Zoran Meter: SAD I RUSIJA NA RUBU NUKLEARNOG RATA

Raste histerija u vojno-analitičkim krugovima globalnih velesila: bilo kao odraz nemoći da se realiziraju zacrtane strategije i planovi za osiguranje vlastitih nacionalnih interesa, bilo kao sredstvo psihološkog pritiska na suparnike, kojim se (barem se tako misli) mogu omekšati vanjskopolitički stavovi i ambicije protivničke strane.

Nakon što je nedavno Brian Clarke, vojni analitičar i stariji suradnik u Hudson Institute u članku objavljenom 27. siječnja na web stranici tog instituta (https://www.hudson.org/research/16648-the-pentagon-needs-to-rethink-its-worst-case-scenarios-against-china-and-russia) pozvao Sjedinjene Države da se pripreme za najgori scenarij u slučaju rata s Rusijom, stvar je u retoričkom smislu dodatno eskalirala.

Tako je zapovjednik  američkog strateškog zapovjedništva – USSTRATCOM, admiral Charles Richard u članku pod naslovom „Forging 21st-Century Strategic Deterrence“ objavljenom u Američkom pomorskom institutu (US Naval Institute) izjavio kako ne isključuje mogućnost nuklearnog rata s Rusijom ili Kinom


Mnogi će se nakon ovih riječi zapitati, zar smo uistinu dotle došli? U ime čijih se i kojih to ciljeva svijet tako brzo doveo u situaciju da je stanje postalo opasnije i nepredvidljivije nego li je to bilo i u doba hladnog rata u drugoj polovici XX. stoljeća? I, što je još zagonetnije, sve se to događa u pozadini globalne zaokupljenosti svjetske javnosti pandemijskom krizom zbog Covid-19 i razno-raznih igara oko nabava cjepiva i tome slično. Pri tom hrvatski medijski prostor gotovo u potpunosti zaokuplja bilo stanje na potresom zahvaćenim područjima (to je iz humanih razloga razumljivo ali ne u tolikoj mjeri i toliko dugo) ili izvješćima u udarnim informativnim emisijama tipa onih – koji je od štićenika staračkih domova danas uspio vidjeti svoje najmilije nakon mjeseci lockdowna i td.i td. u ispraznost i demagogiju – daleko od ključnih stvari i barem pokušaja promišljanja o ključnim geopolitičkim procesima, koji u pozadini ove medijske magle upravo oblikuju jedan novi svijet. Svijet, u kojemu će se od pandemije i sličnih medijskih tema zasićeni ljudi jednog jutra probuditi i pitati – što se to s tim istim svijetom „odjednom“ dogodilo i zašto o tome ništa ne znaju? Zapravo, od “zaglušujuće buke“ cenzure na svim razinama oni ništa bitnoga čuti niti ne mogu,  pa tako niti ratničke bubnjeve za boj uvijek spremih generala, niti bojne poklike svjetskih moćnika koji na svjesnoj razini umišljaju kako im je Bog dao za pravo da upravo oni vladaju svijetom.

Ali vratimo se tmurnoj stvarnosti i slijedećim riječima admirala Richarda. Tako on primjećuje kako od raspada SSSR-a Pentagon nije morao razmatrati mogućnost izravnog vojnog obračuna s nuklearnom silom, ali da se sada stanje promijenilo. “Postoji stvarna mogućnost da bi regionalna kriza s Rusijom ili Kinom (Krim, Donbass, Južnokinesko more) mogla brzo prerasti u sukob s uporabom nuklearnog oružja, ako, prema njihovom mišljenju, u slučaju poraza korištenjem konvencionalnog oružja to ugrozi politički sustav ili državu”, kazao je američki admiral. Ne može se isključiti da će potencijalni neprijatelj odlučiti uporabiti nuklearni arsenal, izjavio je. Kako se američko Ministarstvo obrane fokusiralo na protuterorizam, kaže dalje Richard, Rusija i Kina krenule su u agresivnu politiku, osporavajući međunarodno pravo  na načine neviđene od doba hladnog rata i Washington na takve akcije ne bi trebao ostati bez odgovora. “Moramo se snažno natjecati da obuzdamo njihovu agresiju: popuštajući njihovim inicijativama riskiramo ojačati njihova uvjerenja da Sjedinjene Države nisu voljne ili ne mogu odgovoriti…”, piše Richard. Pri tom je posebno detaljno opisao modernizaciju ruskih nuklearnih snaga i razvoj novog oružja od strane Moskve, a onda zaključio slijedeće:



“Naši problemi nisu nepremostivi. Američko Ministarstvo obrane iznova je pokazalo svoju spremnost i sposobnost da odgovori na promjene uvjeta. Moramo se prilagoditi današnjem strateškom okruženju, razumijevajući prijetnje naših protivnika i njihovo promišljanje rješenja. Također se moramo suočiti s izazovom velike konkurencije moći s našim nuklearno sposobnim partnerima. … bolje uskladiti nacionalne resurse i vojnu spremnost kako bismo osigurali stratešku sigurnost”, zaključuje zapovjednik USSTRATCOM-a.

Naravno da američki vojni vrh ne djeluje samoinicijativno, već pod dirigentskom palicom državne politike koja se pri Bidenu u vanjskopolitičkom smislu dodatno radikalizira bez obzira na diplomatski „mekše“ riječi nego je to bilo u vrijeme Trumpa, o čemu nešto više malo kasnije u tekstu. Ali prije toga se osvrnimo i na još jedan, drastičniji primjer ludosti koja je zahvatila „usijane glave“.

Plan NATO-ovih stručnjaka za napad na rusku baltičku enklavu Kalinjingrad

U prosincu prošle godine, u tekstu Američkog pomorskog analitičkog centra (Center for Naval Analyses) objavljeni su detalji plana NATO-ovih stručnjaka, ni manje ni više nego za vojni napad na rusku enklavu Kalinjingrad, smještenu na Baltičkom moru između Litve i Poljske (https://www.cna.org/CNA_files/PDF/IOP-2020-U-028759-Final.pdf). U operaciji se značajna uloga dodjeljuje poljskoj vojsci koja mora neutralizirati ruske balističke rakete Iskander kako bi spriječila Moskvu u vođenju “ograničenog nuklearnog rata”. Da bi ih se uništilo, predlaže se korištenje iskustva uklanjanja lansera R-17 tijekom Zaljevskog rata (operacija Pustinjska oluja protiv Iraka). Uz to, stručnjaci su kao svrhu iznenađujućeg udara naveli i nanošenje šteta ruskoj Baltičkoj floti, poraz i uništenje ruskih snaga u samom Kalinjingradu, kao i uklanjanje protuzračnih raketnih sustava „S-400 Triumf“ raspoređenih u toj enklavi, što se smatra prioritetnom zadaćom, budući da su ti protuzračni sustavi i ključna prepreka zauzimanju regije Kalinjingrad. Oni pokrivaju veći dio zračnog prostora Poljske i prijete bilo kakvoj zračnoj potpori sa strane NATO-a. Zasad NATO-ovi analitičari nemaju jasno rješenje za ovaj „problem“, ali, prema njihovim riječima, poljsko ratno zrakoplovstvo “radi na tome”. Kao jedna od opcija, predlaže se uporaba poljskog višecjevnog raketnog sustava WR-40 Langusta, dok bi se izviđanje i ciljanje meta trebalo izvoditi dronovima. Nakon završetka ovih zadataka, savezničke snage, koncentrirane u blizini granice, moraju krenuti u ofanzivu i zauzeti regiju Kalinjingrad. “Snage okupljene na ruskoj granici moraju prijeći gusto pošumljeno područje puno jezera”, navodi se dalje u članku. Kao čimbenici “NATO-ove pobjede” u mogućem sukobu navode se “brzina i iznenađenje”. Istodobno, autori materijala se nadaju kako je pri pokretanju ove operacije totalni rat s Rusijom “krajnje malo vjerojatan”.

Zapravo je neshvatljivo da ovako nešto uopće bude javno objavljeno (profesionalni vojni planovi za napadne i obrambene operacije naravno da postoje i moraju postojati u svakoj vojsci jer to i njihov posao). Još je, međutim, neshvatljivije, da u ovako nešto sebe uvlače jedni Poljaci (toliko puta u povijesti stradavali i s istoka i sa zapada i pri čemu su gotovo redovito bivali prepušteni sami sebi), ili da oni stvarno vjeruju da bi nakon nečeg ovoga totalni rat s Rusijom bio „malovjerojatan“! Pa zamislimo da neka zemlja, npr. izvrši vojnu invaziju na hrvatski otok Vis ili Korčulu i da se pri tom nada kako Hrvatska neće vojno reagirati ako je to već u stanju učiniti. A kamoli da reagirati neće jedna nuklearna velesila u slučaju neposrednog vojnog napada na svoj teritorij – od jedne Poljske ma koliko iza nje formalno stajao čitav NATO.

Rusija gubi strateško strpljenje

Navedene javne izjave visokih vojnih dužnosnika, medijske objave vojnih planova u kombinaciji s učestalim vojnim vježbama u kojima se sve češće otvoreno simulira uništenje protivnika uporabom nuklearnog oružja i sl. ne mogu trajati beskonačno u smislu izostanka oštrije protureakcije – i to je ono što zabrinjava. A čini se kako ona upravo i počinje.

Daljnje zaoštravanje proturuske  retorike i pri novoj administraciji na čelu s Bidenom, o čemu svjedoči i njegov nedavni prvi vanjskopolitički govor u State Departmentu, koji, zapravo, nije ništa drugo nego poziv za novi hladni rat i sukobljavanje Amerike s Putinovom Rusijom i Kinom Xi Jinpinga (u koje Biden želi uključiti i sve saveznike i partnere SAD-a u svijetu kroz najavu tzv. „Summita  za demokraciju“ protiv diktatura), u Moskvi više ne ostavlja bilo kakve dvojbe oko mogućnosti postizanja kvalitativnog napretka u odnosima s Washingtonom. Nedavna izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, kada je kazao, da se ne zavaravaju oni na Zapadu koji rusko inzistiranje na smirenoj diplomatskoj retorici, usprkos oštrim porukama odašiljanih sa suprotne strane smatraju kao slabost jer bi se uskoro mogli jako iznenaditi, o tome najbolje i svjedoči. Lavrov je, tako, i u prošli petak povjereniku EU za vanjske poslove i sigurnost Josephu Borrellu pri njegovu posjetu Moskvi, nakon što je prethodno saslušao Borrellove kritike i zahtjeve EU da Rusija čim prije oslobodi oporbenog aktivista Alekseja Navaljnog, mrtav-hladan kazao slijedeće: “Za Rusiju je EU nepouzdan partner.” Lavrov je istom prigodom komentirao i mogućnost da EU Rusiji uvede nove sankcije zbog njezinih postupaka prema Navaljnom, kazavši kako su „sankcije unutarnja stvar EU“, pri čemu je upozorio Borrella kako bi „svako daljnje pogoršanje veza između Bruxellesa i Moskve moglo imati nepredvidive posljedice“. Koje su to, nije rečeno, ali nepredvidljivost, kao takva, uvijek je neugodna i opasna. Jer za jasno izrečene prijetnje ili opasnosti uvijek se može pripremiti, ali kada ne znaš o čemu se radi i odakle prijetnja dolazi, kada dolazi i na koje mjesto udara, to onda zahtjeva maksimalno naprezanje svih resursa i kapaciteta.

Ali ostavimo zasad politiku i vratimo se agresivnoj vojnoj retorici i ratnim igrama iz kojih ćemo vidjeti kako i Rusija počinje podizati „letvicu“ – ili, drugim riječima – gubiti strpljenje.

Krajem siječnja američki razarači USS Donald Cook USS Porter ušli su u Crno more. Sudjelovali su u vježbi interakcije sa članicama NATO saveza u toj regiji. Ruska crnomorska flota obratila je pozornost na njihovo uplovljavanje u crnomorski bazen, kao što to i redovito čini u takvim prilikama, te su oba američka broda uobičajeno dobila rusku pomorsku pratnju. Međutim  ovoga se puta dogodilo još nešto: ruska vojska reagirala je i aktiviranjem svojih obalnih protubrodskih raketnih sustava Bastion Ball razmještenih u velikim količinama na poluotoku Krimu koji je de facto postao vojna utvrda za nadzor akvatorija Crnog mora –što je tijekom povijesti uvijek i bio. Ti su sustavi, upravo u vrijeme plovidbe američkih vojnih brodova, u toj zoni izvršili  bojevo gađanje u sklopu vježbi, gađajući uvjetne ciljeve u relativnoj blizini područja u kojem su se nalazili spomenuti američki brodovi. Osim toga, prošli je tjedan ruski bombarder Su-24M u Crnom moru preletio u neposrednoj blizini američkog razarača USS Donald Cook, o čemu je objavljen i video na službenom twitteru američke 6. flote, a vijest su potvrdili i ruski mediji (info: https://www.geopolitika.news/vijesti/ruski-bombarder-preletio-pokraj-broda-uss-donald-cook-u-crnom-moru/).

Sve ovo svjedoči o permanentnom rastu napetosti i mogućnosti izbijanja nepredviđenih incidenata. Niti ovaj novi prelet ruskog bombardera u blizini američkog razarača sigurno nije ugodan i zahtjeva izuzetnu psihičku stabilnost čitave posade. Jer ni američkom vojniku sigurno nije isto sebi nasuprot gledati nekog npr. iračkog vojnika ili onog ruskog.

I s ruske strane raste agresivna retorika unutar vojnih krugova. Tako je viceadmiral i bivši šef stožera crnomorske flote Pyotr Svyatashov, u intervjuu za tamošnji medij NSN (čije riječi prenosi agencija RIA), pozvao na odlučan odgovor na akcije američkih pomorskih snaga u Crnom moru. Svyatashov najprije podsjeća kako je američki razarač USS Donald Cook ušao u Crno more 23. siječnja, a zatim mu se pridružio još jedan američki brod, USS Porter. U NATO savezu je njihovo djelovanje nazvano odgovorom na rusko “nagomilavanje vojske”, kaže on i dodaje slijedeće:

“Moramo to završiti. Moramo im pokazati ne sve zube odjednom, već barem neke. Koliko (dugo) možete raditi što god želite? … Dečki, pa, vrijeme je da shvatite: koliko dugo možete testirati snagu ruskih mornara?” Pri tom je pojasnio kako “ne treba pokretati rat“, ali da Rusija ima odgovarajuće načine za odgovor Amerikancima, i kazao slijedeće, vjerojatno adresirano ruskom političkom i vojnom vrhu: “Čega se bojite? Postoje metode koje bi trebale spriječiti prijetnju u našim vodama: elektronički rat i još mnogo toga.”

Naravno, u ova dva navedena primjera zaoštravanja međusobne vojne retorike postoji i bitna razlika: u američkom slučaju radi se o glavnom vojnom zapovjedniku unutar najvažnijeg – strateškog zapovjedništva (USSTRATCOM), dok je u drugom ipak riječ o bivšem zapovjedniku stožera jedne od ruskih pomorskih flota. Ali bez obzira na to intencija je jasna i takve se poruke i na nižim razinama ne bi propuštale u medijski prostor da nemaju svoju širu političku svrhu i očekivani psihološki učinak.

Žele li „usijane glave“ unutarnje probleme rješavati ratom?

Svemu ovome dodao bih još nešto bitno, što se ne smije zanemariti: i SAD i Rusija, osim međusobnih, imaju jako puno problema i u „vlastitoj kući“, kako onih gospodarske prirode tako i u smislu političkih dubioza, socijalnog raslojavanja i podjela u društvu, a da ne i spominjemo tzv. zajedničke izazove našeg doba poput pandemije koronavirusa, klimatskih  promjena i sl. Bilo bi jako loše kada bi jedna od dviju nuklearnih velesila (ili obje) došle do zaključka kako je te probleme, ili barem skretanje pozornosti domaće javnosti s njih (u svrhu daljnjeg lakšeg vladanja elita) bilo najjednostavnije riješiti maksimalnim zaoštravanjem vanjske politike, uključno i provociranjem klasičnih vojnih sukoba – bilo posredno, preko drugih, sebi podređenih država – bilo neposrednim sučeljavanjem. I za ovo drugo više  ne treba puno. U ovako napetim odnosima dovoljan je jedan jedini incident pa da zapali iskru velikog požara. Incidenti, za sada ipak kontrolirani, između američkih i ruskih vojnika već se čitavu prošlu godinu i događaju. Od Sirije, preko Crnog mora do Baltika i Arktika, pa sve do Dalekog Istoka – kroz bliske susrete njihovih vojnih brodova ili zrakoplova u zonama interesa jedne i(li) druge strane. Poput, primjerice, „neprofesionalnih manevara“ izguravanja suparničkih vozila sa zadane trase na kopnenim prometnicama sirijskih bespuća, preko ometanja slobodne plovidbe brodova, presretanja zrakoplova i td. i td. Sa svakim novim danom, ako uskoro ne dođe do nekakvog pomaka u međusobnim odnosima, to će se sve teže držati pod kontrolom, jer logika jasno ukazuje kako nema mogućnosti sigurnosno kontroliranog provokativnog djelovanja  u beskonačnost. Jer u toj opasnoj „igri živaca“ već odavno nije presudna vojna tehnika kao takva (podjednako je visokorazvijena s obiju strana a da bi se netko zbog nje osjećao superioran i siguran), već psihološka pripremljenost samih vojnika, mornara, pilota – koji su ipak samo ljudi, sa svojim životima, planovima, strahovima, egzistencijalnim problemima po sebe i svoje najbliže. Tko je, zapravo, taj zapovjednik niže ili više razine, koji na sebe može preuzeti odgovornost i jamčiti da netko od njegovih vojnika u presudnom trenutku neće „puknuti“ i učiniti nešto nepromišljeno, na svoju volju, da neće postati suicidalan, osvetoljubljiv ili bilo što drugo? Zapravo, od svega je uvijek najteže kontrolirati ljudsku psihu i predviđati ljudske reakcije.

U čitavom ovom – prilično „crnom“ tekstu ipak ne treba isključivati mogućnost kako se u svemu tome ipak radi o jednoj velikoj političkoj igri (iako opasnoj) kojoj je za cilj do maksimalnih razina uplašiti ne samo protivničku stranu, već i javnost na obje strane, kako bi se nakon kulminacije napetosti lakše pristupilo pokretanju dijaloga i detantu – bez previše protivljenja ratobornih elemenata unutar političke oporbe i javnosti. Jer u ovakvim okolnostima, poglavito na američkoj strani, kada bi bilo kakva inicijativa za ozbiljan i ravnopravan dijalog s Moskvom čak i od najvišeg političkog vrha zemlje bila dočekana „na nož“ a njeni inicijatori politički i medijski  razapeti i stigmatizirani kako izdajnici, nije moguće očekivati nikakav napredak. Prije njega nužan je snažni potres koji će uplašiti ljude i otvoriti im oči, da shvate kako ovako ne može u nedogled.

Osobno, iz sadašnje perspektive, u ovaj „optimistični“ scenarij o „velikoj igri“ ne vjerujem. Međutim, dugoročno gledano, ništa nije isključeno jer i elitama se živi, a već je posve jasno kako niti jedna od globalnih velesila pod pritiscima drugih neće odstupiti. Uostalom, da je i jedan od globalnih suparnika siguran u svoju vojnu pobjedu pod sebe prihvatljivim posljedicama – rat bi već odavno i počeo. Ovako je, možda, sve još ipak u sferi opasnog – ali ipak samo taktiziranja.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI