Zoran Meter: Katastrofalna politika Saudijske Arabije: OD REGIONALNOG HEGEMONA DO SPRŽENE ZEMLJE

U uzavrelom bliskoistočnom kotlu i tamošnjim ratovima aktivno sudjeluju sva tri glavna svjetska proizvođača nafte – Saudijska Arabija, Rusija i Sjedinjene Države. Ali za razliku od dvije posljednje Saudijska Arabija je u vrlo osjetljivom sigurnosnom položaju, blizu tamošnjih mnogih ratišta nad kojima je ona izgubila kontrolu i zbog čega njezini naftni kapaciteti i sami postaju sve ranjiviji. Za to je stanje Rijad u velikoj mjeri kriv sam. Počeo je provoditi aktivne vanjskopolitičke mjere za „sređivanje“ stanja u regiji na način koji odgovara njegovim nacionalnim interesima ili – drugim riječima – želio je u njoj ostvariti potpunu dominaciju. U recepturi za ostvarivanje toga cilja najradije se držao one drevne arapske poslovice, da „zlatni magarac otvara vrata i najutvrđenijeg grada“. Drugim riječima svojim je novcem kupovao režime brojnih arapskih i islamskih država, a kada novac, iz nekog razloga, ne bi u tome uspio Rijad je počeo primjenjivati i golu silu. Velikim dijelom posredstvom svojih obavještajnih operacija u kojima se financirala obuka, naoružavanje i slanje radikalnih islamističkih boraca diljem regije (Sirija, Irak…), ali i neposrednom vojnom intervencijom svoje vojske, kako je to bilo u Jemenu. A takva visokorizična politika s obzirom na geografski položaj Saudijske Arabija, na različite interese ključnih arapskih država (od kojih su najvažniji Egipat i UAE), neposredno susjedstvo s velikim i u regiji tradicionalno vrlo utjecajnim Iranom, prije ili kasnije morala je stići na naplatu. Rijad je u sirijskom ratu pretrpio ozbiljan poraz a u Siriju, umjesto sebe, trajno pozicionirao Rusiju, Iran i Tursku čiji je ugled u regiji umjesto očekivanog pada doživio obratan proces. Rijad se gotovo zaratio i sa svojim malim susjedom ali globalnim financijskim divom Katarom, praktički ga izoliravši od svijeta od čega na kraju nije imao nikakvu korist osim što je Dohu još više gurnuo u orbitu SAD-a ali i Turske i Irana. I ono najgore, Rijad već gotovo pet godina ne uspjeva pobijediti niti u ratu u Jemenu, gdje unatoč golemom nesrazmjeru u količini i sofisticiranosti oružja u svoju korist ima velike ljudske gubitke, a  sve češće trpi i materjalne posljedice od protunapada šijtskih huta na južni teritorij Saudijske Arabija. Jemen je, zapravo, postao „saudijski Vijetnam“. Osim što je taj nezakoniti rat s golemim civilnim žrtvama i ljudskim patnjama jemenskoga stanovništva doveo do krajnjeg smanjenja ugleda Rijada u svijetu, on je i do krajnosti potvrdio već odavno prisutne teze o nesposobnosti te zemlje za vođenje ozbiljnijeg rata usprkos tomu što spada među svjetske lidere kada je riječ o izdavanjima za vojni proračun i nabavi najsuvremenijeg naoružanja. Bolna je to spoznaja za mladog nasljednog princa i kuratora spomenute agresivne vanjske politike Kraljevstva Muhammeda bin Salmana. A ta je politika posljednjim napadima na saudijsku naftnu infrastrukturu zaprijetila posljedicama da se i ta prebogata zaljevska monarhija može dovesti u položaj da prestane biti ponajvažniji svjetski proizvođač i izvoznik nafte, kao što se to dogodilo i njezinom razrušenom susjedu Iraku, nešto udaljenijoj Libiji i naravno – Iranu (kroz američke sankcije). Zato se sada rušenje drugih država i konkurenata, Rijadu može skupo obiti o glavu jer se i Saudijska Arabija nalazi pred opasnošću ulaska u otvoreni sukob s velikim Iranom. A ovo što se prošli vikend dogodilo tek je početak „muka po Saudijskoj Arabiji“.

Napadi dronovima po ključnim saudijskim rafinerijama

U noći s 13. na 14. rujna deset bespilotnih letjelica (tzv. dronova) napalo je jedno od najvećih svjetskih rafinerijskih postrojenja u vlasništvu saudijske i svjetske mega-naftne kompanije „Saudi Aramco“, smješteno na istoku te zemlje. U tom se dijelu Saudijske Arabije nalaze i gotovo sva naftna nalazišta te zemlje. Inače, samo za informaciju, istok Saudijske Arabije nastanjen je šijtskim stanovništvom, koji su, zapravo, u toj zemlji građani drugog reda i koji plaćaju visoku cijenu katastrofalno loših saudijsko-iranskih odnosa (iako ih s Iranom veže jedino šijtski smijer islama, a ne ista nacija, kao što je, uostalom, stvar i s jemenskim, iračkim, sirijskim ili libanonskim šijtima (tzv. šijtski polumjesec), kao i onima u Bahreinu, u kojemu su šijti čak i apsolutna većina ali je vladajuća kraljevska dinastija iz redova sunita i potpuno je ovisna o Saudijskoj Arabiji).

Odgovornost za spomenuti napad odmah su preuzeli jemenski šijtski pobunjenici tzv. huti (hutisti) iz stranke „Ansar Allah“, koji se još od ožujka 2015.g. suprostavljaju intervencionističkoj kampanji arapske koalicije pod vodstvom Saudijske Arabije (pokrenute protivno međunarodnom pravu, odnosno odluke Vijeća sigurnosti UN-a). U tome ih oružjem aktivno pomaže Iran, kao i (poglavito u početnoj fazi rata) vojni instruktori libanonskog šijtskog pokreta Hezbollah.

U tome smislu subotnji napad ne bi bio nikakva posebna iznimka niti iznenađenje, jer su huti, u znak odmazde za brojne saudijske ratne zločine prouzročene neselektivnim zračnim napadima u kojima stradava golemi broj jemenskih civila, proteklih mjeseci intenzivirali svoje napade (relativno primitivnim) balističkim raketama i dronovima uglavnom po jugu saudijskog teritorija, ali i u okolici glavnoga grada Rijada!, poput tamošnje međunarodne zračne luke. I dok se raketni napadi većim dijelom uspješno neutraliziraju saudijskom protuzračnom obranom, glavninom sačinjene od američkih PRO sustava „Patriot“, hutski dronovi su popriličan problem i s njima se ti sustavi puno teže nose.

Međutim, Washington u tu priču ne vjeruje te je već istoga dana za napade na saudijske rafinerije državni tajnik Mike Pompeo optužio Iran, tvrdeći, kako „nema nikakvih dokaza da su napade izvršili jemenski huti“.  Kasnije je rečeno i kako njihovi dronovi niti ne mogu dosegnuti udaljenosti od 600-700 kilometara od jemenske granice i da se zato sigurno radi o iranskom napadu. Ubrzo su objavljene i pojedine fotografske snimke koje bi trebale potvrđivati američke tvrdnje . Osim toga, predsjednik Donald Trump je izjavio kako će čekati potvrdu saudijske službene istrage o tome tko stoji iza tih napada, a ukoliko oni kažu da je to Iran, tada će Sjedinjene Države djelovati. Dakle, Trump ponovo podiže ljestvicu napetosti s Iranom na maksimum, kao što je to bilo prije cca dva mjeseca kada je iranska protuzračna obrana uništila jedan američki vojni dron u zoni Hormuškog tjesnaca, tvrdeći da je povrijedio iranski zračni prostor,  ili kada su prije toga eksplodirale mine na dva naftna tankera. I tada su Amerikanci mahali sličnim fotografijama sačinjenim iz zraka, pa čak objavili i video snimku koja bi trebali potvrditi iransku krivnju. Nakon rušenja američkog drona  Trump je, navodno, svega nekoliko minuta prije početka planirane Pentagonove vojne odmazde po odabranim iranskim ciljevima taj napad zaustavio i umjesto njega se odlučio za nove sankcije i stvaranje međunarodne koalicije za osiguranje slobodne plovidbe u Perzijskom zaljevu. Bio je to i jasan signal kako SAD ne žele stupiti u direktan vojni sukob s neugodnim i nepredvidljivim Iranom, čiji je utjecaj u bliskoistočnoj regiji golem: od Libanona, Sirije i Iraka, preko Jemena pa sve do Irana. Naravno da su SAD neusporedivo vojno moćnije od iranskih oružanih snaga, ali američka je vojska na Bliskom istoku vrlo osjetljiva kada je u pitanju njezina izloženost iranskim vojnim sustavima ili odmazdi njemu odanih snažnih šijtskih organizacija, prije svega u Iraku gdje se i nalazi oko 5 tisuća američkih vojnika, praktički na puškomet udaljenosti od šijtskih postrojbi, koje su, k tome, od vlade u Bagdadu ne tako davno i službeno inkorporirane u iračke oružane i sigurnosne snage kao zasebne formacije (ali i dalje pod velikim utjecajem Teherana).

Niti sada se stanje u tome smislu nije bitnije promijenilo. Američke baze i pomorska flota (iako u međuvremenu dodatno ojačane ljudstvom i tehnikom) u Perzijskom Zaljevu i dalje su u dometu iranskih raketa – i obalnih i brodskih.

S druge strane, posve očekivano, Teheran je u potpunosti odbacio američke optužbe, nazvavši ih grubim neistinama i posljedicom potpuno pogrešne politike Washingtona u regij, istodobno najavivši oštar vojni protuodgovor ukoliko iranski teritoriji ili njegova naftna postrojenja budu napadnuta.

A jučer je stiglo priopćenje od strane saudijskog predstavnika arapske koalicije pukovnika Turkia al-Malikija, kako napad dronovima nije stigao iz Jemena ali da se radi o iranskom naoružanju. Istraga još nije gotova u smislu utvrđivanja mjesta odakle je napad izvršen. Dakle, još puno prostora za kalkuliranja tko iza svega ovoga može stajati, valjda, da se netko slučajno ne bi „zaletio“ u donošenju ključnih odluka.

Trumpu se žuri

Donald Trump je nakon prošlogodišnjeg američkog jednostranog povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Iranom uveo snažne sankcije protiv financijskog i energetskog sektora te zemlje, želeći dovesti do pada režima u Teheranu, ali i pada cjelokupnog iranskog teokratskog državnog ustroja. Međutim sankcije i embargo, iako vrlo bolni, po Washington ipak ne donose brzi i željeni politički učinak. Iran i dalje pronalazi „kanale“ za izvoz „crnog zlata“ (iaoko u puno manjim količinama u odnosu na predsankcijsko razdoblje), a isto je tako vrlo  upitno, hoće li osiromašivanje Irana uopće ikada i dovesti do kritične razine nezadovoljstva stanovništva, potrebne za revolucionarno svrgavanje vlasti. Jer protu-amerikanizam je gotovo u „genima“ iranskih ljudi pa ih jačanje američkih sankcija u tome smislu samo dodatno motivira. Osim toga Iran je već i ranije preživio vrlo stroge i duge međunarodne sankcije prije potpisivanja nuklearnog sporazuma u srpnju 2015.g. te ima puno iskustva u osiguranju svog preživljavanja u tako složenim uvjetima. Štoviše, i u takvim je okolnostima uspio ojačati svoje vojne snage pa čak i pokrenuti razvoj nuklearnog programa što je i primoralo međunarodnu zajednicu za pronalazak riješenja tog pitanja kroz postizanje sporazuma. Također, Iran sada ponovo pokreće razvoj nuklearnog programa u punom obujmu, tj. i sam odbacije taj sporazum, smatrajući da ga se on i jedini pridržava a pritom trpi posljedice. Jer EU je (iako nuklearni sporazum politički snažno podržava) u praksi nemoćna bilo što učiniti a da bi mogla osigurati daljnji neometani izvoz iranske nafte na njezin teritoriji. Strah od Trumpa i njegovih sankcija u Bruxellesu je jednostavno puno veći od želje za samostalnim globalnim vanjskopolitičkim pozicioniranjem ionako razjedinjene i problemima opterećene EU.

A u kontekstu već započete američke predizborne kampanje Trump više nema previše vremena za kalkuliranja i čekanja: njemu je snažno potrebna jedna velika vanjskopolitička pobjeda ili barem mogućnost da je tako američkoj javnosti predstavi i da je ona takvom i doživi. Naime,  upitno je čime će, ako uopće i bude nekakvog napretka, rezultirati američko-sjevernokorejski pregovori; Trump nije uspio niti s obećanjem o povlačenju američke vojske iz Afganistana, čak niti zamjenske varijante kroz povlačenje dijela vojnika što je upravo prošloga tjedna propalo; „operacija Venecuela“, predvođena nedavno smjenjenim Trumpovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Johnom Boltonom, završila je potpunim krahom; od početnih planova za vojno svrgavanje sirijskog predsjednika Bashara Assada već se odavno odustalo; odnosi sa saveznicima nikada nisu bili lošiji; a od postizanja trgovinskog sporazuma s Kinom do američkih izbora neće biti ništa, a maksimum kojemu se Trump u tom smislu može nadati jest postizanje tzv. privremenog sporazuma s Pekingom, o čemu govore i pojedini vrlo utjecajni američki analitičari. Ali Iran, kao odabrano „sredstvo“ za povećanje vanjskopolitičkog imidža Donalda Trumpa, vrlo je opasno – radi se, zapravo, o klasičnom  dvosjeklom maču koji bi Trumpa, u slučaju eventualne neugodne i po SAD loše završene vojne operacije mogao vrlo lako koštati i drugog mandata. I obratno, „pacifikacija“ Irana i njegovo eliminiranje kada je riječ o utjecaju na bliskoistočnim prostorima, bio bi golemi Trtumpov uspjeh, veći nego svi spomenuti pokušaji s ostalim „nepokorenim“ zemljama zajedno, jer se Sjedinjene Države s Iranom politički i gospodarski neuspješno bore još od 1979. i islamske revolucije od kada dvije zemlje nemaju diplomatske niti bilo kakve druge odnose i zbog čega su u „iranski vakuum“ spremno uletile neke druge zemlje, uključno i one SAD-u savezničke unutar EU.

Ali žuri se i Iranu

S druge strane Iran se samo pretvara da je do beskonačnosti strpljiv kada je u pitanju njegovo „natezanje“ sa SAD-om. Naime Teheranu se itekako žuri promijeniti nastalu, po sebe sigurnosno vrlo neugodnu situaciju u regiji – gdje je poput izopćenika izoliran od strane velikih (ali i razjedinjenih) arapskih susjeda, ali isto tako ne želi ponovo dugoročno prolaziti kroz sve sankcijske „scile i haribde“ kroz koje je već toliko puta prolazio od spomenute revolucije do danas. Zato Teheran već dugo upozorva kako niti jedna arapska zemlja Perzijskog zaljeva neće moći izvoziti svoju naftu ukoliko to i njemu bude onemogućeno.

A najnoviji napadi na saudijska naftna postrojenja itekako bi se mogli promatrati u spomenutom kontekstu iranskih interesa i najava, i to najmanje kroz dva aspekta:

prvi je taj, da je Saudijska Arabija u kolovozu ponovo javno obznanila svoje namjere o privatizaciji 5-postotnog portfelja beskrajno bogate spomenute državne naftne tvrtke „Saudi Aramco“, navodno za cijenu od golemih 100 milijardi dolara, pričemu kao platformu želi koristiti Tokijsku burzu, a ne Londonsku ili Honkošku zbog nervoze i neizvjesnosti oko Brexita tj. nepredvidljivog stanja u Hong Kongu vezano uz tamošnje prosvijede.  Udar dronovima zato predstavlja udar i po strateškim namjerama te kompanije, jer nije isto investirati u stabilno okružje ili u ono izrazito nestabilno kakvo je sada, neovisno o kolikom se bogatstvu pritom radilo. Jer uloženi dolari lako bi mogli završiti u dimu velikoga sukoba;

drugi aspekt je taj da je Rijad, u namjeri da prebaci svoj izvoz nafte iz nestabilnog područja Perzijskog zaljeva, u lipnju počeo s proširenjem kapaciteta naftovoda koji s istoka zemlje vodi u Crveno more tj. želi izvoz nafte prebaciti u sigurnu zonu, daleko od utjecaja Irana (i taj je naftovod nedavno također bio izložen napadima dronova jemenskih huta, koji, osim toga, mogu destabilizirati i stanje u južnom dijelu akvatorija Crvenog mora, prije svega u zoni strateškog tjesnaca Bab- el Mandeb). Kapacitet naftovoda trebao bi se proširiti s dosadašnjih 5 milijuna barela dnevno na 7 milijuna – i to već ovoga mjeseca. Takav „bijeg“ Rijada s puškometa Teherana ovom posljednjem sigurno nije po volji jer smanjuje mogućnost njegovog operativnog protuodgovora.

Dakle, moguće je kako paralelno s američkim operacijama usmjerenim na podizanje ljestvice napetosti u Perzijskom zaljevu na maksimum s ciljem zastrašivanja i slamanja Irana, upravo to isto čini i Teheran, svjestan da vrijeme ne igra za njega. Jer preduga izolacija Irana, uz istodobni mirnodopski i intenzivni razvoj njegovog najvećeg konkurenta Saudijske Arabije, prije ili kasnije dovela bi i do slabljenja njegovog regionalnog utjecaja. On to sigurno neće dopustiti te Rijadu prijeti ili dramatični otklon od svoje agresivne vanjske politike (što je nemoguće jer bi to značilo i kraj nasljednoga princa M. bin-Salmana) ili ulazak u otovreni rat s Iranom u kojemu će se ogormni prostor saudijske pustinje samo dodatno proširiti.

Naravno, u svemu ovome trebat će pričekati i dodatne stavove i poteze ostalih globalnih igrača, prije svih Rusije i Kine, koje više-manje otovoreno podržavaju Iran kada je riječ o njegovom sporu sa SAD-om, ali isto tako imaju i svoje pragmatične interese s ključnim zemljama arapskoga svijeta, uključno i sa Saudijskom Arabijom.

Zbog svega spomenutog, ali i zbog još uvijek nedostatnih ključnih informacija od strane svih relevantnih čimbenika velike bliskoistočne „igre“ (za one zakulisne odluke, koje se donose daleko iza svjetala pozornice ionako se vjerojatno nikada neće saznati, a upravo su one i ključne kada su u pitanju dalekosežni geopolitički potezi i posljedice)  ozbiljnije predviđati u kojem će se smijeru ova kriza dalje razvijati sada ne bi bilo pametno. Jer u ovakvim okolnostima mogući su brojni scenariji – uključno i onaj kaotični, „apokaliptični“ – ali isto tako na kraju od svega ovoga ne mora biti ama baš ništa. Već se javljaju i ozbiljna analitička razmišljanja kako iza napada možda moguće stoje proiranske organizacije iz Iraka, koje su dvostruko bliže mjestu napada nego postrojbe jemenskih huta.  Dakle Iran se u tom slučaju opet eskulpira?

Osim toga besramno bogati „Saudi Aramco“ nastale velike štete od napada na svoje rafinerije može sanirati tako reći već sutra, a da pritom financijske gubitke i troškove niti ne osjeti. A isto je tako strah od nekog enormnog uzleta cijena nafte potpuno neopravdan: do njega nije došlo niti tijekom najintenzivnijeg vođenja iračko-iranskog rata (to su gotovo svi analitičari očekivali), kada su iranski zrakoplovi uništavali saudijske tankere u Perzijskom zaljevu u znak Rijadove potpore Saddamu Husseinu. Štoviše – cijene nafte su ostajale iste ili se čak smanjivale!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI