Zoran Meter: PROMJENA PARADIGME AMERIČKO-RUSKIH ODNOSA: ZAVRŠAVA ERA „GLEDANJA S VISOKA“

U utorak, 14. svibnja, u ruskom crnomorskom turističkom biseru Sočiju, koji je od održavanja Zimskih olimpijskih igara 2014. g. postao, nakon Moskve, drugi najvažniji ruski grad po pitanju državničkih prijemova i održavanja različitih međunarodnih političkih konferencija na visokoj razini, održan je svojevrsni američko-ruski summit – prvi nakon dugo vremena i u međuvremenu umjetno uspostavljenih, krajnje zaoštrenih odnosa između dviju globalnih vojnih i političkih velesila (izraz „umjetno“ objasnit ću kasnije u tekstu). Onaj tko je do jučer, ne imajući nužne minimalne količine osjećaja za razlučivanje konkretnog i bitnog sadržaja od propagandnog smeća kojim je informativni svijet u globalu obasut, mislio kako je Moskva osuđena na vječitu defanzivu i da je slamanje njezine volje za vođenjem samostalne vanjske politike usljed oštrih američkih i Zapadnih sankcija samo pitanje vremena, od sinoć je mogao shvatiti svu dubinu svojih zabluda. Naravno, pri tom uopće ne mislim kako je sinoćnji sastanak američkog državnog tajnika Mikea Pompea s ruskim kolegom Sergeyom Lavrovom, a potom i samim predsjednikom Vladimirom Putinom bilo što konkretno riješio. Štoviše! Mislim da nije riješio ama baš ništa. Međutim, on je u sebi nosio niz elemenata koji ukazuju na promjenu višedesetljetne ukupne paradigme američko-ruskih odnosa, koja se prije svega očitovala kroz vječito američko „gledanje s visoka“ i isto takvo inzistiranje na priklanjanju američkim stavovima ili … A to „ili“ uvijek je značilo: slijede sankcije, izolacije, ucjene, pritisci.

Prijelomni trenutak za otpočinjanje dugotrajnog procesa „otapanja nagomilanog leda“ u odnosima dviju zemalja bio je isti onaj koji je i blokirao dijalog između Moskve i Washingtona ubrzo nakon Trumpovog ulaska u Bijelu kuću: Muelerova istraga Trumpovih veza s Moskvom i utjecaj Rusije na njegovu pobjedu (ili, blaže rečeno, ta druga formulacija je, kako se ipak ne bi preopasno udaralo na samoga Tumpa i isprovociralo njegove nepredvidljive reakcije, u SAD-u preimenovana u famozno „miješanje Rusije u američke izbore“), samo ovoga puta njezina inverzija – ne više optužba, već konačan zaključak provedene istrage! A on je opovrgao bilo kakve veze predsjednika Trumpa s Kremljom i time mu s leđa skinuo „teško breme izdaje“ koje ga je snažno sputavalo, kako na unutarnjem planu tako i na vanjskopolitičkom, u kojemu su Sjedinjene Države tonule sve dublje u blato dugotajnih i više nego složenih globalnih kriznih žarišta, a koja je nemoguće riješiti bez sudjelovanja Rusije i što su morali znati (ali iz nekog razloga to nisu ili nisu željeli) i ključni američki geopolitički stratezi i tamošnji analitički centri. Međutim, očito je kako je čitava njihova operacija, započeta još u vrijeme Obamine administracije, o temeljitoj rekonstrukciji američke globalne moći s ciljem postizanja konačnog „kraja povijesti“ i vječnog vladanja liberalne demokracije i američke hegemonije (Francis Fukuyama oživio je ideju o kraju povijesti, koju vidi kao pobjedu liberalne demokracije, i koja se, prema njemu, u sprezi s kapitalizmom pokazala kao najbolji mogući oblik društvenog poretka) bila pripremljena traljavo, bez dubinskog analitičkog sagledavanja stvari i procesa u svijetu, sukladno ukupnoj američkoj uljuljkanosti u osjećaj vlastite svemoći i nedodirljivosti, nemalo i kao posljedica holivudskih blockbustera.

Otrežnjenje je stiglo vrlo brzo, nakon spoznaje da se Rusija, suprotno svim očekivanjima nije prestrašila i povukla 2014. g. nakon pokretanja velike ukrajinske krize na njezinim granicama, već je odlučila krenuti na sve ili ništa. Ta je čvrsta odluka Moskve predstavljala prijelomni trenutak čitave ove priče, i to je od samoga početka postalo jasno američkim stratezima. Međutim, umjesto pokušaja postizanja dogovora s Moskvom i spašavanja što se spasiti da (a još je bilo vremena za to), oni su pred tom neugodnom spoznajom „zabijali glavu pijesak“, kao da će se problem sam od sebe riješiti, dok je u pozadini stajao obični strah i sramota od preuzimanja odgovornosti za neuspjelu i ishitrenu avanturu, koja je, umjesto jačanja i konačne potvrde američke globalne dominacije  dovela do potpuno suprotnog učinka – slabljenja američkog utjecaja u svijetu i jačanja njoj konkurentnih globalnih sila, prije svih Rusije i Kine. Sve ostalo, velike „igre““ ideološkog karaktera – liberalizam, zaigranost s homoseksualnim i rodnim ideologijama, suverenizam, populizam, sadašnje iznenadno „uskrsnuće“ do jučer javno gaženog kršćanstva i u Europi i u SAD-u (pod udarima liberalnih ideologija) – samo su bila i ostala sredstva –  „pokrivala“ i „kosti“ bačene pred „raju“ s namjerom da posluže u navedene svrhe ostvarenja dominacije. I tu bih se vratio na onu, gore navedenu riječ i rečenicu o „umjetno“ izazvanoj krizi amerčko-ruskih odnosa. Jer Rusija je od rušenja komunizma pa do „arapskog proljeća“ bila otvoreni američki partner, oslobođena bilo kakve stare ili opterećena nekom novom ideologijom koja bi SAD-u eventualno predstavljala problem. Rusija je, osim toga, priznavala vodeću ulogu SAD-a u svijetu ali pri tom nije željela da se prema njoj odnosi kao prema trećerazrednoj državi, bez minimuma uvažavanja njezinih stavova i interesa, prije svega onih gospodarskih. A upravo je u tome i bio sav „problem“, zbog kojeg je Wshington i krenuo na svojevrsno „sve ili ništa“.

A da bi se sada (kada je došlo otrežnjenje i shvatilo da je čitava „stvar“ došla do opasne crte, iza koje više nema povratka) ne bi dogodilo da nakon toliko uloženog truda, vremena i novca od tog „svega“ preostane samo jedno veliko „ništa“, Trump je krenuo u ono što od njega sada očekuje ukupan američki establišment – spašavanje onoga što se spasiti da! A spasiti se treba puno jer su se Sjedinjene Države opsano sukobile s velikom Kinom, s Rusijom su u svojevrsnom „ratnom stanju“, gube saveznike i partnere diljem svijeta – od EU, preko Turske i Bliskog istoka, s vrlo nesigurnim osloncima u Aziji u vidu Južne Koreje, Tajvana, da ne govorimo Indije, do vrlo složenih odnosa s latinskoameričkim državama. Hvalisanje i obasipanje lovorikama „o nikada boljem stanju američkog gospodarstva“ veliki je privid stvarnoga stanja u kojem ipak sve ne izgleda tako blistavo (ali to nije predmet ove analize), pa to nipošto nije dovoljno da bi se moglo reći: „ja sam bio uspješan predsjednik, izaberite me ponovo“.

U jučerašnjim razgovorima u Sočiju dvije su strane gotovo sigurno dogovorile i sastanak na vrhu Putin-Trump u Osaki, idućega mjeseca, u okviru summita G20 (također na Trumpovu inicijativu). A taj, rekao bih oprezan pristup da se dvojica čelnika sretnu na marginama neke međunarodne konferencije, bez da se odmah ide na održavanje klasičnog summita na vrhu, kakav je bio njihov prvi, u Helsinkiju, a koji jedino može dovesti do konkretnih rezultata, ukazuje na svu krhkost konstrukcije međusobnih odnosa koja se upravo počinje graditi. Jer stavovi dviju zemalja oko ključnih međunarodnih tema su dijametralno suprotni utoliko da mi je nemoguće predočiti oko čega bi se dvije zemlje u ovom trenutku uopće mogle dogovoriti, ukoliko izuzmemo klasične i otrcane fraze o zajedničkim interesima u borbi protiv terorizma, oružja za masovno uništenje i sl. Jer ti zajednički interesi ionako ne predstavljaju problem, već ona pitanja gdje tih interesa nema. Osim toga, protiv terorizma dvije se zemlje načelno bore i u Siriji, pa vidimo na što to sliči i što to po njihove odnose znači. A da neće biti lako svjedoči i činjenica da je jučer ruski ministar Lavrov uručio svom kolegi Pompeu ((koji je prvi put u Moskvi, a ulogu Trumpovog emisara u Rusiju do sada je imao njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton) neformalni ruski dokument sa svjedočanstvima o američkom miješanju u ruske izbore i unutarnje stvari te zemlje. Moskva, jednostavno, kako je to davno i najavila ako Washington ne promijeni svoju politiku prema Rusiji, odgovara simetrično. Ona to ne može činiti po pitanju sankcija jer nema niti približno istu gospodarsku snagu i utjecaj na međunarodne financijske institucije kao Washington, ali na svim drugim područjima može: političkim, sigurnosnim, vojnim, energetskim – i ona to otovreno čini: od Sirije, Libije, Venezuele, Irana, Sjeverne Koreje, Afganistana, plinovoda „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“ i td.

I konačno, ne manje važan element, koji svjedoči o promjeni paradigme američko-ruskih odnosa, je ruska uloga u poremećenim odnosima Trumpove administarcije s Kinom (iza Trumpove protukineske politike sada stoji ukupna američka politička elita), koji upravo eskaliraju kroz ulazak u oštru fazu trgovinskog rata, i gdje je Peking jučer javno izjavio kako će u njemu „ustrajati do kraja“. A to znači – ili američko popuštanje (što je teško za očekivati s obzirom na spomenuti unutarnji konsenzus) ili dugotrajan sukob s potpuno neizvjesnim rezultatom. I tu sada, opet, uskače Moskva, kao nekakva spona i strana koja u tome sporu može biti potpuno indiferentna: njoj odgovara i trgovinski sporazum SAD-a i Kine jer će trgovinski rat i sama, poput ostaloga svijeta osjetiti na svojoj koži, ali joj odgovara i američko-kineski potpuni razlaz, što joj jamči dugotrajnu privrženost Pekinga, bez ikakve opasnosti od njegovog nepredviđenog soliranja protivno ruskim interesima.

Rusija se sada, zapravo, pozicionira u ključnu globalnu državu, svojevrsnu „poželjnu udavaču“ bez koje se više ništa ne može riješiti (iako sama isto tako ne može riješiti ništa) za sve ključne zemlje svijeta. S njom svi žele korektne odnose, uključno i mnoge zemlje Europske unije, a da ne govorim o Bliskom i Dalekom istoku i Latinskoj Americi. I nije to ni malo pretenciozan zaključak. Svjedočanstava za nj vidimo svakodnevno, samo ih treba znati iščitavati: od političkih i gospodarskih hodočašća u Moskvu (uključno i spomenutih Pompeovih i današnjeg dolaska austrijskog predsjednika Putinu), ruskih isporuka najmodernijeg oružja diljem svijeta, čak i američkim saveznicima (Turska) i partnerima na Bliskom istoku i u Aziji (Egipat, Indija, Indonezija, Pakistan), velikih energetskih projekata diljem svijeta i td.

Dakle, američka operacija redefiniranja američke globalne uloge u konačnu dominaciju i postizanje statusa vječnog hegemnona („kraj povijesti“) pretvorila se u svoju suprotnost. Zato s velikim zanimanjem iščekujem odgovor, oko čega se to, zapravo, dvije ključne velesile mogu dogovoriti? Oko Ukrajine? Možda. Ali Rusiji to više ionako nije bitno jer nadzire ključne poluge kojima tu zemlju može politički i sigurnosno destabilizirati u bilo kojem trenutku, čime blokira i sve njezine nade za ulazak u NATO savez što je Moskvi daleko najvažnije. Venezuele? Možda. Ali i tamo stvari po Rusiju uopće ne stoje tako loše da bi njome morala trgovati. Irana? Potpuno je iluzorno da bi se bilo kakva američko-ruska trgovina oko njega mogla dogoditi, prije svega što to sam Teheran ne bi dozvolio niti bi ga se to ticalo. I na kraju ostaje samo Kina. Ali Putin i kineski vođa Xi Jinping spretno pletu „svilene niti“ (koji izraz za kinesku strategiju često upotrebljava analitičar portala Geopoilitika News Mario Stefanov) rusko-kineskog strateškog partnerstva, koje se ne naziva otovrenim savezništvom još samo iz razloga da taj izraz ne bi imao negativne konotacije na neku novu blokovsku podjelu svijeta kojoj se Moskva i Peking otvoreno protive.

Nedvojbeno, na potezu je Washington. Što on u tim i takvim okolnostima može ponuditi Moskvi da bi ostavrio neke svoje interese u zamjenu za njezino popuštanje osobno ne znam. Može joj, možda, ponuditi ukidanje sankcija ali Rusija je i s njima (već gotovo šest godina) naučila živjeti, a da bi sada zbog njih „prodala“ nešto po sebe važno.

Međutim čak i da ne bude nikakve međusobne političke trgvine, pokušaje zbližavanja američko-ruskih odnosa svakako treba pozdraviti. Jer ovako se dalje više ne može i to po nikoga nije dobro. A taj bi pokušaj pozdraviti trebala i Europska unija, koja je uoči prvog summita Trump-Putin u Helsinkiju reagirala vrlo nervozno, u strahu da će dogovorom dvojice moćnika (p)ostati izolirana i sa svoje zapadne strane, od SAD-a, u vrijeme dok je opasno zavađena s Rusijom na istoku. Ali Bruxelles je, u to ne treba sumnjati, sada spreman i na takve scenarije, a ako ne EU kao cjelina, onda posve sigurno njezine ključne članice poput Njemačke, Francuske i Italije.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI