(Video) Zaboravljena povijest – savezništvo Njemačke i Kine protiv Japana

Screenshot

Kada uključenim stranama nije u interesu povjesni događaji lako padaju u zaborav. Tako Kini zacijelo nije bio interes svoju nacionalnu povijest opterećivati vojnom suradnjom s nacističkom Njemačkom 30.-ih godina prošlog stoljeća u ratu protiv agresorskog Japana. S druge strane ni suvremena Njemačka nije se imala razloga ponositi djelovanjem njemačkih časnika i vojnika u dalekoj Kini za kinesko-japanskog rata. Povjesna istina o suradnji nije skrivana, ali nije službeno ni promovirana.

Općepoznata je činjenica da su Njemačka, Italija i Japan bili saveznici tijekom 2. svjetskog rata, ali malo kome je poznato da su velike količine njemačkog oružja bile isporučene kineskoj vojsci, da su visoki njemački časnici obučavali kinesku vojsku i da su njemački časnici i vojnici neposredno sudjelovali u borbenim operacijama kineske vojske protiv snaga japanskoga carstva, nakon što je ono 1937. godine službeno zaratilo s Kinom, napadujući u samo središte kineske države. Predhodno je Japan već okupirao djelove Kine, uključujući i ogromnu Mandžuriju.

Cijelo jedno desetljeće njemački časnici i vojnici savjetovali su i ratovali za Čang Kai-šeka, čelnika Republike Kine i vođe nacionalne stranke Kuomintanga tijekom njegovih ratova protiv kineskih komunista i obrambenog rata proitv agresorskog Japana. Čang Kai-šek, kao jedan od najbližih suradnika oca moderne Kine Sun Jat-sena, predvodio je borbu za ujedinjenje Kine koja je 1928. godine uspješno okončana. Potom je otvorio ratnu kampanju protiv komunista s kojima je do tada surađivao i posljedično izgubio vojnu pomoć SSSR-a koju je do tada primao. Stanje u državi i dalje je bilo nestabilno jer su lokalne ratne vođe pokušavale stvoriti svoje enklave islkjučive moći, komunistička pobuna je jačala, a sve veća prijetnja osjećala se je i od Japana. Republici Kini i Čang Kai-šeku je hitno trebalo oružje i vojna oprema, te instruktori pomoću kojih bi se ustrojila nova kineska vojska.

Čang Kai-šek priliku je vidio u suradnji s Njemačkom, koja je nakon 1. svjetskog rata izgubila sve svoje posjede u Kini i za njih nije pokazivala više interesa za razliku od Francuza i Britanaca, pa je opasnost njemačkog miješanja u kinesku politiku bila minimalna u odnosu na ostale zapadne sile. Prisilno raspuštanje nekada moćne njemačke vojske temeljem sporazuma iz Versaillesa rezultiralo je vojskom nezaposlenih njemačkih časnika i vojnika, koji su borbena iskustva stekli tijekom 1. svjetskog rata.

Čang Kai-šek je pozvao generala Ericha Ludendorffa računajući da će on sa sobom dovesti iskusne vojne stručnjake i otvoriti vrata kineskoj nabavci oružja u Njemačkoj. Ludendorff je odbio poziv strahujući da će njegova slava vodećeg njemačkog zapovjednika iz 1. svjetskog rata privući neželjenu pozornost pa je Kinezima preporučio umirovljenog pukovnika Maxa Bauera, stručnjaka za logistiku s ogromnim ratnim iskustvom. Nakon odlaska u Kinu Bauer se vratio u Berlin, sastavio tim od 25 savjetnika i u studenom 1928.godine vratio se u Kinu gdje je sa svojim timom pristupio obuci mladih kineskih časnika.



Sve se odvijalo pod velom tajne i Bauerovi ljudi su imali zapovjed da izbjegavaju diplomate i novinare, no već 1929. godine sačinjena su prva američka obavještajna izvješća o njemačkim savjetnicima u Kini. Bauerov prioritet bila je standardizacija oružja i opreme kineske vojske, a Čang Kai-šeku je savjetovao da izbjegava skupe posrednike i da oružje nabavlja izravno od proizvođača. Dakako, Kinezi su odmah počeli masovno kupovati naoružanje i opremu od njemačkih tvrtki na koje ih je uputio Bauer i koje su polako obnavljale svoju proizvodnju, pa im je veliki izvozni klijent u situaciji kada je njemačka vojska još uvijek bila pod režimom odredbi mirovnog sporazuma dobro došao, kako za razvoj projekata oružja, uigravanje proizvodnje tako i kao izvor profita. Bauer je preminuo u svibnju 1929. godine,  a zamijenio ga je pukovnik  Hermann Kriebel, uvjereni nacist koji s Kinezima, smatrajući ih nižom rasom, nikako nije uspijevao uspostaviti bilo kakav odnos, a sukobio se i sa svim članovima Bauerovog tima. Na traženje Čang Kai-šeka Berlin ga je povukao i na njegovo mjesto psotavio generala Georga Wetzella. On je dao veliki doprinos u planiranju vojnih operacija protiv komunističkih snaga i protiv japanskih snaga tijekom borbi  s Japancima oko Šangaja 1932. godine.

Wetzell je utjecao na stvaranje topničke škole i formiranje većeg broja topničkih postrojbi kineske vojske koje su tijekom daljnje suradnje bile naoružane najsuvremenijim njemačkim topničkim oružjem. Kinesko topništvo tijekom rata s japanskim osvajačima  odigralo je ogromnu ulogu zbog čega su Japanci neprekidno prigovarali Berlinu, posebice nakon sklapanja vojnog sporazuma. Wetzella je naslijedio utjecajni časnik njemačke vojske general Hans von Seeckt koji je nastavio izgradnju kineskih vojnih kapaciteta. Zagovaro je manevarski rat i o njemu podučavao Kineze. Zahvaljujući svojim vezama sa Čang Kai-šekom i vrhom kineske politike s jedne strane i vodećim njemačkim industrijalcima s druge strane, uspio je ugovoriti masivnu prodaju njemačkog naoružanja i vojne opreme Republici Kini u rasponu od kaciga do vrhunskog topničkog oruđa. Procjenjuje se da je čak 60 posto kineskog ratnog materijala u to vrijeme uvezeno iz Njemačke.

Posljednji njemački vojni savjetnik bio je genral Alexander von Falkenhausen. Broj njemačkih vojnih savjetnika u Kini je višestruko narastao u odnosu na početak suradnje, tako da je došlo do situacija da su pojedini njemački časnici zapovjedali pojedinim postrojbama kineske vojske. Formirano je više divizija, potpuno opremljenih njemačkim naoružanjem i opremom od kojih je napoznatija 88. divizija čija su ratna djelovanja izazivala japanski bijes prema Berlinu. U samoj Njemačkoj vladajući nacisti su se razilazili po mišljenju Kineza. Tako je primjerice Joseph Goebbels  favorizirao Kineze u odnosu prema Japancima pozivajući na trajne poslovne njemačke interese, a i samog Čang Kai-šeka smatrao je fašistom s kojim se može pronaći zajednički jezik. Hermann Goering nasuprot njemu Japance je smatrao najjačom i najvrednijom silom u Aziji na čiju kartu treba igrati, a ne na još uvijek razijedinjenu i nestabilnu Kinu. U Japanu gotovo nije bilo moguće susresti komunistu a vojska Republike Kine morala je voditi cijele vojne operacije protiv komunističkih oružanih formacija.

Kako bilo, kinesko-njemačka suradnja se nastavila pa je i Čang Kai-šekov posvojeni sin Chiang Wei- Kuo upućen na vojno školovanje u Njemačku gdje je i ostao nakon završetka školovanja, zapovjedao postrojbama njemačke vojske i čak sudjelovao u vojnim operacijama. Bio je jedan od časnika koji je na čelu jedne od njemačkih postrojbi ušao u Austriju tijekom njezine aneksije. Prekid njemačko-kineske suradnje zbog pritiska japanskog saveznika dočekao je kao jedan od zapovjednika njemačke oklopne postrojbe na granici s Poljskom, odakle je povučen u Kinu.

Incident na mostu Marca Pola kod Pekinga  u srpnju 1937. godine označuje početak japanske invazije na Kinu. Japanske trupe počele su prodirati prema unutrašnjosti Kine očekujući brzu pobjedu. No, već tijekom borbi za Šangaj naletili su na 88. kinesku diviziju, potpuno opremljenu i naoružanu njemačkim oružjem i obučenu od strane njemačkih časnika. Pješaštvo te divizije nanijelo je Japancima teške gubitke u ogorčenim gradskim borbama. Iznenađeni učinkovitim otporom okrenuli su se grantiranju kineskih trupa i zračnim udarima. Njemački savjetnici, uključujući i samog Falkenhausena, bili su na bojištu i po svim relevantnim saznanjima upravljali su kineskim operacijama unatoč preporuci Berlina da se drže dalje od borbi. No Kinezi su se uskoro morali povlačiti prema prijestolnici Nanjingu gdje su odlučili pružiti otpor i utvrditi se, suprotno savjetima generala Falkenhausena koji je zagovarao povlačenje snaga iz Nanjinga i njihovo pregrupiranje. Posljedice te odluke bile su katastrofalne. Kineski branitelji su desetkovani a posljednji ostaci elitne 88. divizije bili su uništeni u borbama. Uslijedilo je japansko neviđeno divljaštvo nad civilima Nanjinga za koje nikada nitko nije odgovarao.

No najveća posljedica kineskog poraza u Nanjingu bilo je uvjerenje vodećih ljudi nacističke Njemačke na čelu sa Hitlerom da je Kina gubitnik i da na njenu kartu više ne treba igrati. Za Hitlera Japanci su se pokazali kao nadmoćna rasa nad Kinezima i bio je to početak kraja kinesko-njemačkog savezništva. No prije njemačkog povlačenja iz Kine kineske trupe, predvođene njemačkim zapovjednicima bojni, koristeći njemačke haubice i ostalo naoružanje, u bici kod Taierzhuanga do nogu su potukle japanske snage, napadali su noću kako bi izbjegli superiorno japansko zrakoplovstvo. Bila je to prva kineska ratna pobjeda u kojoj su njemački časnici neposredno sudjelovali i vodili kineske postrojbe. Dakako, japanske obavještajne službe raspolagale su tim podatkom i nakon tog  poraza Japanci su od Berlina zahtjevali hitno povlačenje njemačkih savjetnika i vojnih časnika i prestanak isporuke njemačkog naoružanja Kini. Hitler je odmah zapovjedio povlačenje, a njemački minsitar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop osobno je morao zapovjediti Falkenhausenu povlačenje jer je ovaj to izbjegavao učiniti.

Njemački utjecaj dugo godina je ostao prisutan u kineskoj vojnoj teoriji i praksi, iako se najveći dio trupa koji su Nijemci obučavali nakon pobjede komunista povukao na Tajvan. Velika količina njemačkog oružja desetljećima je korištena od strane kineske vojske. Dio tog naoružanja završio je i u Sjevernoj Koreji pa se sumnja da je sjevernokorejski dalekometni top M1978 „Koksan“ zapravo kopija njemačkog topa „17 cm K 18 in MrsLaf“ iz doba njemačko-kineske suradnje.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI