Zoran Meter: Kissinger upozorava Bidena da se ne zbližava s Iranom, jer bliskoistočni mir još je daleko

Joe Biden i demokrati, kao i tzv. duboka država svjesni su vjerojatno trajnog američkog gubitka Irana, kao jedne od stožernih država šireg Bliskog istoka, ako nastave „tvrdu“ protuiransku politiku Trumpove administracije i svih onih koji po tom pitanju iza nje stoje (a nikako nisu beznačajni ili nemoćni – upravo suprotno: radi se o financijski moćnom američkom židovskom lobiju, koji, već desetljećima, vještim financijskim akrobacijama unutar američkih kongresmena i ukupnog washingtonskog establishmenta aktivno promiče strateške interese izraelske države, što je kulminaciju doživjelo Trumpovim imenovanjem za predsjednika SAD-a)

Novoizabrani američki predsjednik Joe Biden u više je navrata kritizirao odluku aktualnog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom, smatrajući kako je ta odluka štetna po američke interese. Također je više puta izrazio želju da SAD ponovo prihvate taj sporazum pod uvjetom da Teheran u cijelosti nastavi poštivati ​​sve njegove obveze, koji se odnose i na zaustavljanje razvoja iranskog raketnog programa (balističkih raketa srednjeg i dugog dometa kojima bi mogao gađati Izrael), iako to nije implicite navedeno kao obveza iranske strane. To je pitanje bilo i najveći „kamen spoticanja“ koji je prijetio nepotpisivanju nuklearnog sporazuma u srpnju 2015. g. jer se Teheran tomu odlučno protivio, a Washington na tome odlučno inzistirao. Na kraju je UN donio „solomonsko rješenje“, prema kojemu bi se Teheran trebao suzdržati od razvoja raketnog programa što je iranski državni vrh, s obzirom na nepostojanje načela obligatornosti,  protumačio kao „zeleno svijetlo“ i nastavio s njegovom razradom nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma. Usprkos navedenim Bidenovim promišljanjima, novoizabrani američki predsjednik također je naglasio kako pri tom nije imao namjeru dozvoliti Iranu stjecanje atomskog oružja.

Slično Bidenovim stavovima istupa i iranski predsjednik Hassan Rouhani. On je je 17. prosinca izjavio kako “ne sumnja” da će se nova američka administracija vratiti nuklearnom sporazumu iz 2015. godine i ukinuti sankcije iranskom gospodarstvu, što je u skladu s nedugo prije izrečenim stavom vrhovnog vođe Islamske Republike ajatolaha Alija Hameneija, koji je, zapravo, odobrio brzo preuzimanje Teherana svojih obveza iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA) o iranskom nuklearnom programu, ukoliko Sjedinjene Države zauzvrat ukinu oštre protuiranske sankcije. I predsjednik Hassan Rouhani novoizabranom američkom kolegi kazao je to isto: iransko vodstvo spremno se vratiti potpunoj provedbi svih svojih obveza iz nuklearnog sporazuma u zamjenu za ukidanje međunarodnih i jednostranih sankcija. Tj. Iran je spreman odustati od obogaćivanja urana iznad dozvoljene razine ako se ponište jednostrano uvedene sankcije Trumpove administracije.

Ovakav razvoj situacije i nove političke retorike na relaciji Washington-Teheran ne ide na ruku onim krugovima unutar američke politike (ponajviše vezanih uz Republikansku stranku) i Izraela, koji se kategorički protive bilo kakvom povratku na staro – kada je riječ o iranskom nuklearnom sporazumu, kojega oni  smatraju štetnim i po SAD i njihove interese na Bliskom istoku, i po sigurnost Izraela kao najvećeg američkog regionalnog saveznika. O tome svjedoči i slijedeća vijest:

Bivši američki državni tajnik Henry Kissinger upozorio je da bi povratak Washingtona na nuklearni sporazum s Iranom iz 2015. godine mogao potaknuti katastrofalnu utrku u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku (info: The New York Post, 13. siječnja). Naime, 97.-godišnji „mag“ američke vanjske politike je 11. ovog mjeseca u svom govoru na konferenciji Instituta za židovsku nacionalnu politiku (sjedište u Jeruzalemu), izjavio kako Joe Biden ni na koji način ne bi smio poništiti odluku aktualnog predsjednika  Trumpa o povlačenju Sjedinjenih Država iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA). Biden je ranije najavio kako se namjerava vratiti nuklearnom sporazumu, čiji su supotpisnici, osim sada već „odmetnutog“ SAD-a, još i Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka – skupa s Iranom. Međutim Kissinger navodi kako vremenski okvir samog  trajanja tog sporazuma u smislu postavljenih ograničenja za Iran i “toliko klauzula o izuzeću” čine JCPOA “praktički beskorisnim” za zaustavljanje iranskog nuklearnog razvoja.



Osim toga, spomenuti sporazum iz 2015. g. iransku sposobnost za obogaćivanje urana ostavlja netaknutom, s obzirom kako se njime dokidaju američke gospodarske sankcije, a također se ni na koji (pravno-obvezujući) način ne regulira iranski raketni program, izjavio je bivši američki diplomat i državni tajnik State Departmenta od 1973. – 1977. godine.

Ovdje bih dodao slijedeće: Joe Biden i američki demokrati, kao i tzv. duboka država, svjesni su vjerojatno trajnog američkog gubitka Irana, kao jedne od stožernih država šireg Bliskog istoka, ako nastave „tvrdu“ protuiransku politiku Trumpove administracije i svih onih koji po tom pitanju iza nje stoje (a nikako nisu beznačajni ili nemoćni – upravo suprotno: radi se o financijski moćnom američkom židovskom lobiju koji već desetljećima vještim financijskim akrobacijama unutar američkih kongresmena i ukupnog washingtonskog establishmenta aktivno promiče strateške interese izraelske države, što je kulminaciju doživjelo Trumpovim imenovanjem za predsjednika SAD-a).

Bidenu je, naime, jasno, kako Iran pri takvom scenariju definitivno i nepovratno „klizi“ u „zagrljaj“ najvećih američkih globalnih suparnika – Kine i Rusije. Osim toga, spomenuti pozitivni signali koje Teheran sada odašilje u smjeru Washingtona i buduće Bidenove administracije još više potiču želju demokrata na promjenu Trumpovog smjera američke politike prema toj zemlji. Međutim problem je taj što se Trumpova bliskoistočna strategija, koja je kulminirala izraelskom pomirbom s ključnim arapskim monarhijama, temelji upravo na zajedničkoj arapsko-izraelskoj protuiranskoj platformi i potpunoj izolaciji te zemlje, protiv koje bi oni željeli uključiti i „odmetnutu“ Tursku na čemu se aktivno radi i o čemu svjedoči najava normalizacije potpuno poremećenih saudijsko-katarskih odnosa (naime Katar i Turska, koja je velika saudijska konkurentica za liderstvo u islamskom svijetu, veliki su saveznici, a Turska ima i svoju jedinu vojnu bazu u Perzijskom zaljevu upravo u Kataru). Preko Katara je i najjednostavnije pokušati približiti političke stavove Ankare i Rijada. Koliko su saudijsko-turski odnosi danas poremećeni svjedoči i činjenica da je u listopadu prošle godine Saudijska Arabija uvela snažne gospodarske sankcije protiv Turske, koje uključuju zabranu uvoza turskih proizvoda, zabranu saudijskih investicija u tu zemlju, obustavu turističkih putovanja i td.

Bliska suradnja turskih i iranskih obavještajnih službi

Takva američka nastojanja bit će teško ostvariva i s pozicije bliskih osobnih odnosa turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i iranskog predsjednika Hassana Rouhanija. Oni su uspostavljeni nakon što je Rouhani, kao prvi čelnik neke svjetske države, telefonski nazvao Erdogana u vjerojatno njegovom najtežem životnom trenutku – u vrijeme pokušaja vojnog puča u Turskoj kada mu je život doslovno „visio o niti“. Tada mu je, kao demokratski izabranom predsjedniku, Rouhani obećao punu potporu iranske vade i iranskog naroda. Takve se stvari jednostavno ne zaboravljaju.

To se vidjelo vrlo brzo, nakon što je Trumpova administracija uvela stroge protuiranske sankcije koje je Ankara odmah osudila i proglasila protuzakonitim, izjavivši kao će Turska nastaviti energetsku suradnju sa svojim susjedom koji zadovoljava oko 50 posto ukupnih turskih potreba za naftom.

Još je jedan oblik institucionalne suradnje između dviju država postao je iznenađujući s obzirom na činjenicu da su Turska i Iran povijesni antagonisti i veliki suparnici na širem bliskom istoku, gdje su se sudarali interesi dvaju moćnih i velikih carstava – Otomanskog i Perzijskog. Radi se o suradnji obavještajnih zajednica dviju zemalja (što je vrlo indikativno s obzirom na činjenicu da je Turska članica NATO saveza, koji, sada, pod utjecajem Trumpove bliskoistočne politike sve više zauzima protuiranski stav tj. podupire američku protuiransku agendu koja tu zemlju smješta u kategoriju destabilizatora stanja i promicatelja svoga utjecaja kroz sponzorstvo raznih radikalnih šijtskih organizacija diljem regije. Tako je od prošle godine vidljiv trend sve većeg distanciranja članica EU od libanonskog šijitskog proiranskog pokreta Hezbollah, što je počelo od veljače 2020. godine i stavljanja tog pokreta na spisak terorističkih organizacija od strane Velike Britanije (naravno, to su već puno ranije učinile SAD i Izrael). Nakon toga to je postao svojevrsni trend u EU iako ključne europske zemlje Hezbollah prije toga nikada nisu smatrale terorističkom organizacijom – i to s pravom. Hezbollah često javno naglašava kako mu ne smeta postojanje izraelske države ali da će je smatrati neprijateljem dokle god ona na pravedan način ne riješi palestinsko pitanje.   

Turska i iranska obavještajna služba vrlo dobro surađuju, pri čemu iranski obavještajci u Turskoj ne djeluju isključivo kroz rezidenturu službenog veleposlanstva, ali svakako s njenim pokroviteljstvom. Oni su prikriveni gospodarskom djelatnošću i fokusiraju se uglavnom na pranje novca  za moćni iranski Korpus straže islamske revolucije, kao komponentu iranskih oružanih snaga čiju drugu sastavnicu čini iranska vojska. Druga aktivnost iranskih obavještajnih službi u Turskoj usmjerena je na borbu protiv disidenata.

Tako je u studenom prošle godine Teheran objavio o uhićenju čelnika organizacije odgovorne za teroristički napad 2018. g. u jugozapadnom iranskom gradu Ahvazu. Iransko Ministarstvo za obavještajne poslove priopćilo je kao se radi o terorističkoj organizaciji „Harakat an-Nidal“ i njezinom čelniku F. Chaabiju (inače državljanin Švedske i Irana), poznatijem kao Habib (info: IRNA). Važnost tog uhićenja ogleda se u činjenici da je ono ostvareno u suradnji s turskim službama (što Ankara voli umanjivati a nerijetko i poricati) i da je uhićen na teritoriju Turske a potom tajno prebačen u Iran. Taj je incident bio povod za raspravu u UN-u, koja je pokazala vrlo zanimljive epizode te operacije dviju tajnih službi koju Ankara i dalje službeno negira, tvrdeći kako je Chaabi bio protuzakonito prevezen u Iran međunarodnom mrežom narko-trgovaca.

Bliskoistočna pomirba na „klimavim nogama“

Trumpov bliskoistočni mirovni sporazum, poznat i kao „Abrahamov sporazum“, koji uključuje pomirbu između Izraela i ključnih arapskih zemalja, za posljedicu je imao eroziju solidarnosti prema Palestincima i zanemarivanje mirovnog procesa usmjerenog na rješavanje njihovog višedesetljetnog problema koji opterećuje ne samo bliskoistočne, već i odnose u čitavom svijetu.

Drugim riječima taj je sporazum uvjerio Izrael kako se on može uspješno integrirati u spomenutu regiju i bez rješenja palestinskog pitanja, i da mu se oko toga ne treba previše žuriti. Međutim, teško da će se politika „odlaganja“ moći voditi u beskonačnost, kako je to, očito, zamislila vlada premijera Benjamina Netanjahua, uživajući u bezrezervnoj potpori Trumpove administracije. Osim toga, ključne zemlje EU tradicionalno imaju veliko razumijevanje za palestinske stavove po pitanju ostvarivanja njihovih prava nakon uspostave moderne izraelske države 1948. g., a da i ne govorimo o islamskim zemljama u i izvan bliskoistočne regije. Sve su one sada, pobjedom Joe Bidena, dobile dodatan poticaj za novi zamah oko obnove pregovora o pravednom rješenju palestinskog pitanja (ono, što je u tom smislu nudio Trumpov plan bilo je po Palestince potpuno ponižavajuće) i izvlačenja Palestinaca iz četverogodišnje izolacije pri Trumpovoj vladavini SAD-om. U tom kontekstu, početkom prošlog tjedna, na inicijativu Egipta, u Kairu je održan sastanak ministara vanjskih poslova Egipta, Njemačke, Francuske i Jordana s ciljem stimulacije zamrlog mirovnog procesa o palestinskom pitanju. U izjavi četvorice ministara nakon sastanka, deklarirano je poznato načelo „dviju država za dva naroda“ i naglašena važnost iniciranja praktičnih poteza koji će omogućiti pokretanje „pregovora od povjerenja“, pri čemu je francuski šef diplomacije Jean-Yves Le Drian naglasio je važnost „uspostave tijesnih kontakata sa SAD-om“. Upravo ta fraza ukazuje kako navedena „četvorka“ nema namjeru preuzimanja inicijative od Sjedinjenih Država, već da ih želi uključiti u aktivan dijalog (a ne monolog) za koji se nadaju da će biti zainteresirana Bidenova administracija.

Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas u Kairu je oštro kritizirao Trumpovu politiku i njezine razarajuće posljedice po palestinsko pitanje. Međutim pritom je i pozvao „na strpljenje“, naglasivši kako se u proljeće trebaju održati novi prijevremeni izbori u Izraelu. Ta će zemlja, naime, teško krenuti u bilo kakve pregovaračke „akrobacije“ s Palestincima prije uspostave nove vlade.

Iako „mršavi“, rezultati sastanka „kairske četvorice“ (koji bez sudjelovanja Washingtona i Jeruzalema nemaju nikakve  praktične težine), nedvojbeno su po potpuno izolirane Palestince u vrijeme četverogodišnje  „Trump-Netanjahu“ idile stigli kao svojevrsni „melem za uši“. Oni im ipak bude nadu u neku bolju budućnost. Jer u posljednje 4 godine za Palestince se uglavnom čulo isključivo kroz prizmu izraelskog vojnog obračunavanja s radikalnim palestinskim Hamasom u pojasu Gaze.

I za kraj. Jedan od posljednjih bitnih Trumpovih bliskoistočnih i uopće vanjskopolitičkih poteza bilo je primoravanje Rijada na saudijsko-katarsku pomirbu, nakon što je saudijskog prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana (MBS), paradoksalno, upravo Trump nagovorio da prekine sve odnose s Katarom zbog njegove potpore islamističkom terorizmu, čemu su se Saudijskoj Arabiji odmah priklonili UAE, Bahrein i Egipat – čineći tzv. arapski kvartet protiv malog ali prebogatog i po pitanju koketiranja s terorizmom prilično suspektnog Katara (iako je po tom pitanju godinama itekako usko surađivao sa Saudijskom Arabijom). Trump ih je odlučio zavaditi u lipnju 2017. g. nakon službenog posjeta Rijadu, koji je široj javnosti ostao upamćen po potpisivanju golemog sporazuma o izvozu američkog oružja toj najvećoj arapskoj monarhiji,  u vrijednosti od oko 110 milijardi dolara kroz idućih desetak godina. Još je veći paradoks da je sam Trump, u svom stilu, svega nekoliko dana kasnije „resetirao“ američko-katarske odnose koje je prije toga sam naprasno prekinuo, naravno – nakon što je ta zemlja odlučila kupiti 20-ak suvremenih američkih zrakoplova, koji joj, blago rečeno – nisu previše potrebni.

O kompleksnoj temi najnovije pomirbe između Rijada i Dohe (do nje je formalno došlo 5. siječnja na summitu Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva – GCC, nedaleko od Rijada)  i svemu onome što iza nje stoji i koje posljedice ona sa sobom nosi, više u jednoj od idućih analiza. Za sada bih samo upozorio kako pojedini analitičari u tom smislu pozivaju na oprez, upozoravajući, kako sukob među arapskim monarhijama može ponovo izbiti u bilo kojem trenutku. A to ne bi bilo dobro.

Jer desetljećima nakon što je Saudijska Arabija stekla nezavisnost (1932. g.), a u njezinom se susjedstvu formirali postkolonijalni mini-emirati, regija Perzijskog (Arapskog) zaljeva iz pješčane i neperspektivne pustoši, na krilima petrodolara pretvorila se u dinamično financijsko središte.

Saudijska Arabija upravo je pokrenula ambiciozne investicijske i razvojne projekte (gradi suvremene autoceste i bolnice, kulturne centre, goleme solarne elektrane, futurističke gradove osmišljene na „zelenoj agendi“ i umjetnoj inteligenciji), Katar je iduće godine domaćin najvećeg globalnog sportskog događaja – svjetskog nogometnog prvenstva, UAE neprestano grade i svojim replikama znamenitih svjetskih građevinskih i kulturnih čuda nebrojene goste ostavljaju bez daha.

Međutim, sve to zajedno ne znači previše ukoliko se velika sigurnosna kriza u toj regiji nastavi produbljivati, a sjena velikog iranskog prekozaljevskog susjeda poprimi sve veći obris neizbježnog vojnog sukoba sa Saudijskom Arabijom. Sukoba, koji bi u tren oka sve ranije nabrojano i postignuto pretvorio u ruševine, prah i pepeo. Točnije – regiju vratio njezinom prirodnom stanju – suncu, pustinji i devama.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI