Zoran Meter: Španjolska krajnja desnica sve bliže vlasti

 „Učinimo Španjolsku ponovo velikom“ – jedan je od glavnih slogana mitinga krajnje desne i protuimigrantske stranke Vox, održanog prošlog mjeseca u Madridu i kojemu je nazočilo nekoliko tisuća ljudi.

Kako navodi  The Financial Times, nikada ranije nije se okupilo tako puno ljudi na prosvjednoj akciji, a što za njezinog vođu Santiaga Abascal znači još samo jednu potvrdu da njegova nacionalistička i protuimigrantska stranka postaje važan čimbenik na političkoj sceni Španjolske.

„Po čitavoj Europi ljudi traže alternativu statusu quo“, govori Abascal, objašnjavajući rast popularnosti takvih stranaka na europskom tlu, poput njemačke „AfD“ i austrijske „Slobodarske stranke“. U Španjolskoj se događa to isto i postoje svi elementi za naš uspjeh, tvrdi čelnik španjolske stranke Vox, iako ona još nije uspjela dobiti niti jedno zastupničko mjesto na parlamentarnim izborima.

Španjolska se uvijek razlikovala od Europe po tome što u njoj nije bilo euroskeptičnih i stranaka koje su se protivile migraciji, neovisno, što se stanovništvo zemlje od 2000. do 2010. godine povećalo za čak 5 milijuna na račun ljudi rođenih izvan Španjolske, navodi Financial Times.

Američki predsjednik Donald Trump nedavno je španjolskoj vladi predložio izgradnju zida kroz saharsku pustinju, na afričkoj strani španjolskog državnog teritorija, kako bi riješio migracijsku krizu, na isti način kako je on taj projekt počeo graditi na granici SAD-a s Meksikom. To je potvrdio španjolski ministar vanjskih poslova.

Glavno je pitanje, međutim, može li Vox učiniti odlučan iskorak na španjolskoj političkoj sceni? Prema istraživanju javnog mišljenja, on može dobiti svega od 2% do 5% glasova na slijedećim izborima, koji se moraju održati najkasnije u 2020.g. Međutim, Abascal namjerava testirati popularnost svoje stranke i na predstojećim izborima za Europski parlament u svibnju 2019.g.

Ali, moguće, više važnim od izbornih dostignuća Vox-a je njegov utjecaj na desno-centrističku „Narodnu stranku“ (PP), koja također osjeća i pritisak sa strane centrističkog pokreta „Ciudadanos“, osnovanog 2014. godine.

Bivši španjolski premijer Hose Maria Aznar, pad popularnosti svoje stranke PP objašnjava jačanjem stranke Vox. Prema njegovim riječima, „ono što je bilo jedinstveni prostor u 2003.g., sada je razdjeljeno na tri dijela: PP, Ciudadanos i Vox”. Nesumnjivo je da je on po tom pitanju u pravu, ali isto je tako nesumnjivo kako jačanje migracijskog pritiska i porast broja ilegalnih prelazaka španjolske granice na njezinom afričkom dijelu izaziva sve veće nezadovoljstvo stanovnika. Međutim, ima li Aznar snage tu činjenicu prihvatiti i javno priznati neučinkovitost državnog aparata kojemu je i sam bio na čelu, sasvim je drugo pitanje.

Abascal smatra kako će s jačanjem opasnosti od islamističkog ekstremizma i porastom broja imigranata iz Afrike ideje njegove stranke postati još aktualnije. „Mi se nadamo kako možemo osvojiti nekoliko mjesta na slijedećim izborima“, prognozira taj 42-ogodišnji španjolski političar, i navodi, kako će „tada to biti točka preokreta za jačanje naših pozicija u Španjolskoj“. Obraćajući se svojim simpatizerima u Madridu, vođa stranke Vox je izjavio kako ta stranka ima oko 10 tisuća službenih članova i 70 tisuća pretplatnika stranačkog informativnog biltena.

Vox predlaže „100 mjera“ za Španjolsku, koje uključuju deportaciju ilegalnih migranata, izmjenu zakona protiv nasilja u obitelji, pooštravanje pravila oko izvođenja abortusa i zabranu regionalnih stranaka koje se zalažu za nezavisnost (jasno je kako se to prije svega odnosi na katalonske nacionaliste koji teže proglašenju katalonske nezavisnosti).

Tko je Santiago Abascal?

Možda naizgled čudno, ali lider Vox-a rodio se i odrastao u Baskiji – jednoj od španjolskih regija s najjače izraženim težnjama za neovisnošću (prisjetimo se terorističke organizacije Eta koja je tu nezavisnost nastojala izboriti krvavim metodama), iako su one posljednjih godina otupile pred širokom autonomijom koju su regiji dale središnje vlasti u Madridu. Upravo su ti krvavi događaji  u Baskiji i oblikovali politički habitus Santiaga Abascala i učinili ga oštrim protivnikom regionalnih separatističkih težnji.

Međutim, sami Španjolci i nisu do sada bili previše zabrinuti migracijskom krizom. Do nedavno, većina migranata stizala je u zemlju iz Latinske Amerike, jezično i kulturološki srodnog prostora onom španjolskom, kao rezultat snažnog  kolonijalnog nasljeđa te zemlje. Također, prema mišljenju pojedinih analitičara, pozitivan stav Španjolaca prema migrantima rezultat je i utjecaja Španjolskog građanskog rata i vladavine zemljom diktatora Francesca Franca (od kraja 30.-ih godina prošlog stoljeća do 1975.g.), koji u velikom dijielu španjolske javnosti nije upamćen po dobrom i zbog čega kod njih postoji otpor prema krajnje desnim političkim idejama i pokretima.

Također, posljednjih godina španjolsko gospodarstvo se polako oporavlja i gnjev javnosti, koji je bio usmjeren na vladajuće elite i politički establišment tijekom financijske krize i doveo do popularnosti radikalnih stranaka, poput krajnje lijevog Podemosa, osjetno se smanjio. Međutim, migranti, poglavito oni koji stižu iz Sjeverne Afrike i Sredozemnog mora ilegalno, nemaju nikakve veze sa spomenutim latinskoameričkim migrantima. Štoviše, oni izazivaju strah i neizvjesnost o tome što donosi budućnost i to je posve razumljivo. Ne radi se tu samo o nerazumijevanju drugih kultura, običaja, tradicija – jer stvari su puno dublje i kompleksnije. Radi se o korjenitoj demografskoj promjeni koja može zahvatiti španjolsko društvo ali i čitav prostor Europe, i svemu onome što ona sa sobom donosi, uključno i promjenu sigurnosnog stanja i povećane sigurnosne rizike. I to je ono čega se sve više ljudi u Španjolskoj boji i što polako potiskuje i ona negativna sjećanja iz doba Francove vladavine. Zato Vox danas predlaže ujedinjenje svih stranačkih snaga s ciljem borbe protiv socijalističke vlade u Madridu. Tako, ne samo ideolozi te stranke, već i pojedini politički predstavnici Narodne stranke (PP), još od ljeta govore kako se „ne smije dozvoliti poplava Španjolske milijunima Afrikanaca“ i da se o tome „mora govoriti, čak i ukoliko to zvuči politički nekorektno“ (Pablo Casado, PP).

Takvi stavovi iz drugih političkih tabora samo dodatno populariziraju Vox, pa Santiago Abascal posve pravilno zaključuje: „Čim više ljudi o tome govori, tim više pozornosti i mi dobivamo.“

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI