Nešto slabije upućenim ljudima spoznaja, o tome, kako najveća svjetska velesila i država s najjače razvijenim svemirskim programom – SAD, za lansiranje svojih raketa i satelita kao pogonske motore koristi one ruske, a ne svoje, može zvučati nevjerojatno pa i neistinito. Poglavito u vrijeme, sadašnjih, globalnih geopolitičkih napetosti i preslagivanja oko novog ustroja svijeta, kada dvije zemlje gotovo svakodnevno međusobno razmjenjuju oštre riječi i upozorenja, i jedna drugoj u različitim točkama svijeta demonstriraju snagu svojih vojnih mišića. Ali za sada je to upravo tako – Americi trebaju ruski raketni motori, iako je nedvojbeno kako će se, prije ili kasnije, i ta stvar promijeniti – o čemu govori i ova analiza.
Naime američka inačica ruskog raketnog motora RD-180 proizvedena je u tvornici u Alabami i bit će korištena za lansiranje rakete-nositelja „Vulcan Centaur“. Prema priopćenju tvrtke United Launch Alliance (ULA), raketu nove generacije pripremaju za lansiranje tijekom 2021. godine. Prva testiranja raketnog motora na tekuće gorivo BE-4 obavljena su u tvrtci Blue Origin, osnovanoj prije 20 godina od strane vlasnika Amazon-a Jeffa Bezosa (pogledaj video ispod teksta).
Tvrtka ULA sklopila je ugovor s NASA-om vrijedan 15 milijardi dolara, dok je predsjenik ULA-e Tory Bruno već ranije izjavio kako je ruski raketni motor RD-180 tehnološko čudo, idealno za misije „Atlas“.
Jedan od najvećih kritičara takvoga stanja (koje se tiče i Americi toliko bitnog prestiža), bio je pokojni senator John McCaine, poglavito nakon uvođenja američkih sankcija protiv Rusije 2014. g. nakon ukrajinske krize. On je i inzistirao na pokretanju programa za proizvodnju zamjenskih – američkih raketnih motora. Međutim, ULA nije mogla odustati od ruskih motora za svoje rakete-nositelje „Atlas-5“. Razlog je bio posve logičan – SAD takvih motora jednostavno nisu imale, niti ih imaju danas.
To je, naizgled, potpuni apsurd. Ali stavar je u svojoj biti vrlo jednostavna: ne radi se tu, o tome, da SAD, kao tehnička supersila, nisu u stanju proizvesti jednako kvalitetne motore, već je problem u tome što bi oni bili puno skuplji od ruskih, pričemu se ne bi mogla jamčiti njihova bolja kvaliteta ili barem ne onakva kakva bi bi opravdavala veću cjenovnu razliku. Naime, za takve projekte u SAD-u se natječu privatne kompanije, uvijek žedne novaca, a američki zakonodavac je pritom vrlo oprezan i ne želi se olako razbacivati proračunskim novcem. S druge strane Rusija nema takav problem: projekte strateške važnosti u pravilu dobivaju državne mega-tvrtke, pod punim nadzorom središnje vlade, zbog čega je proizvodnja puno jeftinija. Osim toga, Rusi razrađuju i još suvremenije inačice toga svog – više desetljeća starog raketnog motora za vlastite suvremene rakete-nositelje, poput „Angare“ (pogledaj drugi video ispod teksta).
Međutim, nakon američkog uvođenja proturuskih sankcija 2014. g., i u Rusiji je bilo onih, pa i vrlo ozbiljnih ljudi i političara koji su smatrali kako bi se trebale zautaviti isporuke motora RD-180 Sjedinjenim Državama – iz sličnih motiva kakve je imao i spomenuti američki senator – onih geopolitičkih. Za njih je bilo apsurdno da Rusija, u uvjetima snažnih američkih sankcija pomaže svom geopolitičkom protivniku u tako sigurnosno-osjetljivoj sferi, poput raketne tehnologije. Međutim, takve inicijative su vrlo brzo utihnule pred jasnim i prgmatičnim ruskim ekonomskim interesima tj. zaradom koju ta zemlja ostvaruje izvozom motora RD-180. Jer SAD su njihov najveći kupac, za kojega bi, u tadašnjim uvjetima, bilo nemoguće pronaći adekvatnu alternativu. Upravo zato još uvijek i egzistira opisana apsurdna situacija, prema kojoj, dvije, nikada ranije toliko zavađene najveće vojne sile svijeta, međusobno usko surađuju u tako sofisticiranoj i sigurnosno-osjetljivoj sferi kao što su svemirski programi i raketni letovi.
A da je to upravo tako, svjedoči i činjenica da Rusi 2020. g. isporučuju američkoj tvrtci ULA još dodatnih 6 motora RD-180, pričemu Moskva procjenjuje kako će SAD njihovu nabavku obustaviti do 2025. godine.
Rusija RD-180 može izvoziti Kini, što u SAD-u izaziva zabrinutost
Međutim, čini se kako bi Rusija mogla pronaći alternativu Sjedinjenim Državama po tom pitanju – i to još kakvu.
Jer iako je ruski RD-180 primarno namijenjen za civilne svemirske rakete, on može imati i vojnu ulogu. A Kina se upravo zanima ovom posljednjom i razrađuje novu generaciju balističkih raketa, između ostalog i već onih operativnih, poput tzv. „ubojice nosača zrakoplova“ (rakete DF-21 i njezine inačice).
Oko toga kineska tvrtka Great Wall Industry pregovora s najvećim ruskim proizvođačem raketa „Energomash“ s ciljem polučenja licence za proizvodnju raketnih motora RD-180. Tvrtka-utemeljiteljica Great Wall Industry, CACS (China Aerospace and Technology Company) – jedna je od glavnih kineskih konstruktora interkontinentalnih balističkih raketa. A jačanje razmjene tehnologije za vojnu primjenu između Rusije i Kine, teško se može svidjeti Washingtonu, čija trenutačna administracija pod svaku cijenu nastoji sprječiti dostavu najnovijih američkih tehnologija Kini, u sklopu „mrtve trke“ dviju mega-ekonomija za globalnu dominaciju.
Tako je još 2017. godine komisija američkog Kongresa za nadzor ekonomske sigurnosti u američko-kineskim odnosima, objavila izvješće u kojemu se tvrdi, kako izvoz ruske svemirske tehnologije Kini „baca izazov prednosti SAD-a u zraku i stvara probleme za regionalne aktive Sjedinjenih Država, njihovih saveznika i partnera“.
Rusija i Kina nedvojbeno su se okrenule strateškom partnerstvu u obrambenoj sferi, a zajednički već duže vrijeme intenzivno sinkroniziraju i usklađuju i svoje vanjskopolitičke stavove po ključnim pitanjima međunarodnih odnosa i kriznih žarišta. Jesu li SAD po tom pitanju učinile stratešku grešku udarom na Rusiju 2014. g. kroz pokretanje ukrajinske krize, ostaje još za vidjeti. Međutim nemali je broj analitičara koji smatraju kako se pokretanjem te krize Washington nadao „ruskom strahu i povlačenju“ pred velikim sukobom sa čitavim Zapadom za kojeg Rusija navodno nije bila spremna, nakon čega bi Sjedinjene Države, s osiguranom „pacificiranom Rusijom“, krenule u završni obračun sa svojom glavnom suparnicom – Kinom. Do ruskog povlačenja, kao što znamo, nije došlo (preciznije: Rusija se povući više i nije imala kuda, već je morala ući u „fajt“ sa SAD-om; ona nikada nije željela prekid odnosa sa Zapadom (niti to želi danas) ali ju je on svojim potezima naprosto primorao okretanju Aziji i Kini), pa se Washington de facto našao na dva otvorena fronta istodobno (potpuno suprotno američkoj vanjskopolitičkoj doktrini temeljnoj na politici Henrya Kissingera).
SAD su, praktički, same gurnule Rusiju u zagrljaj Kini. Učinak takvog poteza je nevjerojatan: vrlo brzo, usprkos postojećim međusobnim problemima (i Moskva i Peking ih sada smatraju potpuno nevažnim u usporedbi s onim globalnim – geopolitičkim, u kojima su i jedna i druga zemlja u sličnoj situaciji kada je riječ o vanjskoj politici SAD-a), stvoreno je čvrsto strateško partnerstvo između Rusije i Kine, neki ga nazivaju i „brakom iz nužde“. Upravo ono američku vanjsku politiku globalne dominacije sve više pretvara u „sizifov posao“. A taj se posao, za sada, od samoga SAD-a puno više obija o glavu Europske unije: i u gospodarskom i u sigurnosnom smislu. Ali štetu od takvog američkog vanjskopolitičkog smjera (istodobnog ratovanja na dva velika fronta, što podržava tzv. duboka država i neoliberalni globalisti unutar američkog establišmenta) prije ili kasnije osjetit će i same Sjedinjene Države. Upravo to itekako uviđa predsjednik Donald Trump, koji svako toliko pokreće određene inicijative kako bi pokušao Rusiju iznova približiti Zapadu (poput ove najnovije, s pozivom Vladimiru Putinu na sastanak čelnika zemalja G7 koji će se u jesen održati u SAD-u). Međutim, u tome mu svaki put, redovito, „noge podmetnu“ njegovi, spomenuti, snažni unutarnji oponenti pa za odlučniji potez prema tome cilju Trump nema ni dovoljno hrabrosti ni operativne mogućnosti jer je i njegov državni aparat u tom smislu – blago rečeno nepouzdan (čitaj nejedinstven).
Istodobno, ruski čelnik Vladimir Putin vodi dovoljno pragmatičnu politiku i uvijek ostavlja „otvorena vrata“ za obnavljanje ključnih pregovora sa Zapadom o uspostavi normalizacije međusobnih odnosa. Više od „držanja otovrenih vrata“ on ne može niti želi napraviti. „Loptica“ je, jednostavno, odavno prebačena na američko polje i SAD su one koje moraju povući prvi potez u smislu normalizacije tih odnosa. Problem je jedino u tome što do takvoga poteza nikako ne dolazi, a u uvjetima dugogodišnjih sankcija i „stjerivanja uza zid“ – ni Rusija ni Kina više nemaju manevarskog prostora niti vremena, osim za jačanje međusobne suradnje.