Zahuktala diplomacija: dok u Berlinu čekaju Pompea, Njemačka preuzima ulogu „mosta“ između Istoka i Zapada

Foto: Modern Diplomacy

Zanimljive stvari događaju se na diplomatskom polju, prije svega na europskim prostorima. Vrlo složena diplomatska križaljka i njezina satnica, ovoga puta ukazuju na pripremu ozbiljnih stvari i događaja, zbog kojih se, očito, ništa ne želi prepustiti slučaju. Minimum koji se pri tom želi postići je onemogućavanje političkih iznenađenja, koja bi pojedinim samostalnim odlukama ovog ili onog karaktera od strane važnih globalnih igrača mogla izazvati nervozne reakcije suprotne strane. A sve je počelo neočekivanim telefonskim razgovorom Putin-Trump u prošli petak na inicijativu američke strane (o čemu smo jučer detaljnije pisali u našoj analizi), kao svojevrsnom uvertirom u ovotjedne diplomatske aktivnosti u Europi. Tako, osim što je američki državni tajnik Mike Pompeo upravo krenuo na svoju europsku turneju, isto je učinio i njegov venezuelanski kolega Jorge Arreas,stigavši jučer u glavnu utvrdu međunarodne potpore vladi Nicolasa Madura – Moskvu, gdje se još uvijek nalazi.

I dok Pompea sutra očekuju u Berlinu, postojano izvrgnutom snažnom američkom pritisku zbog suradnje s Rusijom, ponajviše energetske prirode i vezano uz izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“,  u Moskvu je danas stigao politički tajnik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Jens Plötner. A ukoliko se svemu ovome pridoda i planirani sastanak Mikea Pompea s ruskim šefom diplomacije Sergeyem Lavrovom, koji bi se ovih dana trebao održati u Finskoj (u okviru ministarskog sastanka Arktičkoga vijeća, kojeg čine Danska, Finska, Kanada, Norveška, Rusija, SAD i Švedska), jasno je kako se nešto značajno zbiva. Jer Pompeo će sutra u Berlinu s njemačkim dužnosnicima, uključno i kancelarkom Angelom Merkel, razgovarati o širokom spektru pitanja međunarodne važnosti – od odnosa s Rusijom, stanja u Ukrajini, Siriji, Venezueli i td. Međutim, već se sada jasno nazire kako se dvije teme nameću kao glavne – Rusija i Venezuela. Jer  bez Rusije američko soliranje u Venezueli je vrlo rizično, ne samo gledano regionalno (Latinska Amerika), već i globalno s obzirom na mogućnost početka isto takvog ruskog soliranja na područjima od njezinog primarnog interesa (podsjećam, Latinsku je Ameriku Trumpova administracija opet označila isključivom američkom zonom interesa u kojoj druge globalne sile nemaju što tražiti). A kada su ruski interesi i „njezino dvorište“ u pitanju, jasno je (i gledano s logike čiste geografije), kako se tu u prvom redu radi o Europi i Bliskom istoku, iako Moskva aktivno proširuje svoje interese i na Daleki istok ali oni još niti izbliza nemaju takvu stratešku važnost kao oni na ruskim zapadnim i južnim granicama.

U tim i takvim okolnostima najzanimljivija je upravo vijest o današnjem posjetu spomenutog njemačkog diplomata Moskvi, gdje ga je primio zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov. Njemačka je glavna sila Europske unije, a Berlin je i posve svjestan svog ključnog značaja za projekciju američkih interesa na europskom tlu. Međutim, za razliku od ranije, ovoga ih puta ne želi slijepo provoditi, nerjetko i protiv vlastitih nacionalnih, prije svega gospodarskih i energetskih  interesa.  Zato on sada i više nego jasno demonstrira Washingtonu i daje mu do znanja kako ne pristaje na ucjene političkoga tipa ili sankcijske prirode koje SAD pokreću protiv takvih država, kao što su Turska ili Iran. Njemačka se na takvu razinu ne namjerava spuštati i u tu svrhu itekako znalački koristi „rusku polugu“. Ista stvar vrijedi i za politiku Rusije u odnosu na SAD, samo što je ona, kao vojna i globalna velesila u puno komotnijoj poziciji od Njemačke, što demonstrira i partnerstvom s Berlinom i strateškim partnerstvom s Pekingom. S ovim zadnjim, između ostalog, i po pitanju Venezuele.

A u Moskvi je Jens Plötner, zajedno s delegacijom njemačkog MVP-a i njemačkim veleposlanikom u Rusiji Rüdigerom von Frischom, sudjelovao i na satanku s vodstvom Ruskog vijeća za međunarodne odnose i Moskovskog analitičkog centra Karnegi. Teme razgovora bile su: odnosi Rusije i Njemačke, odnosi Rusije i EU, mogućnosti za smanjenje napetosti između Moskve i Washingtona, kao i perspektive riješenja ukrajinske krize u kontekstu nedavnih izbora u toj zemlji.

Dakle, iz svega ovog potpuno je jasno kako kako je Njemačka preuzela ulogu svojevrsnog „mosta“ između Istoka i Zapada, između Rusije i Sjedinjenih Država. Udobna je to pozicija za Berlin, do sada stalno u američko-britanskoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj sjeni, koju je još od davnina priželjkivao. Naravno, ukoliko do kraja uspije odoljeti političkim i ekonomskim pritiscima Washingtona, a sva je prilika da će se upravo to i dogoditi.

Ali u ovom je kontekstu zanimljivo podsjetiti, kako je jedna velika europska država i njezin narod donedavno imala idelanu perspektivu postati upravo ono što sada uspjeva Njemačkoj – biti „most“ između Rusije i Zapada. Pogađate – riječ je o Ukrajini – zemlji koja na istoku graniči s velikom Rusijom, s kojom je vežu duboke povijesne, vjerske, jezične i kulturne veze, a na zapadu sa snažnom Europskom unijom i članicama NATO saveza, čije političke i socio-ekonomske standarde pokušava dosegnuti. Međutim ukrajinske društvene elite 2014. g. čine katastrofalnu grešku zbog totalne nebrige o nacionalnim interesima svoje zemlje, već isključivo o svojim vlastitim, te Ukrajinu, umjesto perspektivnog međunarodnog subjekta pretvaraju u objekt međunarodne politike, s kojom ova više ne zna što činiti, i o čijoj sudbini sada odlučuju neki tuđi ljudi i tuđi interesi. Zato kratkovidnu politiku ukrajinskih elita otovreno i nazivam velikim zločinom prema svom narodu, sviđalo se to nekome ili ne, iz ovih ili onih, (geo)političkih ili drugih razloga.

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI