Z. Meter: Biden: naprijed u prošlost za svijetlu budućnost

Vanjska politika SAD-a prema Kini i prema Rusiji je relikt prošlosti, a američke elite žive unekom svom, paralelnom svijetu, želeći spriječiti ono što se zapravo već dogodilo. Vrijeme američke hegemonije je definitivno završilo. Za američke ratove protiv Kine nitko u svijetu nije spreman ginuti, pa čak niti u vojnom smislu o SAD-u ovisna Europa

Ako je bilo tko od sinoćnje prve velike medijske konferencije američkog predsjednika Joe Bidena od kada je preuzeo tu dužnost očekivao show sličan onima koje je redovito u takvim prigodama priređivao njegov dinamični i emotivni prethodnik Donald Trump – jako se razočarao.

Razočarala je, naravno, još više i činjenica da je u komornoj atmosferi Istočne dvorane Bijele kuće, ispred Bidena, zbog epidemioloških razloga, stajalo svega 30 – prilično anemičnih i uspavanih, vjerojatno unaprijed dobro probranih novinara, koji su više pazili da ne postavljaju neugodna pitanja nego na sam sadržaj istih. Ne čudi, zato, da je jučerašnja radna atmosfera na medijskoj konferenciji bila prava degradacija tradicionalno oštrog i beskompromisnog američkog profesionalnog novinarstva, u kojemu su predstavnici tamošnje „sedme sile“ redovito spremni na svakojake akrobacije kako bi „izbacili iz takta“ one koje to žele. U tom su smislu spremni čak i unaprijed međusobno koordinirati i sinkronizirati „napade“ snažnim pitanjima, kojima je teško izmaći razno-raznim verbalnim trikovima i smicalicama kojima su političari tradicionalno skloni, i kada u pravilu puno govore a zapravo ne kažu ništa.


Prva pitanja Bidenu odnosila su se na pandemiju koronavirusa tj. na njegovu omiljenu temu još iz predizborne kampanje, u kojoj se on najbolje snalazi i u kojoj najbolje “pliva”. Ali po drugim pitanjima vrlo je brzo počeo gubiti strpljenje i živcirati se. Nakon 62 minute umorio se od svega i rekao: “To je to, odlazim.”

Evo o čemu je sinoć, najvažnije, govorio američki predsjednik, uz moj dodatni komentar:



Prethodno najavljeni cilj od 100 milijuna doza udvostručen je u prvih 100 dana vladavine, kazao je Biden, te je prošlog tjedna dosegnuo 200 milijuna. U Sjedinjenim će Državama uskoro biti dovoljno cjepiva za cijepljenje svakog građanina starijeg od 16 godina. “Nijedna druga zemlja na svijetu nema bolje rezultate”, ponosno je izjavio čelnik SAD-a.

Kazao je kako gospodarstvo opet raste, a da će planirani infrastrukturni program predstaviti sljedeći tjedan u Pittsburghu. Program je vrlo ambiciozan. Administracija za to planira izdvojiti 3-4 bilijuna dolara. Cilj je modernizirati mostove, ceste, zračne luke i sustave vodoopskrbe. Namjeravaju se stvoriti “dobro plaćena radna mjesta” i nadoknaditi deficit u odnosu na druge zemlje. “Do sada Kina troši tri puta više na infrastrukturne mjere nego mi.” To treba odmah promijeniti“, kazao je Biden.

Na novinarski upit o migrantskim problemima na južnim granicama SAD-a s Meksikom, što je preraslo u krizu, Biden je kazao da je to jedno od najvažnijih pitanja ali da situaciju ne smatra tako kritičnom. “Ništa se nije promijenilo”, tvrdi on, iako je broj migranata koji su željeli ući u Sjedinjene Države skočio u nebesa, upravo zato što su migranti Bidena prepoznali kao osobu koja će im dozvoliti ulazak u zemlju, pa čak dati i državljanstvo. Migranti, danas, Bidena s radošću nazivaju „dobrim dečkom“. Možda to njemu i godi, pa spremno kaže kako se u tome radi o „sezonskom faktoru“ i da se „to događa svake godine”. O porastu od 30 posto ilegalnih prijelaza granice u odnosu na isto razdoblje prošle godine niti riječi. Međutim, Biden će očito ovo neugodno pitanje skinuti sa svojih leđa, te je kazao kako će se ovom temom u budućnosti uglavnom baviti potpredsjednica Kamala Harris.

Nas, naravno, usprkos i više nego zanimljivim unutarameričkim problemima, ipak najviše zanimaju geopolitički potezi koje planira povlačiti Bidenova administracija u vrijeme svog mandata. Tim prije što su te konture već itekako vidljive i temelje se na krajnjem zaoštravanju odnosa na relaciji SAD-Istok, u što je itekako gurnuta EU ali i čitav svijet. Međutim, zanimljivo je da Biden na sinoćnjoj konferenciji gotovo niti jednom riječju nije spomenuo Rusiju, s kojom je upravo njegova administracija i on osobno za cca tri mjeseca uspjela srozati odnose ispod razine onih iz vrhunca hladnog rata s početka 80.-ih godina prošlog stoljeća.

U tom je kontekstu Biden potvrdio kako ove godine želi predvoditi tzv. demokratski summit, nasuprot autokracija. Pri tom su autokracije, naravno, osim manje bitnih država poput Sjeverne Koreje ili Irana – ipak prije svega Kina i Rusija.

Ovdje bih dodao kako je na nedavnom sastanku na Aljasci između američkih i kineskih delegacija na visokoj razini (ministri vanjskih poslova i drugi bitni službenici administracija dviju mega-država) Kina SAD-u jasno dala do znanja da je prošlo vrijeme da joj ova drži lekcije s visoka i da na to više ne pristaje. O tome piše i utjecajni New York Times, čiji komentator ne vidi na koji to način SAD više uopće mogu odgovoriti na bačenu rukavicu kineskog izazova.

Osobno bih dodao da je takva – otvoreno konfrontirajuća vanjska politika SAD-a prema Kini i prema Rusiji relikt prošlosti i da američke elite žive u nekom svom, paralelnom svijetu, želeći spriječiti ono što se zapravo već dogodilo. Vrijeme američke hegemonije je definitivno završilo. Za američke ratove protiv Kine nitko u svijetu nije spreman ginuti, pa čak niti u vojnom smislu o SAD-u ovisna Europa. Neće to činiti ni Azijati, koji dobro shvaćaju kakve se igre u svijetu vode i što bi po njihove zemlje značio sukob s golemom Kinom. Američki saveznici formalno će podržavati američke vanjskopolitičke stavove ali u praksi protiv Pekinga neće činiti ništa što bi naškodilo njihovim interesima. Kina je u mnogim parametrima na najboljem putu da uskoro prestigne SAD, a u nekim od njih to je već i učinila. SAD u ekonomskom smislu Kini jednostavno ne mogu parirati, ni po količinama proizvedenih roba, niti cjenovno pa čak sve više i po pitanju kvalitete (ne misli se pritom na toliko medijski „prožvakane“ robe, poput kineskih jeftinih igračaka ili sandala i „kroksica“ za ljetne šetnje po plažama, već na robu s visokom vrijednosti i stupnjem tehnološke obrade). Osim toga američko unutarnje tržište je zasićeno, a kinesko, koje je četiri puta veće od američkog to još niti približno nije.

Vraćanje na hladnoratovsku retoriku i poziv svjetskim demokracijama u novi boj za slobodu protiv totalitarizama toliko je zastarjelo u smislu potpuno promijenjenih odnosa u svijetu danas, da sve to skupa sliči ideološkim tlapnjama iz sovjetskih vremena koje nemaju ama baš nikakvoga smisla, poput nekakvih pokliča tipa: „naprijed u prošlost“, ili „kroz prošlost do svijetle budućnosti“.

Ali vratimo se opet Bidenu i njegovoj medijskoj konferenciji.

Biden je naglasio i žurno djelovanje SAD-a po pitanju Sjeverne Koreje u kontekstu njenih nedavnih raketnih testiranja te upozorio vodstvo te zemlje da dalje ne eskalira stanje jer će, u suprotnom, SAD reagirati na odgovarajući način. Opet, kao i po pitanju Kine, Biden ne daje recept kako to namjerava učiniti. Gotovo to isto govorio je i njegov prethodnik Trump, čak je slao i grupacije vojnih brodova s nosačima zrakoplova prema toj zemlji, prijetio joj u Glavnoj skupštini UN-a „do sada neviđenom vatrom“, uvodio joj nove sankcije, a potom sam naglo deeskalirao stanje održavši dva summita sa Kim Yong-unom u Singapuru i Vijetnamu – ali sve uzalud.

Biden je, naravno, svega toga svjestan pa u prilično nejasnim frazama dodaje i kako je spreman za “diplomaciju”, ali pod uvjetom da je njezin krajnji cilj denuklearizacija Sjeverne Koreje. I opet bih dodao: Pjongjang se nikada neće odreći svog nuklearnog arsenala i svojih raketa. I to neće učiniti čak ni u slučaju da to od njega zatraže njegovi prijatelji Kina ili Rusija. Hoće li onda Biden učiniti nešto više od Trumpa i pokrenuti možda nekakav stvarni rat na Korejskom poluotoku? Ne samo da u to ne vjerujem, već to smatram znanstvenom fantastikom. Washington neće ratovati niti s Iranom koji atomsko oružja ne posjeduje, a kamo li s najzatvorenijom i posve nepredvidljivom zemljom poput Sjeverne Koreje. A da, onda, o nekakvom američkom ratu protiv Kine, ili još više protiv Rusije – uopće i ne govorimo.

Drugim riječima, Bidenova administracija (za koju sam i u vrijeme kada sam pratio američku predsjedničku kampanju prošle godine, u svojim analizama govorio kako, u slučaju pobjede, demokrati neće uspjeti riješiti niti jedan jedini ključni svjetski problem jer za to jednostavno nemaju kapaciteta) postavlja preambiciozne ciljeve usmjerene na povratak američke hegemonije, a da za to nemaju prave recepte, niti oni uopće postoje. Toga je, možda, najbolje bio svjestan i sam Trump, koji se, umjesto američkog uređivanja čitavog svijeta prema njezinim pravilima i nametanja američkih vrijednosti svima, okrenuo politici „America First“, svjestan kako drugi narodi i civilizacije ipak imaju neke svoje tradicije i vrijednosti kojih se ne žele odricati ili ih mijenjati za one američke.

Biden je, zapravo, u ime svojih ideja učinio ono čega su se desetljećima pribojavali najpoznatiji američki analitičari i to pod svaku cijenu željeli (i uspijevali) spriječiti: učvrstio je stratešku suradnju Moskve i Pekinga. Ona je sada i konačno uspostavljena, a Bidenova vanjska politika samo dodatno potvrđuje ispravnost odabira dviju zemalja da jedna drugoj „čuvaju leđa“ – Rusija Kini sa zapada, Kina Rusiji s istoka gdje Washington upravo sada želi uspostavlja filijalu NATO saveza kroz tzv. koaliciju QUAD (SAD, Japan, Australija, Indija) koja ima otvoreni protukineski karakter. Rusko-kineska suradnja po svim pitanjima sada je već svršen čin i da sam na mjestu običnih Amerikanaca, tako složeni novi globalni geopolitički odnosi itekako bi me brinuli. Zašto ne brinu i washingtonske elite, koje žive u svom svijetu američke isključivosti i koju i dalje uporno žele nametnuti svima, pitanje je ipak za njih same. Čim prije (i ako uopće) stigne njihovo otriježnjenje, po čitav svijet će biti bolje.

I opet natrag na sinoćnju Bidenovu konferenciju.

Što se tiče povlačenja američkih trupa iz Afganistana, Biden nije rekao ništa određeno, nit je spomenuo neke konkretne planove svoje administracije u tom smjeru. Međutim, kazao je ipak kako ne može zamisliti da će američke snage i dalje biti prisutne u Afganistanu sljedeće godine. Kao i državni tajnik Anthony Blinken, Biden je po tom pitanju obećao “usku koordinaciju” svojih poteza s ostalim NATO partnerima.

I za kraj, novinare je sinoć od bitnih pitanja možda ipak najviše zanimalo pitanje, očekuje li Biden da će se Trump 2024. g. ponovo kandidirati za predsjednika u ime republikanaca. “Ni sam ne znam hoće li tada još postojati Republikanska stranka”, razdraženo je odgovorio Biden, kojemu je nakon 62 minute dosadilo te kazao: “To je to, odlazim”. Naravno, to je i učinio. Ali teško da je pri tom ostavio duboki dojam kod običnih Amerikanaca.

Usporediti Bidenovu konferenciju za novinare s, primjerice, čuvenim redovitim Putinovim medijskim konferencijama krajem godine (koje zabavljaju i rusku i svjetsku javnost), kada mu domaći i strani novinari iz uglednih Zapadnih redakcija postavljaju vrlo „škakljiva“ geopolitička pitanja i gdje se on snalazi kao „riba u vodi“ (čitav „show“ pritom traje i do tri sata) – jednostavno je nemoguće. Ali definitivno treba priznati da je Bidenov tim učinio dobar posao i Bidena dobro pripremio i opskrbio informacijama, da je Biden bio lucidan u svojim odgovorima i nije izgledao „pospano“. Međutim, teško se oteti dojmu da su mu novinari u tom pogledu bili i više nego susretljivi i uviđajni. Dovoljno se prisjetiti što su sve novinari činili Trumpu i kakvi su se verbalni ratovi između njih gotovo redovito vodili. Amerikancima tada, ako ništa drugo – sigurno nije bilo dosadno. Na tome će segmentu (uspješnog prodiranja u javnost) Biden još itekako puno trebati raditi ako želi, kako je to sam kazao, biti predsjednik svih Amerikanaca (što je, naravno, vrlo ambiciozno i pretenciozno u ovako podijeljenom američkom društvu kakvo je sada).

Facebook Comments

Loading...
DIJELI