(Video) Pantelleria – američki eksperiment s prekomjernim granatiranjem

Foto preuzeta s portala Warrior Maven

U godinama nakon 1. svjetskog rata američki vojni stratezi razvili su dva oprečna mišljenja o pitanju, kako najbolje primijeniti zračne snage u budućem ratu. Tadašnji Army Air Corps bio je podijeljen na dvije frakcije. Jedna je davala prednost masovnom bombardiranju vitalnih središta neprijatelja umjesto djelovanja po borbenim postrojbama. Ta teorija držala je da bi uništavanje neprijateljskih ratnih sposobnosti i njegove volje za ratovanjem dovelo do pobjede bez veće uporabe kopnenih snaga, uz veliku uštedu financisjkih sredstava i minimaliziranje  vlastitih ljudskih gubitaka.

Ta su uvjerenja ukomponirana u doktrinu tkzv. „strateškog bombardiranja“, koju je prvi formulirao Giulio Douhet, talijanski  vojni teoretičar i  zapovjednik talijanskog ratnog zrakoplovstva u vrijeme vladavine Mussolinia. Štoviše Douhet se zalagao i za široku uporabu kemijskog i biološkog oružja putem ratnog zrakoplovstva.

Druga skupina unutar američkog zrakoplovnog korpusa zrakoplovstvo je smatrala vrstom mobilnog topništva koja podupire kopnene postrojbe. Uostalom, nitko nikada nije pobijedio u ratu bez vojnika koji su zauzeli teritorij, tako da bi uključivanje u potporu kopnenim snagama zračnog topništva kopnene snage podigle na veću razinu učinkovitosti.

U proljeće 1943. godine, američke i britanske snage uspješno su porazile njemačke i talijanske trupe u sjevernoj Africi. Iskustva iz tamošnjeg ratovanja potvrdila su važnost bliske zračne potpore  i američke snage nastavile su eksperimentirati s uporabom zrakoplovstva u tu svrhu i razradom odgovarajućih taktičkih postupaka prije invazije na Europu.



No zagovornici strateškog bombardiranja također su željeli testirati svoju teoriju. Za cilj eksperimenta izabran je talijanski  otok Pantelleria,  udaljen 110 km jugoistočno od Sicilije i samo 70 km istočno od obale Tunisa. Otok je brdovit, vulkanskog porijekla, s najvišim vrhom  Montagna Grande s 836 metara nadmorske visine. Ukupna površina otoka je svega 83 kvadratna kilometra. Talijanske snage, koje su ga držale uz manju njemačku posadu, otok su utvrdile izgradnjom forifikacijskih objekata i mreže podzemnih prolaza. Kada je pokrenuta operacija savezničke  invazije na Siciliju otok je bio prvi cilj i našao se pod snažnim udarom savezničkih snaga koji je trajao od  8. svibnja do 11. lipnja 1943. godine. Otok je branilo 11 tisuća talijanskih vojnika zajedno s malim brojem njemačkih vojnika, uglavnom tehničara Luftwaffea.

Karta: otok Pantelleria

Napad na Pantelleriu nazvan je operacijom „vadičep“ ( Operation Corkscrew). Prema operativnoj zamisli, umjesto  topničke i zrakoplovne pripreme i iskrcavanja savezničkih trupa otok je trebalo izložiti masivnom bombardiranju od strane svih vrsta bombarderskih zrakoplova, od taktičkih do onih iz sastava strateških bombarderskih snaga. Otok bi bio i pod vatrom teškog topništva sa savezničkih ratnih brodova.  Bombardiranje je uistinu izvršeno na planirani način. Izvršeno je pravo pravcato prekomjerno granatiranje,  jer se na otok  tuklo  s mora i zraka, iz svega s čime su savezničke snage raspolagale. Saveznički zrakoplovi obavili su ukupno 5.284 bombarderska leta ispustivši ukupno  6200 tona bombi. Istovremeno otok je granatiran topovima s pet britanskih krstarica i sedam razarača.

„Želim da zauzimanje Pantellerie bude neka vrsta laboratorija u kojem ćemo utvrditi učinak koncentriranog teškog bombardiranja na utvrđenu obranu“- rekao je general Dwight Eisenhower generalu Georgeu Marshallu.

Zapovijednik zračnih operacija Carl Spaatz bio je uvjeren u strategiju teškog bombardiranja i mogućnost da ukoliko na određeni cilj ograničene veličine baci dovoljno veliku količinu bombi može postići odlučujući rezultat tako da iskrcavanje ili ulazak kopnenih snaga na bombardirani prostor bude potpuno siguran i krajnje jednostavan. General Spaatz stoga je u napadu koristio i zrakoplove strateškog i taktičkog zrakoplovstva i to 4 grupe teških strateških bombardera, 7 grupa srednjih bombardera, 2 grupe lakih bombardera i 8 grupa taktičkih borbenih zrakoplova. U napadu na maleni talijanski otok ukupno je angažirano 1017 borbenih zrakoplova. U operativnom zahvatu Pantellerie njemačke i talijanske snage imale su 900 borbenih zrakoplova, no zbog drugih zadaća jako malo su ih mogle koristiti u obrani otoka tako da su savezničke snage imale apsolutnu zračnu nadmoć i mogle bez ometanja obavljati svoj eksperiment.

Rezultati djelovanja bili su neočekivani. Talijanske snage odbijale su se predati 33 dana. Samo su se dublje ukopali i dva puta odbili zahtjev za predaju. U tenutku kada su savezničke snage počele prilaziti otoku Talijani su odustali od pasivnog otpora i predali se. Analizom učinaka nakon zaposjedanja otoka utvrđeno je da su ljudski gubici na talijanskoj i njemačkoj strani bili relativno maleni, da je nanesena mala šteta obalnoj obrani otoka i fortifikacijskim objektima, te položajima protuzrakoplovnih baterija, a nastala šteta mogla je biti popravljena u vrlo kratkom roku. Također je utvrđeno da u slučajevima kada su bombarderima bili dodijeljeni točno određeni ciljevi samo 22 posto strateških bombardera B-17 pogodilo je ciljeve u radijusu od 100 metara, srednji bombarderi samo 6,4 posto bombi ispustili su u radijusu od 100 metara od zadanog cilja, a to isto je postiglo samo 2,6 posto lakih bombardera i taktičkih lovaca bombardera.

Zahvaljujući činjenici da su se talijanski vojnici predali bez borbe čim su zapazili približavanje savezničkih snaga Amerikanci i Britanci prekomjerno granatiranje  Pantellerie proglasili su potpunim uspjehom. Prema zaključcima analize Talijani se nisu usuduli pružiti aktivni otpor, zaprepašteni i zastrašeni izvršenim udarom. No prava je istina najvjerojatnije da su talijanski vojnici demoralizirani razvojem opće situacije na ratištu ionako čekali pogodan trenutak za predaju, a odbijanje predaje za vrijema bombardiranja trebalo im je poslužiti samo kao častan izlaz. Predali su se točno onda kada su se i namjeravali predati, kada neprijatelj bude nadomak njihovih položaja.

Iz operacije masivnog bombardiranja malog cilja kao što je otok Pantellerie, koju su saveznici proglasili uspješnom, proistekle su mnoge kasnije odluke zapovjedništva savezničkih snaga. Pogrešni zaključci ove operacije utjecali su na odluku masivnog bombardiranja Monte Cassina,  kojom prigodom su sravnili sa zemljom samostan kojeg je još 529. godine osnovao sv. Benedikt. Kako bi svladali otpor relativno malobrojnih njemačkih snaga, predvođenih elitnom padobranskom bojnom, koje uopće nisu bile raspoređene u samostanu, na užu zonu samostana iz strateških i srednjih bombardera izbacili su 1400 tona bombi, a da nisu postigli ništa. Gubici Njemaca su bili minimalni, a ruševine samostana su iskorištene kao zaklon i otporne točke za obranu od savezničkog nastupanja. Njemačke trupe su se povukle u onom trenutku kada im je u pitanje došla doprema streljiva i hrane.

Učinke prekomjernog  bombardiranja i granatiranje otoka Pantelleria zapovjedništvo savezničkih snaga, namjerno ili ne, potpuno je pogrešno protumačilo iako je  na raspolaganju imalo sve brojčane pokazatelje. Ono je utjecalo na kasnije dvojbene odluke tijekom rata u Europi.

Amerikanci i saveznici nakon ovog prvog eksperimenta nastavili su koristiti taktiku prekomernog bombardiranja i granatiranja  vojnih i civilnih ciljeva u nastavku rata u Europi. Uskoro je podignuta na stratešku razinu masovnim neselektivnim bombardiranjem njemačkih  gradova, kako bi se, kako je planirano, uništila industrijska infrastruktura, zaustavila proizvodnja ratnog materijala  i slomio moral ne samo vojnih snaga nego i cjelokupnog stanovništva. Tim  tkzv. strateškim  bombardiranjem razoreni su i spaljeni  gotovo svi značajniji njemački gradovi uz ogromna stradanja civilnog stanovništva.

Stupanjem američkih snaga na njemačko tlo pristigla je i specijalna postrojba američke vojske sastavljena od američkih znastvenika, predvođena dr. Kennethom Galbraithom, ocem nekadašnjeg američkog veleposlanika u Republici Hrvatskoj Petera Galbraitha. Njezina zadaća je bila, između ostaloga, i  utvrditi učinke američkog i britanskog strateškog bombardiranja na njemačko gospodarstvo, industriju i ratnu proizvodnju. Dubinskim proučavanjem zarobljenih dokumenata, terenskim radom, pa na koncu i  razgovorima sa samim zarobljenim  njemačkim  ministrom naoružanja  Albertom  Speerom, koji je bio spreman na suradnju i omogućio uvid u skrivenu dokumentaciju, nedvojbeno je utvrđeno da je „strateško bombardiranje“  samo neznatno  utjecalo na  njemačku ratnu proizvodnju i slamanje vojnog otpora. Ostao je gorak okus spoznaje da je „strateško bombardiranje“ Njemačke možda prije bio čin planirane odmazde, kao oblika osvete nad cijelim narodom. Vrhunac evolucije  ideje korištenja prekomjernog bombardiranja tijekom 2. svjetskog rata nesumnjivo je bacanje atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.

Na žalost, Kenneth Galbraith ponovo je ranih 70.-ih godina morao uvjeravati američke političare i vojne stratege da masovno neselektivno bombardiranje ne daje očekivane vojne učinke nego samo izaziva nepotrebne civilne žrtve.

Tijekom vijetnamskog rata američke snage poduzimale su više kampanja strateškog zračnog  bombardiranja tadašnjeg Sjevernog Vijetnama, bez velikh učinaka na tijek ratnih zbivanja. Galbraith se čak i  javno pozivao na svoja istraživanja bombardiranja Njemačke, naglašavajući da se beskorisno troše američki materijalni i ljudski resursi, ali ga nitko nije htio slušati. Američki stratezi bili su uvjereni da će sve većim vojnim pritiskom na Sjeverni Vijetnam prekinuti njegovu potporu gerilcima Vietkonga u Južnom Vijetnamu.

Posebno razorna bila je ujedno i posljednja velika zračna bombarderska  kampanja, koja je trajala od 18.-29.prosinca 1972. godine, pod nazivom “Operation Linebacker II“. Ona je pokrenuta  na traženje glavnog američkog pregovarača  na pregovorima sa Sjevernim Vijetnamom koji su se održavali u Parizu, Henrya Kissingera, kako  bi se omekšale vijetnamske pregovaračke pozicije i predstavlja klasični primjer prekomjernog neselektivnog bombardiranja s velikim razaranjima i civilnim žrtvama. Tijekom te operacije glavni ciljevi udara bili su sjevernovijetnamski  glavni grad Hanoj i lučki grad Hajfong. Američki strateški bombarderi B-52 izvršili su 741 bombardesku misiju i ispustili ukupno 15 tisuća tona uglavnom nevođenih bombi koje su zasule gradove. Lovci-bombarderi USAF-a i US Navy ispustili su još dodatnih 5 tisuća tona bombi. O strahotama bombardiranja Hanoja svjedočili su i izvještavali francuski novinari  koji su se tamo zatekli. Prema njihovim svedočenjima bombardiranje je bilo toliko silovito da su djeca u skoništima  krvarila iz ušiju  zbog djelovanja zračnog tlaka izazvanog  detonacijama. Tadašnji švedski premijer Olof Palme usporedio je tu američku bombardersku kampanju s povijesno poznatim ratnim zločinima, kao što su maskari u Oradour-sur-glaneu, Babi Yaru pokraj Kijeva, Lidicama i Katynskoj šumi. Washington je, uvrijeđen, povukao veleposlanika iz Švedske i hladno nastavio operaciju.

Pojam prekomjernog  bombardiranja i granatiranja  nakon vijetnamskog rata rijetko se pojavljivao u vojnoj literaturi, poglavito zbog usredotočenosti vojnih stručnjaka na razvoj  taktičkih i strateških postavki uporabe novog  preciznog vođenog i samonavođenog oružja koje je po svojoj prirodi isključivalo vojnu potrebu masivnog bombardiranja.

No pojam prekomjernog granatiranja, koji je s vremenom potisnut iz vojnog promišljanja, ponovo je, na opće čuđenje objektivnih vojnih stručnjaka izronio iz prašine vojne povijesti kada je trebalo Hrvatsku vojsku i Republiku Hrvatsku za  potrebe političkih nadmetanja  globalnih sila, proigravanih kroz haško sudovanje, ocrniti i optužiti za prekomjerno korištenje topništva u operaciji „Oluja“. Tvdnje o prekomjernom granatiranju Knina prigodom njegovog oslobađanja od strane Hrvatske vojske od početka su bile su toliko bizarne i neozbiljne u smislu onoga što pojam prekomjernog  granatiranja stvarno znači,  da su izazivale podsmijeh vojnih stručnjaka. Usporedba Knina, neoštećenog vojnim djelovanjem, s Pantelleriom, njemačkim i japanskom gradovima, s vijetnamskim Hanojem i Hajfongom, jednostavno je bila suluda. Zlonamjernost i neistinost pokušaja vojničke kompromitacije operacije „Oluja“ korištenjem pojma prekomjernog granatiranja na kraju je i de iure  potvrđena. Iako je za to bilo dovoljan i samo zdrav razum.

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI