Turska ima svoju vojnu bazu, bez obzira na ovakve ili onakve stavove arapskih zemalja o sirijskom predsjedniku Assadu. Dovoljno je kazati kako je 13. veljače saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir u Bukureštu izjavio kako Rijad istupa „protiv turske vojne intervencije u Siriji“ i „protiv potpore Ankare ekstremističkim organizacijama u Siriji, Libiji i Somaliji“. Saudijska Arabija i Turska veliki su antagonisti po pitanju želje za liderstvom u muslimanskom sunitskom svijetu, a dovoljno je podsjetiti i s kolikim je žarom službena Ankara kritizirala Rijad zbog ubojstva saudijskog novinara Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu početkom listopada 2018.g. Rijad je, na kraju, usprkos turskoj spremnosti za dostavu svih potrebitih dokaza o tome da saudijski državni vrh stoji iza spomenutoga ubojstva, s gledišta oštre međunarodne osude ostao gotovo neokrznut (i od SAD-a, i od Rusije, i od Kine). Washington, naime, jako dobro shvaća važnost svog strateškog partnerstva s Rijadom u ukupnoj bliskoistočnoj problematici, i zna kako je saudijski utjecaj u regiji puno veći od turskog, kako politički tako i financijski.
Naravno, odluka o tome s kim će i kako Turska dalje po pitanju Sirije ostaje samo na Erdoganu. A njemu nije lako jer se, zapravo, radi o sudbonosnoj odluci ne po Siriju, već po njegovu zemlju.