Puno veća opasnost po interese „stare Europe“ od same energetike vjerojatno je politička dimenzija američke „zaigranosti“ s „novim“ članicama EU na njenom istočnom krilu, koja Bruxellesu (prije svega Berlinu i Parizu) izbija iz ruke mogućnost autonomnog vanjskopolitičkog djelovanja zbog otpora istočnih članica koje će uvijek radije slušati direktive iz Washingtona nego iz Bruxellesa ili Berlina iako od njih uvijek vole dobivati dio ukupnog izdašnog financijskog „kolača“. Ali to je već neka posve druga tema, koja se odnosi na svojedobnu nepromišljenu politiku ubrzanog širenja EU na istok, bez bilo kakvih dubinskih promišljanja i analiza što će ona sa sobom donijeti. Pohlepa i profit za zauzimanjem novih tržišta i njegovu eksploataciju uzeli su svoj danak koji se upravo sada naplaćuje
Washington na ovaj način nastavlja graditi energetski koridor Sjever-Jug na tlu Europske unije (uključivat će i izgradnju interkonekcijskih plinovoda iz smjera Baltičkog mora prema jugu i iz smjera Hrvatske prema sjeveru), koji, prema mišljenju sve većeg broja analitičara, nije toliko usmjeren protiv Rusije (neovisno što se prema njoj definitivno stvara tzv. tampon zona ili „sanitarni koridor“), koliko prema jačanju razdora unutar same Europske unije po odrednici „starih“ i „novih“ članica – tj. onih koje imaju izgrađeni tradicionalni element samostalnosti u političkom odlučivanju i definirane modele zaštite svojih nacionalnih interesa; i onih drugih, koje zbog svoje gospodarske i financijske slabosti i složenih povijesnih okolnosti nastoje ugoditi Washingtonu po svim pitanjima, bez pretjeranog promišljanja, o tome, odgovaraju li baš svi zahtjevi koji stižu s druge strane Atlantika njihovim nacionalnim interesima. Prije svega se to odnosi upravo na energetiku, gdje su one, osim Poljske koja u tom smislu ima razrađenu energetsku strategiju, spremne plaćati i višu cijenu energenata isključivo kao dokaz političke odanosti Sjedinjenim Državama.
Ali vratimo se predmetnoj vijesti: prema najnovijim informacijama navigacijskog portala Marinetraffic, tanker Tristar Ruby napustio je američki terminal LNG Cove Point na istočnoj obali SAD-a i krenuo prema hrvatskoj luci Omišalj na otoku Krku i tamošnjem plutajućem LNG terminalu, koji u siječnju počinje s tržišnim radom. Tanker Tristar Ruby na odredište bi trebao stići 1. siječnja, a iskrcat će oko 100 milijuna m3 plina.
Plin će se prodati mađarskoj državnoj tvrtki MFGK, članici grupe MVM.
Međutim Mađarska, zapravo, nema fizičke potrebe za tim plinom, ali pritisci iz Washingtona bili su preveliki pa Budimpešta sporazume oko nabave plina iz Omišlja naziva povijesnim. Iako, objektivno, teško da se može govoriti o nečemu takvom, osim što u perspektivi toj zemlji osigurava dodatni izvor nabave tj. proširuje diverzifikaciju opskrbe. Jer dovoljno se vratiti samo godinu unatrag tj. u 2019. i vidjeti da je ruski Gazprom u Mađarsku izvezao 10,5 milijardi m3 plina, a u Hrvatsku 2,8 milijardi. Naravno, još je značajnije to što je razlika u cijeni američkog ukapljenog i ruskog plinovodnog plina velika.
Pa iako Washington i Bruxelles smatraju terminal na Krku važnim za buduću opskrbu Jugo-istočne Europe, činjenica je da taj dio Starog kontinenta, osim što već postoji LNG terminal u Grčkoj, može očekivati i nabavu plina iz azerbajdžanskog plinovoda TAP (TAP je nastavak plinovoda TANAP i zajedno čine tzv. Južni plinski koridor za opskrbu EU plinom iz kaspijskog bazena) ali i planiranog istočno-sredozemnog plinovoda EastMed Pipeline (kojeg financijski podupire EU) kojeg će graditi Izrael, Grčka i Cipar i kojim će se u Grčku dopremati plin iz Egipta, Izraela i nalazišta u šelfu Cipra, koja su sada dio teritorijalnih sporova s Turskom. Drugim riječima, ovakav scenarij s upravo dovršenim plinovodom TAP (od grčko-turske granice do Italije) i poglavito plinovod EastMed ne idu u prilog LNG terminalu u Omišlju jer su mu konkurencija. Tu je još i drugi krak ruskog plinovoda Turski tok namijenjen Jugo-istočnoj Europi i prije svega Mađarskoj (što je u fazi izgradnje kroz Bugarsku, dok je plinovod kroz Srbiju do mađarske granice već dovršen), koji je, međutim, u geopolitičkom smislu vrlo osjetljiv s obzirom na „slabu kariku“ Bugarsku, koja je već jednom, zbog snažnih pritisaka Bruxellesa i Washingtona, Rusima okrenula leđa po pitanju nikad izgrađenog plinovoda Južni tok. Osim toga, drugi krak Turskog toka našao se pod udarom američkih sankcija, poput Sjevernog toka 2.
Nije potrebno naglašavati kako će plin iz plinovoda i u buduće vjerojatno biti jeftiniji od onog ukapljenog, poglavito kroz činjenicu da se na azijskom LNG tržištu postižu puno veće cijene (upravo su sada one rekordne, vidi poveznicu ispod teksta) nago na europskom pa će biti zanimljivo pratiti koliko će uopće američki proizvođači biti zainteresirani za njegov plasman u Europu gdje će morati smanjivati cijene s obzirom na postojeću konkurenciju s drugim dobavljačima koji plin ovdje plasiraju. Naime, u Europi je do sada ukapljeni plin gotovo uvijek bio skuplji od onog plinovodnog.
S istočnim članicama Europske unije Washington vjerojatno neće imati problema jer one ionako o malo toga samostalno odlučuju kada je u pitanju njihova vanjska i energetska politika. Dovoljno je podsjetiti kako je Poljska, kada je sklopila svoj prvi ugovor o kupnji ukapljenog plina iz Katara, pristala na cijenu koja je čak dvostruko skuplja nego što je dobivala od Gazproma (tada je to iznosilo oko 850 dolara za tisuću kubičnih metara katarskog plina u odnosu na 400 dolara za ruski).
Međutim, zapadne članice EU itekako dobro znaju o čemu je riječ i ne pristaju olako na takve geopolitičke igre koje bi išle na njihovu štetu. Tako je nedavno francuska državna tvrtka Engie odustala od ugovora s američkim partnerom o kupnji LNG plina s budućeg proizvodnog postrojenja ukapljenoga plina Rio Grande zbog „ekoloških razloga“, dok se Njemačka već godinama sa SAD-om grčevito bori za dovršetak izgradnje ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 koji je pod udarom američkih sankcija.
Ali puno veća opasnost po interese „stare Europe“ od same energetike vjerojatno je politička dimenzija američke „zaigranosti“ s „novim“ članicama EU na njenom istočnom krilu, koja Bruxellesu (prije svega Berlinu i Parizu) izbija iz ruke mogućnost autonomnog vanjskopolitičkog djelovanja zbog otpora istočnih članica koje će uvijek radije slušati direktive iz Washingtona nego iz Bruxellesa ili Berlina iako od njih uvijek vole dobivati dio ukupnog izdašnog financijskog „kolača“. Ali to je već neka posve druga tema, koja se odnosi na svojedobnu nepromišljenu politiku ubrzanog širenja EU na istok, bez bilo kakvih dubinskih promišljanja i analiza što će ona sa sobom donijeti. Pohlepa i profit za zauzimanjem novih tržišta i njegovu eksploataciju uzeli su svoj danak koji se upravo sada naplaćuje.