Sjedinjene Države su od završetka hladnog rata do sada uglavnom „spavale“ po pitanju nadzora šire arktičke zone, prepuštajući se ugodnom i komfornom osjećaju pobjednika u hladnoratovskom nadmetanju sa SSSR-om za kojeg su mislile da će trajati vječno, a buditi ih je počela tek administracija aktualnog predsjednika na odlasku – Donalda Trumpa. U tom je smislu i poznata njegova inicijativa za američkom kupnjom najvećeg svjetskog otoka – Grenlanda (izazvala je neopravdani podsmjeh i u američkim i u svjetskim medijskim i političkim krugovima), što je bio samo mali dio strategije koju sada Washington ubrzano želi osmisliti kako bi ojačao svoje pozicije i mogao parirati izazovima u zoni Arktika koji će biti samo još veći ukoliko se ne postigne određeni multinacionalni ili međunarodni sporazum o korištenju i upravljanju Arktikom, što ne uopće niti ne mora biti isključeno
Američki medij Breaking Defense objavio je 5. siječnja zanimljiv članak, koji se poziva na riječi mornaričkog tajnika SAD-a Kennetha Braithwaite s video-konferencije za medije, prema kojima će američke pomorske snage početi redovito patroliranje kako bi spriječile “ofenzivu Moskve na Dalekom sjeveru”. (https://breakingdefense.com/2021/01/navy-secretary-us-patrols-near-russian-arctic-bases/?_ga=2.68203223.739869721.1610016210-1392645703.1610016210).
“Vidjet ćete da će mornarica opet trajnije djelovati iznad Arktičkog kruga “, rekao je Braithwaite novinarima u vjerojatno posljednjem intervjuu prije no što vlast u Bijeloj kući 20. siječnja preuzme Bidenova administracija. Na pitanje, trebaju li Sjedinjene Države provoditi “operacije za osiguranje slobode plovidbe” ispred ruske sjeverne obale, Braithwaite je stanje u toj regiji usporedio sa stanjem u Južnokineskom moru, gdje Kina ima teritorijalne sporove s pojedinim zemljama i zbog čega često ulazi u incidentne situacije s SAD-om.
“Otprilike je ista situacija u Južnokineskom moru kada je riječ o slobodi plovidbe i sposobnost djelovanja u međunarodnim vodama, Sjedinjene Države polažu pravo da to mogu činiti”, rekao je Kenneth Braithwaite. “Morski putovi na sjeveru postaju plovni, američka mornarica jamčit će našim partnerima slobodu plovidbe”, rekao je tajnik američke mornarice. Ovu je strategiju nazvao smjelom te dužnošću Sjedinjenih Država kao “dominantne pomorske sile svijeta”.
Prema Braithwaiteu, glavna prednost Sjedinjenih Država na Arktiku su podmornice. Ali, dodao je, američka mornarica morat će unajmiti ledolomce od saveznika, dok Rusija ima cijelu flotu ledolomaca, a Kina gradi brodove brzinom s kojom se SAD “ne mogu mjeriti”.
„To nas vodi u Barentsovo [more], a zatim nas vodi oko Barentsovog i prema (ruskom) poluotoku Kola kako bismo bili prisutniji u tom dijelu svijeta. Opet, tamo gdje morski putovi koji se otvaraju u sjevernom prolazu postaju plovni, američka mornarica jamčit će slobodu plovidbe za naše partnere. ”
Poluotok Kola snažno je militarizirana zona koja „strši“ u Arktik, i u njoj se nalazi moćna ruska Sjeverna flota, koja uključuje zastrašujuće ruske podmornice, navodi Breaking Defence. Rusi se iz Kole prebacuju u Barentsovo more, a zatim u sjeverni Atlantik, čineći vode oko njega kritičnim za projekciju ruske snage.
Što se tiče Rusa, “Rusija ulaže velika sredstva za poboljšanje svog arktičkog obrambenog i gospodarskog sektora, što rezultira višeslojnom militarizacijom sjevernog krila”, a SAD optužuju Moskvu za vođenje “eskalacijskih i netransparentnih” vojnih operacija “i nezakonitih regulacija pomorskog prometa duž Sjevernog morskog puta“ što pogoršava sigurnost u regiji.
Neće biti lako, navodi se dalje u istom tekstu. Bez dubokih luka na Aljasci za popravak i pokret mornaričkih brodova, jasnih satelitskih komunikacija iznad arktičkog kruga i sa samo jednim operativnim ledolomcem američke Obalne straže – dok je ruskih 50 – teško je razumjeti kako bi SAD mogle „marširati“ na sjever.
Desetljećima su se SAD oslanjale na nuklearne podmornice koje tiho plove pod ledom Arktika, a Braithwaite je sugerirao kako se to neće promijeniti, čak i ako se više vojnih brodova uputi prema sjeveru. “Naša najjača prednost u toj regiji su naše podmornice”, rekao je Braithwaite. “Zbog toga ste u strukturi budućih pomorskih snaga vidjeli [izvještaj] kako je naglasak stavljen na izgradnju” 70 do 80 podmornica u sljedećim godinama, što će gotovo udvostručiti njihov trenutačni broj u floti koji iznosi 48.
U srpnju je Bijela kuća naložila Obalnoj straži i mornarici izradbu plana za novu generaciju ledolomaca s nuklearnim pogonom, koji je dostavljen u kolovozu. “Imamo nekoliko mogućnosti na stolu”, kazao je Braithwaite, dodajući kako se na tome nastavlja raditi, mada još uvijek nije sasvim jasno ima li američka brodogradnja kapacitet za izgradnju novu flote ledolomaca na atomski pogon, navodi medij BD.
Rusija može preplaviti zonu svojim (atomskim) ledolomcima, Kina također želi ući u igru i oni “grade ledolomce po stopama s kojima se ne možemo mjeriti”, izjavio je Braithwaite. Iznajmljivanje nekih brodova od saveznika jedno je rješenje koje je postojalo, i SAD “gledaju na naše saveznike i partnere kako bi mogli popuniti dio te praznine” dok planiranih šest domaćih pograničnih brodova ne uđu u službu.
Izazovu povećavanja ruske i kineske pomorske flote brzinama većim nego što SAD mogu pratiti, navodi se dalje u tekstu, ne nudi se nikakav stvarni način za odgovor.
Upozorava se kako „Kina ulaže u brodogradnju – teretna plovila s polarnom sposobnostima, tankere za ukapljeni prirodni plin i ledolomce na atomski pogon – kao i lučku infrastrukturu s ciljem poboljšanja pristupa Arktiku. Kineska ulaganja, globalna ribarska flota i znanstvene, gospodarske i akademske veze s ljudima i institucijama arktičkih država, uključujući zajednička ulaganja s Rusijom, vjerojatno će rasti u sljedećim desetljećima.”
Geopolitika News s velikom pozornošću prati politička, vojna i gospodarska kretanja vezana uz arktički krug – kao veliko buduće poprište i zonu sukobljavanja interesa ključnih globalnih igrača ne samo zbog njegovih bitnih strateških vojnih i prometnih karakteristika i elemenata povezanih s ubrzanim topljenjem ledenog pokrivača, već i zbog golemih prirodnih resursa koje Arktik u sebi krije – uključno (i prije svega) i onih energetskih.
U praktičnom smislu osiguranja svojih nacionalnih interesa na tom prostoru za sada najaktivnije djeluje Rusija (ne samo zbog povoljnog geografskog položaja, već i jasno razrađene nacionalne strategije, a u tome je sve jače prati i Kina koja niti nema neposredni geografski izlaz na Arktik ali itekako shvaća njegovu važnost za već blisku budućnost. Rusi ulažu u razvoj arktičke infrastrukture – prometne, industrijske, vojne, … Grade potpuno nove suvremene gradove s komfornim uvjetima za život u surovom klimatskom i prirodnom okružju, grade nove proizvodne LNG terminale, nove vojne baze i dovlače suvremene proturaketne sustave, kao i specijalno obučene vojne postrojbe, a, kao što navodi Global Defence, ubrzano razvijaju suvremenu brodsku i podmorničku flotu (i nuklearnu i klasičnu).
Sjedinjene Države su od završetka hladnog rata do sada uglavnom „spavale“ po pitanju nadzora šire arktičke zone, prepuštajući se ugodnom i komfornom osjećaju pobjednika u hladnoratovskom nadmetanju sa SSSR-om za kojeg su mislile da će trajati vječno, a buditi ih je počela tek administracija aktualnog predsjednika na odlasku – Donalda Trumpa. U tom je smislu i poznata njegova inicijativa za američkom kupnjom najvećeg svjetskog otoka – Grenlanda (izazvala je neopravdani podsmjeh i u američkim i u svjetskim medijskim i političkim krugovima), što je bio samo mali dio strategije koju sada Washington ubrzano želi osmisliti kako bi ojačao svoje pozicije i mogao parirati izazovima u zoni Arktika koji će biti samo još veći ukoliko se ne postigne određeni multinacionalni ili međunarodni sporazum o korištenju i upravljanju Arktikom, što ne uopće niti ne mora biti isključeno.
U istom kontekstu podsjećam i kako je Rusija početkom listopada 2020. godine, u sastav svoje ionako respektabilne i najveće svjetske flote atomskih ledolomaca uključila i novi, i sada najsnažniji ledolomac nove generacije na atomski pogon trenutačno u svijetu – pod nazivom “Arktika” (vidi poveznicu ispod teksta). Cilj novog broda je osigurati vodstvo Rusije u arktičkom pojasu i predvođenje brodskih karavana prostranstvima Sjevernog ledenog oceana, uz mogućnost probijanja leda debljine i do 3 metra.
Radi se o glavnom i najsnažnijem brodu iz ruskog projekta 22220, duljine 173,3 metra, širine 34 m, nosivosti 33,5 tisuća tona. Ledolomac, koji je izgrađen u brodogradilištu u Sankt Peterburgu, početkom listopada stigao je u luku Murmansk nakon prethodno izvršenih testiranja u vrijeme kojih je prešao 4,8 tisuća morskih milja došavši do Sjevernog pola, uz provjere svih sustava i opreme u realnim uvjetima.
Dakle, utrka u modernom „osvajanju“ Arktika bit će vrlo zanimljiva, ali, na žalost, vjerojatno i bremenita opasnostima o sukobljavanju i incidentima, upravo onako kako je to već godinama i u spomenutom akvatoriju Južnokineskog mora između SAD-a i Kine. Samo što Rusija u vojnom smislu nije Kina, već je nuklearna velesila al pari sa SAD-om. Ona, sasvim sigurno, u spomenutoj zoni, „u svom dvorištu“, ima stratešku prednost i inicijativu, što i potvrđuje svojim aktivnostima koje ostali za sada ne uspijevaju pratiti.
Osim toga Sjedinjene Države, ako se u međuvremenu nešto značajnije ne promijeni dolaskom administracije Joe Bidena, sve dublje klize u neugodni istodobni sukob sa svoje dvije glavne globalne suparnice, koje, k tome, sve više djeluju zajedno – razvijajući strateško partnerstvo u gotovo svim ključnim sektorima – političko-diplomatskom, gospodarskom i vojnom.
To nedvojbeno izaziva nervozu Washingtona bez obzira na to koliko se on trudio istu činjenicu ignorirati i uvjeravati sebe, svoju javnosti i svijet kako „stvari drži pod kontrolom“. Jer pod stvarnom i još manje stalnom kontrolom nije moguće držati baš ništa, i o tome nas povijest neprestano uči.