Združeni udar na Hrvate i katoličku crkvu u BiH

Screenshot

Kada sam u veljači ove godine, kao službeno pozvani promatrač parlementarnih izbora boravio u Azerbajdžanu, većinski islamskoj državi smještenoj između Kavkaza i Kaspijskog jezera (mora), dao sam intervju za tamošnju državnu televiziju AZTV na istu temu, ali i razgovarao s brojnim uglednim Azerbajdžancima, kao i predstavnicima njihovih državnih institucija. Tom smo prigodom vrlo otovreno i iskreno razgovarali o brojnim temama koje tište današnji svijet, a jedna od važnijih bile su i one koje se odnose na vjerska pitanja i međureligijske odnose. U posve otvorenim i iskrenim razgovorima, u kojima sam bez ikakve nelagode a još manje straha nastupao kao kršćanski (katolički) vjernik, sa svojim sugovornicima koji su isto tako deklarirani muslimanski vjernici, shvatili smo kako nas naše vjere, zapravo, neusporedivo više povezuju nego razdvajaju, i da, ako se istinski držimo njihovog zdravog (a ne izvitoperenog i ispolitiziranog) nauka, nema ama baš nikakvih zapreka ne samo za miran suživot, već i za stvaranje istinskog prijateljstava, temeljenog na Božjoj univerzalnosti i ljubavi, koje je, onda, i nemjerljivo čvršće i iskrenije u odnosu na ona svakodnevna – „laička“ prijateljstva, kakva, većinom, svi i imamo.

Iako sam o Azerbajdžanu, njegovoj povijesti, kulturi i političkom i društvenom ustroju već ranije znao dosta toga, nakon osobnog posjeta svejedno sam bio iskeno i vrlo ugodno  iznenađen otvorenošću tamošnjih ljudi i njihovom spremnošću na iskreni dijalog po svim pitanjima. Naravno, to nikako ne znači kako i tamo, kao i svugdje, nema i onih drugih i drugačijih ljudi – koji nemaju takve osobine niti su im namjere uvijek plemenite, ali ukupan dojam svejedno je ostao i više nego pozitivan.

Ovaj sam uvod učino iz razloga što bi bilo normalno, s obzirom na Europu kojoj zajednički pripadamo, očekivati kako slične osjećaje (bez obzira na tamošnji krvavi ratni sukob, jer se ipak moramo okrenuti budućnosti s obzirom da nas sve ostalo zajednički vodi u propast)  danas mogu pronaći i unutar susjedne BiH, koju, također, kao zemlju volim, i to ne samo iz razloga što u njoj živi moj hrvatski narod i odakle, htjeli to priznati ili ne, mnogi vučemo svoje korijene (to za mnoge, zbog njihovog pseudo-kozmopolitizma nije „in“, štoviše – predstavlja im i sramotu). Poštivam i tamošnja ostala dva naroda – Bošnjake i Srbe, kao i njihove vjerske osjećaje i institucije. I baš sam zato osupnut najnovijim događajima zbog koji mi BiH, iako nam je to susjedna i po mnogo čemu bliska zemlja, kao i njezini ljudi, sada u percepciji izgleda puno dalje i od spomenutog Azerbajdžana. A evo i zašto!

Posljednjih smo dana svjedoci združene veliokobošnjačke i jugo-unitarističke protuhrvatske i protukatoličke histerije u BiH pod zajedničkom agendom „zaustavljanja fašizma i veličanja propalih ideologija“. I dok svijet iščekuje svoj potpuni preustroj kroz agendu pandemije COVIDa-19, mržnjom zasljepljene glave u BiH, ali na žalost i u Hrvatskoj, nama, očito, nude „novu budućnost“ kroz „povratak u prošlost“ – u vrijeme, kada se o puno toga nije smijelo govoriti i kada su tabui bili sastavni dio vladavine komunističkog režima propale jugoslavenske tvorevine. I dok, s jedne strane, djelomično i mogu shvatiti zašto u spomenutoj protuhrvatskoj histeriji danas sudjeluju pojedini predstavnici bošnjačkog i srpskog naroda (oni u tome vide novu mogućnost, kako smatraju – lakšeg ostvarivanja navodnih nacionalnih interesa, ali će se vrlo brzo pokazati, kako, zapravo, to nisu istinski nacionalni interesi tih dvaju naroda, već isključivo interesi njihovih političkih pseudoelita, koje sada perfidno koriste tzv. pozitivne tekovine antifašizma, i veličajući jugoslavenski komunistički režim pred svojim izgladnjelim narodom, liječe vlastite komplekse i peru svoje grijehe iz doba 2. svjetskog rata, ali i skrivaju svoju naivnost i „vjeru u zvijezdu petokraku“ iz ne tako davnog rata u BiH 1992.-95., zbog čega je najviše i stradao toliki broj bošnjačkoga življa), nikako ne mogu dokučiti koji to interes imaju oni Hrvati u Hrvatskoj, koji se takvoj podloj politici olako i nepromišljeno priključuju – kao da je riječ o nekoj drugorazrednoj sportskoj priredbi koja nema nikakvu stvarnu važnost za život zajednice, naroda i države, a ne o pokvarenoj, sotonskoj namjeri da se oblati, a onda i uništi sve hrvatsko – ne samo na prostorima BiH.

I tu ne mislim na onaj, ipak relativno mali broj ljudskih i političkih kreatura koje Hrvatsku istinski mrze i nikada ju nisu željele prihvatiti kako svoju domovinu, već na onaj, puno veći broj pripadnika hrvatskoga naroda za koji se ne može reći da Hrvatsku ne voli ili ne želi, ali je ta njihova „ljubav“ do te mjere umno limitirana (a u stvarnosti itekako uvjetovana hrvatskim tragičnim povijesnim okolnostima), da se oni, u samoj biti ovoga problema, previše ne razlikuju od spomenute mrziteljske manjine. Njihova deviza postojanja, kao i političkog ili bilo kojeg drugog djelovanja, sastoji se u tome „da je meni dobro“, „da ja imam posao“, „da moja obitelj i ja imamo što pojest’ i popit’, a za sve me drugo nije briga“ a najmanje za politiku i barem pokušaj njezinog razumijevanja i shvaćanja koliko je ona važna za naš sveukupni život. Radi se, zapravo, o životinjskim i egoističkim nagonima, omeđenim prirodnim porivom za opstankom. Takvi se ljudi, u obrazloženju svojih stavova, vrlo često otvoreno koriste onom zagorskom uzrečicom „ne bum se štel mešat“. Drugim riječima, takvim „racionalnim“ Hrvatima zapravo je posve svejedno tko je na vlasti i od političara i od stranaka, ali čak i to, u kojoj državi oni trenutačno žive dokle god ona osigurava njihove navedene temeljne „vrijednosti“ i prohtijeve – pa bila to Austro-ugarska, Italija, Njemačka, prva ili druga Jugoslavija, Hrvatska, … Radi se o klasičnim komformistima, letargičarima, koji, osim sebe, ne vide nikoga i ništa drugo osim ako to nije njima neposredno u interesu. Zato se upravo takvi redovito najviše i iznenade kada se dogodi nešto strašno, poput krvavih ratnih sukoba, raznih „Vukovara“ i „Srebrenica“, jer oni niti poznaju povijest niti shvaćaju kako se ona u ovom ili onom obliku više-manje samo ponavlja.



A da se ona opet ne bi ponovila, i u spavanju zatekla te i takve hrvatske „racionaliste“, „kozmopolite“ i komformiste, treba žurno početi provoditi sustavnu i organiziranu državnu politiku, temeljenu na stručnosti, znanju i zdravom domoljublju. Jer Hrvatska ima ozbiljan problem i ne smije više „nojevski zabijati glavu u pijesak“, praveći se kako on ne postoji, a još manje da će se riješiti sam od sebe (jer neće), ili, još gore, da će ga umjesto nas riješiti netko drugi.

Svaka zemlja i svaki narod uvijek su imali i imat će određeni broj svojih izroda i to je tako još od drevnih biblijskih vremena i tu se ne  može učiniti prviše niti se oko toga treba previše zabrinjavati. Međutim, brinuti se itekako treba zbog činjenice da hrvatski narod karakterizira nesrazmjerno veći udio spomenutih komformista u odnosu na druge narode. I o tome treba govoriti javno i posve otvoreno, kako bi se shvatila sva pogubnost takvoga stanja. Jer s takvom količinom „bolesnoga tkiva“ unutar ukupnog nacionalnog korpusa, niti jedna vlada, kakva god ona bila, makar i s najboljim i najplemenitijim namjerama, ne može operacionalizirati tj. u djelo provesti niti jednu jedinu strategiju nacionalnog razvoja jer je otpor, jednostavno, prevelik.

Jedini izlaz iz takvoga stanja je edukacija stanovništva, ulaganje u obrazovni sustav, profesionalne i stručne analitičke centre, novinare, medije, … Jer kao što „čovjek ne živi samo od kruha“, kako nas uči Gospodin Isus Krist, niti narod (a onda i država) ne živi samo od jela i pića tj. komformizma (čitaj: kolektivnog zaglupljivanja), bez one nužne – duhovne i humanističke dimenzije, koja nas i razlikuje od svih drugih stvorenja na Zemlji i od njihovih nagona za preživljavanje. Jer upravo duhovna dimenzija (a ne komformizam, egoizam i nekritička povodljivost za tuđim, „uvijek boljim“) onda i potiče i stvara istinsku ljubav i među bližnjima i među narodima, a ne onu patvorenu, hinjenu ljubav kojom smo toliko okruženi u ovom licemjernom svijetu – upravo s ciljem osiguranja tog istog komformizma. Ali ta istinska ljubav od nas traži i svakodnevne žrtve, poput brige za male i nemoćne, za bolesne i potrebite, napuštene i odbačene (i nikako ne samo u odnosu na naše kućne ljubimce!), a to nije lako. Ali je zato osjećaj koji takva žrtva donosi neizmjeran, nezamjenjiv i neusporediv s bilo čim drugim, a najmanje s mržnjom koja ovih dana izjeda pojedine građane Sarajeva zbog navodnih „plemenitih“ razloga, kojima je za cilj jedino osiguranje komformizama pseudo-političkih elita i ništa više od toga. Jer te elite ne znaju ništa, niti išta korisnoga učiniti žele ili mogu – one se hrane i žive isključivo od mržnje, i oni su istinski Sotonski sinovi od čijih se poziva „na akciju“ treba sklanjati i od njih zazirati.

A kako se povijest opet ne bi ponovila, i u spavanju zatekla gore opisane hrvatske „racionaliste“ „kozmopolite“ i komformiste, kojih, na žalost, itekako ima i unutar hrvatskih političkih struktura i državnih institucija, želim reći slijedeće: bez aktivnog i organiziranog hrvatskog političkog djelovanja, sada i odmah, po pitanju položaja Hrvata u BiH, i interesi vas – hrvatskih političkih i poslovnih elita vrlo će brzo doći u pitanje, dok Hrvati, o kojima ste se i po Ustavu i zakonima dužni brinuti, opet mogu završiti onako kako su završile i sudbine nebrojenih tisuća njih na brojnim križnim putovima nakon završetka Drugog svjetskog rata, i od kojih sada tako licemjerno i podanički okrećete glavu.

Borimo se za mir među narodima i državama beskompromisnom borbom za Istinu, kakva god ona bila (a svakako lišena ideologije i politikanstva), udarajući svom snagom po mržnji i bolesnom komformizmu ne oružjem, već upravo ljubavlju i svojim svakodnevnim žrtvovanjem. Obnašanje političkih funkcija baš bi tome trebalo služiti, i to bi mu trebala biti glavna svrha.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI