Pjongjang je pravilno detektirao sadašnju degeneraciju ukupne političke misli unutar američkog establišmenta ali i paralizu cjelokupnog političkog ustroja SAD-a, gdje se ključne odluke u nadležnim tijelima i institucijama više ne donose temeljem pravilne prosudbe nacionalnih prioriteta i stvarnih interesa zemlje, već isključivo s pozicije zadovoljavanja interesa stranačkih, pa i još užih grupacija ili lobističkih skupina. Pritom se pokušaj blokade ideja i poteza suparničkog tabora smatra a priori nužnim, bez ikakve prethodne želje da ih se barem donekle pokuša kritički sagledati i promisliti. Drugim riječima – mogu proći samo moje ideje i sud moje partije! Klasični komunistički politički diskurs u središtu kapitalističkoga svijeta, toliko dalek od proklamiranog demokratskog dijaloga, političke kulture i borbe argumenata, kojima su se Sjedinjene Države desetljećima s pravom dičile i nadahnjivale ostatak svijeta.
Sjeverna Koreja neće besplatno činiti ustupke američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, objavila je tamošnja središnja novinska agencija KCNA. Pjongjang nije zainteresiran za „beskorisni summit“, javljeno je iz tamošnjega MVP-a, kao odgovor na nedjeljnu objavu američkog predsjednika Donalda Trumpa na svom tvitu. „Ako SAD uistinu ne žele propustiti dijalog s nama, one moraju donijeti odluke o zabrani neprijateljske politike, koja nas tretira kao vragove“, prenosi sjevernokorejska agencija.
Podsjećam kako je Trump u nedjelju, 17. studenog, pozvao sjevernokorejskog vođu Kim Jong-una na „brzo djelovanje“ kako bi postigao sporazum sa SAD-om.
Nedavno su sjevernokorejski mediji „razapeli“ jednog od najozbiljnijih Trumpovih protukandidata iz redova Demokratske stranke – Joea Bidena, koji je na skupu u Philadelphiji kritizirao politiku Donalda Trumpa prema Rusiji i Sjevernoj Koreji, optuživši ga da se grlio s “tiranima kao što su Putin i Kim Jong-un”. Pritom je jedan od „sočnijih“ komentara sjevernokorejskih medija na Bidenov račun svakako i ovaj: “Ono što je (Biden) rekao je smicalica jednog kretena bez osnovnih kvaliteta ljudskog bića, a kamoli političara.”
Međutim Sjeverna Koreja, očito, zbog unutarnjoameričkih previranja i borbi za vlast ne želi žrtvovati svoje nacionalne interese i „predati se bez borbe“ samo zato što je Bidenova retorika po nju uvredljiva. Jer sjevernokorejski dužnosnici još se itekako dobro sjećaju retorike i samoga Donalda Trumpa iz vremena prije održavanja prvog summita na vrhu dviju zemalja u Singapuru, u lipnju 2018. g., kada je i iz dvorane UN-a, kao i iz svoga ureda u Bijeloj kući Trump postojano „grmio“ o Kim Jong-unu kao „debelom maloumniku“, a njegovoj zemlji prijetio „vatrom i ognjem kakve svijet još nikada nije vidio“. A sve je to „začinio“ i slanjem nekoliko grupacija američkih nosača zrakoplova i strateških bombardera prema Korejskom poluotoku zbog čega se svijet našao na rubu atomskog rata.
Sjevernokorejski „nos“ za pravi tajming
U tim i takvim okolnostima Sjeverna Koreja od Trumpa sada traži konkretne poteze, poput onih o ublažavanju sankcija, kao znak dobre volje Washingtona za početak riješavanja konkretnih i ozbiljnih problema koje opterećuju njihove bilateralne odnose, ali, što je puno važnije, i čitavi Korejski poluotok i širu regiju (poput nuklearnog razoružanja, prestanka provedbi američko-južnokorejskih vojnih vježbi, povlačenja američke vojske i sl.), prema kojima američki predizborni igrokazi ne znače ama baš ništa.
„Summit radi summita“ u korist bi išao jedino Donaldu Trumpu, i predstavljao bi samo još jednog „asa“ u njegovu „rukavu“ pred domaćim elektoratom, a što mu Pjongjang ne želi dati besplatno. I tu nema previše filozofije. Jer svatko se u svijetu bori za svoje nacionalne interese na način na koji to najbolje može u zadanim uvjetima. A Pjongjang je, očito, procijenio, kako je upravo sada za to i najpovoljniji trenutak: kulminacija unutarnjih američkih političkih sukoba i dubioza, pokrenuti proces opoziva predsjednika zemlje, kao i svekoliki tektonski poremećaji na mnogim razinama društva – ponajprije oni ideološke prirode. On je pravilno detektirao sadašnju degeneraciju ukupne političke misli unutar američkog establišmenta ali i paralizu cjelokupnog političkog ustroja SAD-a, gdje se ključne odluke u nadležnim tijelima i institucijama više ne donose temeljem pravilne prosudbe nacionalnih prioriteta i stvarnih potreba zemlje, već isključivo s pozicije zadovoljavanja interesa stranačkih, pa i još užih grupacija ili lobističkih skupina. Pritom se pokušaj blokade ideja i poteza suparničkog tabora smatra a priori nužnim, bez ikakve prethodne želje da ih se barem donekle pokuša kritički sagledati i o njima promisliti. Drugim riječima – mogu proći samo moje ideje i odluke moje partije. Klasični komunistički politički diskurs u središtu kapitalističkoga svijeta, toliko dalek od proklamiranog demokratskog dijaloga i političke kulture kojima su se Sjedinjene Države desetljećima s pravom dičile i nadahnjivale ostatak svijeta!
Sjedinjene Države zbog spomenute političke paralize više nisu u stanju niti definirati a kamoli provoditi relevantnu i konzistentnu vanjsku politiku s ciljem dosega stvarnih (a ne politikantskih, za jednokratnu uporabu) američkih nacionalnih interesa, čak niti u onim okolnostima i okvirima kada za to postoje i dobri razlozi i dobri preduvjeti, poput političke volje neke – SAD-u suprostavljene strane tj. države. To se sada jednako može vidjeti po pitanju Sjeverne Koreje, ali isto tako i Rusije, koja je za dogovore sa Sjedinjenim Državama uvijek spremna uz preduvjet međusobnog uvažavanja i ne nametanja svojih stavova silom. S Rusijom bi, vjerojatno, SAD pokretanjem konkretnih pregovora, s istinskim htijenjem da se do pravednih riješenja na kraju i dođe, mogle postići i dobiti daleko više nego što će to ikada moći politikom ucjena, prijetnji sankcijama te pokušajem međunarodne izolacije Moskve, od čega nema baš nikakve koristi. Naprotiv! Stvari i po SAD postaju sve gore: usložnjuju se i destabiliziraju dosadašnji (u kojima su SAD imale dostatni komoditet i dirigentsku palicu u svojim rukama) a rađaju neki novi geopolitički procesi i silnice; kompliciraju se američki odnosi s njihovim stvarnim i donedavno neupitnim saveznicima; tresu se gospodarski i financijski temelji svijeta s potpuno nepoznatim učinkom i po same Sjedinjene Države, pričemu je zamjetna dinamika slabljenja utjecaja dolara kao globalne valute i td. i td. Sve su to ozbiljni, pa makar i dugoročni problemi s kojima će se Washington prije ili kasnije morati ozbiljno suočiti kada njegovi gubici na osjetljivoj vagi probitaka bez previše uloženoga truda dosegnu kritičnu točku nakon koje će se morati početi razmišljati i djelovati ozbiljno i razumski, a ne emotivno i infantilno – s pozicije nekada neosporno dominantnog djeteta koje sada osjeća dolazak konkurencije.
„Duboko grlo“ američke „duboke države“
Ali vratimo se za kraj opet Sjevernoj Koreji. Iako ona jasno uviđa spomenute devijacije i samodestruktivne i maligne političke procese unutar američkoga društva, upravo je zbog njih teško očekivati da će Trump, ako je to ikada uopće i želio, Pjongjangu moći previše popuštati. Štoviše! Prije će biti da mu „u avans“ neće moći dati ama baš ništa jer bi ga njegovi politički oponenti i mediji pod palicom Demokratske stranke već istoga trenutka počeli razapinjati kako je „prodao“ američke nacionalne interese a da zauzvrat nije dobio ništa.
Trump je toga nedvojbeno svjestan te bi kao biznismen, pragmatik i racionalist sve to želio riješiti što prije, dobro shvaćajući kako bi zbog toga svi puno prije i imali koristi. Ali američka „duboka država“ i njezino „duboko grlo“ pohlepe za financijskom i svekolikom moći ima svoju logiku razmišljanja i djelovanja, nerjetko posve suprotnu onoj racionalnoj. Do kada će se ona tako ponašati teško je predvidjeti, ali da su Trumpu zbog toga sada umnogome vezane ruke to je nedvojbeno.
Dakle, prilično konfuzna situacija koja puno prije obećava da se po problematici Korejskoga poluotoka neće riješiti ama baš ništa (kao što se i desetljećima ranije nije rješavalo), nego da će doći do određenih kvalitativnih pomaka – naravno, na bolje.