Biden se svim silama u političkom smislu trudi izgledati drukčije od Trumpa (u fizičkom smislu i javno nastupu mu to uspijeva: u svom sinoćnjem govoru izgledao je kao balzamiran i fokusiran, za razliku od dinamičnog i emotivnog Trumpa), kojeg nije mogao smisliti i koji mu je bio (i ostao) zakleti politički neprijatelj. Voditi politiku sličnu Trumpovoj za Bidena bi bilo svetogrđe. Međutim želje i potrebe za gradnjom osobnog imidža su jedno, a politička stvarnost nešto sasvim drugo
Prvi vanjskopolitički govor predsjednika SAD-a Joe Bidena svijet je čekao s velikom pozornošću, što je i razumljivo: nikome, naime, nije svejedno što će u tom smislu reći prvi čovjek najveće svjetske sile, jer sve što kaže može itekako utjecati na sve nas. Naravno, i tu postoji razlika između željenog i mogućeg, rečenog i učinjenog – jer da nije tako, i da Washington u svijetu može raditi sve što hoće, ne bi niti bilo njegovih sukoba s ključnim geopolitičkim suparnicima. Drugim riječima, suparnika ne bi bilo, već samo slugu pokornih.
Biden je, tako, sinoć govorio o potrebi zajedničkog suprotstavljanja “ekonomskoj agresiji” Kine, “neprijateljskim potezima” Rusije, nedavnom vojnom puču u Mjanmaru, ratu u Jemenu, Saudijskoj Arabiji koju su Sjedinjene Države spremne braniti u slučaju sukoba s Iranom, izazovima našeg vremena poput globalnog zagrijavanja i sl.
Međutim, kako to danas sa žaljenjem konstatiraju pojedini izraelski mediji, Biden nije rekao niti riječi o Izraelu i „iranskom problemu“. A kada se radi o ovom posljednjem, tada se riječ „žaljenje“ u ovom kontekstu slobodno može preimenovati u riječ „zabrinutost“, poglavito kada se ima u vidu donedavni „medeni mjesec“ (čitaj „medene 4 godine“) u američko-izraelskim odnosima tj. koordinirano djelovanje punog spektra izraelskog državnog vrha i bivše administracije Donalda Trumpa, prije svega u smislu obuzdavanja regionalnih ambicija Teherana ali i ne samo toga.
“Vraćamo se staroj diplomaciji i namjeravamo obnoviti odnose sa svim našim saveznicima kako bismo odgovorili globalnim izazovima našeg doba, …“, izjavio je sinoć, između ostalog, američki čelnik u svom govoru.
Upravo riječ „stara diplomacija“ u Izraelu izaziva nelagodu. Jer ona itekako asocira na Obaminu administraciju i njezino potpisivanje sporazuma o iranskom nuklearnom programu u srpnju 2015. g., protiv čega su tada jedino bili Izrael i Saudijska Arabija. Spomenuta fraza, kao i navedeni izostanak spomena Irana kao „opasne prijetnje“ – nešto je, što svakako, izraelska javnost nije očekivala. Međutim, Biden je još uoči stupanja na predsjedničku dužnost, kao i u prvim danima svoga mandata odašiljao jasne poruke Teheranu kako je spreman na dijalog i povratak SAD-a nuklearnom sporazumu iz kojeg je Ameriku jednostrano povukao njegov prethodnik Donald Trump. Naravno, pod određenim uvjetima, koji, zapravo, nisu puno drukčiji od onoga što je od Teherana tražio i sam Trump – radi se prije svega o uključivanju u spomenuti sporazum i segment razvoja iranskog raketnog programa – čemu se Teheran protivi.
Biden se svim silama u političkom smislu trudi izgledati drukčije od Trumpa (u fizičkom smislu i javno nastupu u tome i uspijeva; u svom sinoćnjem govoru izgledao je kao balzamiran i fokusiran, za razliku od dinamičnog i emotivnog Trumpa), kojeg nije mogao smisliti i koji mu je bio (i ostao) zakleti politički neprijatelj. Voditi politiku sličnu Trumpovoj za Bidena bi bilo svetogrđe. Međutim želje i potrebe za gradnjom osobnog imidža su jedno, a politička stvarnost nešto sasvim drugo. Trump je, za razliku od „sanjara“ Bidena bio realist i dobro shvaćao bit vanjskopolitičkih problema s kojima se SAD susreću, a obično ih je rješavao na sebi svojstven način – grubom retorikom i kombinatorikom prijetnji uporabe „tvrde“ i „meke“ sile. Naravno, to je činio samostalno, ignorirajući američke saveznike zbog čega je, zapravo, i „izgorio“.
Ali sam povratak SAD-a suradnji sa saveznicima, što sada najavljuje Bidenova administracija, bez inkluzije Trumpove real-politike, neće dati željenih rezultata.
Zato bih želio uspokojiti sve one u Izraelu koji se brinu zbog Bidena i njegovog sinoćnjeg govora. Bidenov tim i demokrati neće biti u stanju riješiti bilo koji ključni problem u svijetu nekakvim svojim akrobacijama i uljudbenom retorikom – ako u svojoj biti ta politika bude suprotna Trumpovoj tj. vanjskoj politici republikanaca.
To se ne odnosi samo na Iran, već i na Rusiju i Kinu gdje je Trump, iako naizgled grubo, itekako tražio dodirne točke od obostranog interesa za suradnju – što nikako nije značilo, kako su mu demokratski oponenti stalno spočitavali – ljubav ili slabost prema Rusiji, ili pak patološku mržnju prema Kini. Zato je on, i uza svu protukinesku retoriku, s Pekingom u siječnju prošle godine i uspio potpisati tzv. prvu fazu velikog trgovinskog sporazuma koji je itekako išao u prilog američkim interesima.
Uostalom, što znače sinoćnje Bidenove riječi kako SAD više neće mirno promatrati ruske „agresivne poteze“? Što će to Biden novoga učiniti po tom pitanju a što već nije činio Trump? Uvesti neke nove sankcije? Moguće, ali što poslije? Dakle, sve će ostati po starom. Niti jedan bitna svjetska kriza riješiti se neće, pa tako niti problem Irana. Teheran već sada jasno daje do znanja kako je Biden taj koji mora povući prvi potez i vratiti Ameriku nuklearnom sporazumu kakav je i potpisan – bez bilo kakvih preduvjeta. Onda se tek može razgovarati o drugim stvarima. Hoće li se Bidenova administracija na tako nešto odlučiti, čisto sumnjam. Ona uopće nema prevelik manevarski prostor za vanjskopolitičko djelovanje izvan zadanih okvira „pravila igre“ od strane Donalda Trumpa, ma koliko se u tome trudila.
Niti pozivanje i uključivanje saveznika u istu „igru“ neće joj osigurati puno veće rezultate osim osjećaja, da, eto „nismo sami“. Ali i ti su saveznici i partneri, prije svega oni u Europi, danas nešto posve drugo nego što su bili prije dolaska Donalda Trumpa na vlast. Oni će sada biti itekako oprezni u odnosima s Washingtonom i predaji svojih interesa na upravljanje Washingtonu, iako će deklarativno i na sav glas podupirati strateško jačanje atlantskog partnerstva. Jer tko im to može jamčiti da se Trump ili netko drugi s idejama sličnim njegovim – za 4 godine opet neće vratiti u Bijelu kuću? Duboke političke i ideološke podjele u toj zemlji nisu iščezle s inauguracijom Josepha Bidena, o čemu najbolje svjedoče i izborni rezultati. Samo što se sada medijski svjesno guraju sa strane.