Z. Meter: Ruski valcer na Levantu, Sjeverni morski put i kineski strateški pakt s Iranom

Wikimedia Commons

Dva su ključna događaja u svijetu obilježila prošli tjedan s geopolitičkog aspekta: potpuna blokada prometa kroz jednu od najvažnijih svjetskih prometnih arterija – kroz Sueski kanal; i potpisivanje „Sveobuhvatnog strateškog partnerstva“ između Kine i Irana, koji se još naziva i kinesko-iranski „strateški pakt“ (ne bez razloga).

Što se tiče onog prvog, samo u kratko treba podsjetiti kako je do blokade Sueskog kanala došlo zbog nasukavanja golemog kontejnerskog broda „Ever Given“, dugog 400 metara i nosivosti 224 tisuće tona, koji je tjedan dana ranije krenuo iz Kine u Rotterdam. Blokada je trajala čak 6 dana i prouzročila golemo zagušenje prometa u Crvenom moru, gdje je u nizu, jedan za drugim, čekalo na stotine brodova.

Ovaj je događaj bio je presedan u 150 godina od probijanja Sueskog kanala (1869.), kojeg je gradila Europa, prije svih Francuska, da bi nakon Prvog svjetskog rata došao pod zaštitu Velike Britanije, a kasnije je nadzor nad trgovinskim putovima prešao u ruke Sjedinjenih Država. Upravo ono čemu se sada suprotstavljaju Kina i Rusija.

Novinar i ekonomist francuskog medija Le Figaro François Lenglet u svezi ovog događaja napisao je slijedeće: “Ako su ekonomske posljedice incidenta beznačajne (ovdje bih dodao kako iste to uopće nisu i da se kreću u stotinama milijardi dolara, a izraelska država procjenjuje da će zbog ovog incidenta cijene roba opskrbnih lanaca kroz Sueski kanal skočiti za 10%, poglavito sirovina. Sve je to još lošije gledano i iz perspektive prethodno nastalih gubitaka zbog ekonomskog učinka COVID-19 na svjetsku trgovinu. op.Z.M.), tada su geopolitičke posljedice sasvim stvarne. Nakon incidenta, Rusija je predložila alternativni put između Istoka i Europe kroz Sjeverni morski put, koji je 5 tisuća kilometara kraći nego Sueskim kanalom. Kina je učinila isto sa svojim putom svile. Obje su zemlje iskoristile ovu priliku da pokažu svoje snage i predlože alternativni put.”

Rusija posljednjih godina intenzivno ulaže u razvoj infrastrukture ali i vojnih kapaciteta duž tzv. Sjevernog morskog puta koji ubrzano dobiva na važnosti s obzirom na klimatske promjene i globalno zatopljenje koje uzrokuje ubrzano topljenje leda na Arktiku i dužu vremensku mogućnost plovidbe tom najkraćom rutom koja povezuje azijski Daleki istok i Europu, koja je ranije bila moguća svega (neisplativa) 3 mjeseca, a sada traje i do 6 mjeseci.



Ne bez razloga, Sjeverni ledeni ocean možemo kolokvijalno nazvati i „novim“ ili „sjevernim Sredozemnim morem“ – budućim središnjim morem suvremenog svijeta u smislu trgovinskih putova (vidi sliku ispod). I to dobro znaju svi ključni igrači: Peking se u smislu ruskih investicija u taj plovni put Moskvi ubrzano priključuje, što izaziva veliko nezadovoljstvo Washingtona. Naime, američka kontrola gotovo svih najznačajnijih globalnih prometnih arterija i tzv. uskih grla, preko kojih mogu blokirati mogućnost prolaza kineskim tankerima za opskrbu kineske vojske naftom u slučaju rata s tom državom, u Sjevernom morskom putu praktički ne postoji. Glavnina prometa tom rutom odvija se u ruskim teritorijalnim vodama ili njenom isključivom gospodarskom pojasu. Naravno, Rusija ne namjerava nikome braniti njegovo korištenje u trgovinske svrhe jer joj je to i u financijskom interesu, ali najavljuje kako će se plovidba morati odvijati prema pravilima koja je odredila Moskva.

Drugim riječima, zona Arktika postaje nova regija geopolitičkih sukoba ključnih svjetskih velesila. Pri tom treba kazati kako Moskva poziva da se njen status, kao i pitanje Sjevernog morskog puta odrede dogovorom ključnih igrača, ali i takav eventualni dogovor, zapravo, predstavlja gubitak američkog nadzora nad njim jer bi definitivno uključivao potpuno siguran prolaz goleme kineske trgovačke flote u smjeru Europe i obratno – i to puno kraće i jeftinije nego što je to sada slučaj kroz Sueski kanal.

Egipat kao ključni gubitnik, Izrael kao dobitnik

I dok Kina i Rusija mogu „trljati ruke“ novonastalim stanjem, Egipat bi se mogao naći u neočekivanim problemima zbog očekivanog smanjenja prihoda od prometa Sueskim kanalom. Ta zemlja godišnje na tome utrži čak oko 4 milijarde dolara. Iz tog se razloga njen državni vrh sada iz petnih žila upire svijetu dokazati da će novim investicijama u infrastrukturu Sueza isti i proširiti a time i povećati i ubrzati prohodnost brodova. Međutim, neminovno će doći do pada prometa čak da Kairo i uspije učiniti ono što najavljuje (već dugi niz godina).

Jedna od država koja također „trlja ruke“ iz „muka po Egiptu“ je i Izrael. Blokada Sueskog kanala njemu predstavlja ozbiljan poticaj za izradu strategije svog  infrastrukturnog razvoja uz sudjelovanje stranih partnera. Radi se prije svega o povezivanju Crvenog i Sredozemnog mora preko izraelskog teritorija izgradnjom željezničkih pruga, između ostalog i one koja bi povezivala Izrael s Perzijskim zaljevom kroz teritorij Saudijske Arabije, ali također i naftovoda Eilat-Ashkelon, izvorno planiranog za transport nafte iz šahovog Irana kroz Izrael do europskih potrošača. Nakon prošlogodišnje normalizacije izraelsko-arapskih odnosa, ovaj je projekt zainteresirao predstavnike UAE koji su krajem prošle godine potpisali preliminarni sporazum s izraelskom tvrtkom EAPC (Euro-Asia Pipeline Co.). Pretpostavlja se da će uspješna provedba ove inicijative uspjeti smanjiti opterećenje Sueskog kanala za 13-16%.

Koliki je geopolitički potres, nastao blokadom Sueskog kanala, svjedoči i činjenica da bi se nastalom situacijom želio okoristiti i Iran. Teheran sada nudi, kako kaže, „niskorizični“ Međunarodni prometni koridor (ITC) Sjever-jug za povezivanje Europe i Azije, na čemu radi zajedno s Indijom i Rusijom, a za projekt je zainteresirana i Turska (vidi sliku ispod). Taj bi pomorski i željeznički koridor za gotovo 40 dana smanjio vrijeme a time i troškove plasmana indijskih roba u Europu koje se sada odvijaju Sueskim kanalom. U tu svrhu Iran Indiji daje na raspolaganje svoju najjužniju luku Chabahar na Arapskom moru odakle idu željezničke veze kroz Iran do Kaspijskog mora odnosno Rusije i Armenije i dalje za Europu.

Iran je, osim toga, u prometnom smislu jedna od najvažnijih karika i za kineski infrastrukturni projekt Put svile (službeno „Jedan pojas jedan put“). Na taj način Iran svima daje do znanja od kolike je geostrateške i geoekonomske važnosti ne samo u regionalnim, već i u globalnim okvirima.

„Strateški pakt“ Kine i Irana

A da Iran misli ozbiljno ukazuje i svečano potpisivanje sporazuma o strateškoj suradnji između te zemlje i Kine, u Teheranu, 27. ožujka. Potpisali u ga ministri vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif i Wang Yi. Prema iranskoj strani, dokument je osmišljen na rok od 25 godina, a sastoji se od političke, strateške i ekonomske komponente. Još prije dvije godine, kada je između dvije zemlje bio potpisan samo memorandum, svjetski su mediji govorili o iznosima kineskog investiranja u Iran od 400 milijardi dolara u idućih 25 godina.

Zapadni promatrači ovaj sporazuma o suradnji između naftom i plinom bogatog Irana i energenata žedne Kine nazivaju “promjenom igre” na Bliskom istoku i stvaranjem nove “strateške kandže” za Sjedinjene Države i njihove saveznike u regiji.

Sveobuhvatno strateško partnerstvo između Irana i Kine bilo je prvo takve vrste. Prije toga Teheran nije sklapao takve dugoročne sporazume s velikim svjetskim silama. Iran i Rusija 2001. potpisali su desetogodišnji sporazum o suradnji, uglavnom na nuklearnom planu, koji je dva puta obnavljan po pet godina.

Kina namjerava uložiti oko 400 milijardi dolara u Iran u zamjenu za stabilnu isporuku nafte. Sporazum pokriva različite vrste gospodarskih aktivnosti, od energetike i rudarstva do industrijskog razvoja u Iranu, suradnje u bankarskom sustavu, prijevoza i poljoprivrede s posebnim naglaskom na privatni sektor s obje strane. U zamjenu za značajno ulaganje Kine u desetke projekata, Peking će dobiti stabilne opskrbe iranskom naftom tijekom sljedećih 25 godina i uz veliki popust. Drugi detalji ovog sporazuma nisu otkriveni.

Kineski šef diplomacije Wang Yi sastao se i s predsjednikom Hassanom Rouhanijem i kazao kako “naši odnosi s Iranom neće ovisiti o trenutačnoj situaciji, već će biti trajni i strateški“. Dodao je da “Iran neovisno odlučuje o svojim odnosima s drugim zemljama, što ga razlikuje od onih koji promijene svoj položaj nakon jednog telefonskog poziva.” Kina je spremna oduprijeti se hegemoniji i zastrašivanju, braniti međunarodnu pravdu i podržati međunarodne norme zajedno s narodom Irana i drugih zemalja, rekao je dalje kineski šef diplomacije.

U službenim kineskim medijima navedeni glavni pravci ovog sporazuma.

Prema Global Times-u, engleskoj verziji People’s Daily-a, glavnog lista Komunističke partije Kine, sporazum bi mogao pružiti Kini stabilnu opskrbu naftom iz Irana, kao i olakšati kineska ulaganja u bankarski sektor, telekomunikacije, luke i željeznice Islamske Republike. Uz to, navodi se kako će Kina pomoći Iranu u razvoju zone slobodne trgovine i stvaranju infrastrukture za 5G mrežu.

Koliko je važan bio sastanak u Teheranu svjedoči i činjenica da su Iranci tom prigodom izrazili spremnost za organizaciju, ni manje ni više nego izravnih pregovora između Izraela i Palestinaca, što također podrazumijeva smanjenje američkog utjecaja u regiji.

S druge strane Wang Yi je odobrio namjeru nove američke administracije da revidira svoju politiku i vrati se nuklearnom sporazumu s Iranom.

Washington, naime, posljednjih dana ne inzistira na tome da Teheran najprije odustane od obogaćivanja urana iznad dopuštenih vrijednosti iz spomenutog sporazuma, u zamjenu za ukidanje sankcija (Teheran sa svoje strane traži da Washington najprije ukine sve sankcije koje je protiv njega uveo Trump). 27. ožujka glasnogovornik Bijele kuće izjavio je kako nije važno “tko će se prvi” vratiti uvjetima nuklearnog sporazuma, i da se “to može dogoditi istodobno”. Prema njegovim riječima, “mi (SAD) ćemo biti pragmatični po ovom pitanju”, što znači ublažavanje stava Washingtona prema Teheranu.

Nakon Kine, Iran želi potpisati strateško partnerstvo i s Rusijom

Teheran divovskim koracima širi svoju diplomatsku aktivnost, jačajući svoje, a smanjujući američke akcije u upravo, 6. travnja u Beču započetim  pregovorima o svom nuklearnom programu. Nakon što je potpisao strateški pakt s Kinom, Iran sada namjerava sklopiti i sličan posao s Rusijom. Oba ugovora s dvije svjetske sile osmišljena su kako bi neutralizirala takozvanu politiku maksimalnog pritiska na Islamsku Republiku iz Sjedinjenih Država, izvijestila je 30. ožujka iranska agencija Mehr.

Uspostavljanje dugoročnih odnosa Teherana s Pekingom i Moskvom jedan je od najvažnijih alata za neutraliziranje neviđeno oštrih protuiranskih sankcija koje je uvela prethodna Trumpova administracija, izjavio je predsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku Mejlisa (iranskog parlamenta) Mojtaba Zonnur. Kazao je kako Teheran sada nastoji sklopiti dugoročne strateške sporazume s Moskvom, koji će ojačati bilateralne gospodarske interakcije i utrti put za provedbu velikih zajedničkih projekata.

“Tražimo zajedničku suradnju i bilateralnu interakciju s tim zemljama na polju željeznica, autocesta, strojarstva, rafinerija nafte, petrokemije, plina i kompanija koje zahtijevaju znanje, jer to može imati učinkovitu ulogu u neutraliziranju stranih sankcija”, izjavio je Mojtaba Zonnur.

Ruski valcer na Levantu

Paralelno s opisanim nastavlja se rast ruskog utjecaja na Bliskom istoku. Do čega će dovesti Bidenova “politika razdvajanja” u toj regiji najbolje svjedoče i nedavni – gotovo paralelni posjeti Moskvi izaslanstva libanonskog Hezbolaha (kojeg Rusija, za razliku od SAD-a, Velike Britanije i pojedinih članica EU ne smatra terorističkom organizacijom) i izraelske ministrice vanjskih poslova Gabi Ashkenazi. Teško da može biti većih pokazatelja ubrzane promjene stanja na Bliskom istoku.

Dok se administracija Baracka Obame bavila stvaranjem i održavanjem raskola u regiji, etničkih i vjerskih i sektaških sukoba, oslanjajući se na proxy ratove u nastojanju smanjivanja korištenja svoje vojne sile potporom svojim regionalnim partnerima protiv njihovih suparnika (Iran, Sirija, Irak, Libija), i tako produbljujući razdor između ključnih zemalja Bliskog istoka, Rusija je „nepozvana“ ušla na velika vrata u američku bliskoistočnu igru.

Ahmad Vakhshiteh, profesor na Euroazijskom nacionalnom sveučilištu (Nur-Sultan), novinar i publicist koji raspravlja o ulozi Rusije na Bliskom istoku tijekom 20. i početkom 21. stoljeća daje zanimljiv osvrt.

Nakon pada dinastije Romanov, Bliski se Istok neko vrijeme pretvorio u sekundarni smjer vanjske politike sovjetske Rusije, ali početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća sovjetsko vodstvo počelo je aktivno podržavati nacionalno-oslobodilačke pokrete u ovoj regiji, barem one koji su imali socijalistički prizvuk. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, Bliski Istok postao je poprište bitke između SSSR-a i Sjedinjenih Država u borbi za međunarodni utjecaj i energetske resurse. U sljedećim godinama (1950.-1970.) sovjetska politika u regiji bila je kontradiktorna: s jedne strane, Moskva je nastojala podržavati protu-američke i anti-imperijalističke režime, ali s druge strane, imati koristi od svoje prisutnosti u regiji, pokušavajući, kad god je to moguće, surađivati ​​s drugim državama, na primjer Iranom. Od 2004. tj. u eri Vladimira Putina Moskva je počela aktivno obnavljati veze s tradicionalnim partnerima: Irakom, Egiptom, Alžirom i Libijom, kao i širiti svoju prisutnost na Bliskom istoku i igrati ulogu posrednika u arapsko-izraelskom sukobu. Uloga Rusije u regiji naglo je porasla nakon 2011. i događaja takozvanog arapskog proljeća, kada je Moskva pokrenula vojnu operaciju u Siriji, jačajući odnose s Iranom, rekao je Vakhshite.

Iz ove analize nije teško zaključiti slijedeće:

Bliski istok ponovo postaje središte geopolitičkog sučeljavanja Zapada i Rusije, uz, ovaj put, dodatak još jednog, novog ključnog igrača – Kine. Peking se, nakon nedavnog neugodnog i neuspjelog sastanka na visokoj razini s predstavnicima SAD-a na Aljasci, definitivno odlučio na snažne političke akcije na prostoru Bliskog istoka, učinivši veliki otklon od svog dosadašnjeg djelovanja u toj regiji koje se baziralo isključivo na ekonomskom segmentu: izvozu i uvozu (prije svega nafte), investicijama, kreditnim aranžmanima i sl., bez miješanja u unutarnja previranja regionalnih suparnika. Snažni pritisak Washingtona na Peking i demonizacija Kine, koju, nakon Trumpa, u ne manjoj mjeri nastavlja i nova Bidenova administracija, Pekingu više ne ostavlja nikakvih dvojbi da je normalan dijalog i međusobno uvažavanje s Washingtonom moguće postići u nekom srednjoročnom razdoblju. Osim toga snažnim ulaskom na bliskoistočni prostor, tu zonu tradicionalnog Zapadnog i prije svega američkog interesa i utjecaja – Kina želi rastegnuti američke kapacitete, i vojne i diplomatske, i rasteretiti pritisak kojeg SAD jačaju u kineskom „dvorištu“ stvaranjem nove geopolitičke regije – Indo-Tihooceanske, gdje nastoje ograničiti kineski utjecaj sklapanjem tzv. koalicije QUAD s Japanom, Australijom i Indijom.

Nije isključeno da Kina, ubrzo nakon sklapanja strateškog pakta s Iranom i uz potpuni blagoslov Rusije aktivnije uđe i u sirijsku vojnu i političku arenu – naravno, na strani Bashara El-Assada, kojem, osim ruske vojne pomoći i njihovog angažmana na samim bojišnicama itekako treba i financijska i gospodarska pomoć koju mu najbolje može pružiti upravo Peking. Naravno, i onu po pitanju obnove porušene sirijske infrastrukture u čemu su Kinezi danas bez konkurencije.

Amerikanci su zaigrali opasnu i visoko-rizičnu igru na dva fronta – protiv Kine i Rusije istodobno, koji si „luksuz“ nisu željeli priuštiti ključni američki stratezi u svim prijašnjim administracijama, čak i u vrijeme kada je Kina bila daleko slabija – i vojno i ekonomski. Zabluda, u koju je upala američka vanjska politika, što zbog golih interesa u očuvanju globalne hegemonije koja više ne postoji niti će ikada više biti moguća, što  zbog prejakog ega – sastoji se i u tome što nitko niti od najbližih američkih saveznika nije spreman ni za kakve ratove – ni s Kinom a kamo li s Rusijom. I to ove dvije jako dobro znaju i nastavit će zajednički s projekcijom svojih interesa tražeći nove partnere i zemlje koje su spremne na suradnju s njima. A njih će, ako se i dalje nastavi američka agresivna politika, sada samo „zaogrnuta“ mekšom i uhu ugodnijom retorikom Bidenove administracije u odnosu na onu Trumpovu i ničim drugim, biti sve više. Pri tom suradnja tih država s Kinom i Rusijom nipošto neće značiti i njihovo okretanje leđa SAD-u.

Ali to je po Washington malo utješno gledano iz perspektive maksimalističkih ciljeva koje on sada želi ostvariti. Njih će, prije ili kasnije morati reducirati i svesti u okvire nekakvog balansa interesa s drugim ključnim igračima i međusobne snošljivosti. Čim prije to učini to bolje i za njega.

Započeti posredni američki pregovori s politički i diplomatsko ojačanim Iranom u Beču za to su mu i najbolja prilika.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI