Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad-Javad Zarif u intervjuu francuskom mediju Le Point od 19. prosinca, izjavio je slijedeće: „Mi nikada nismo govorili o tome kako želimo uništiti Izrael.“
Ta izjava iranskog visokopozicioniranog državnog službenika, koji slovi za liberala-reformatora (naravno, iz kuta gledanja bliskoistočnog poimanja tih riječi), na prvi pogled predstavlja veliko iznenađenje s obzirom na ukupnost iransko-izraelskih odnosa posljednjih desetljeća, koja se, bez problema mogu nazvati neprijateljskim. Štoviše, nerijetko predstavljaju i svojevrsni obrazac iskonske mržnje između dviju država i dvaju naroda, bez presedana u novijoj ljudskoj povijesti. Međutim, ukoliko pogledamo nastavak istog intervjua primjećujemo još nešto bitno – iranski šef diplomacije odmah apostrofira novi objekt iranske „mržnje“. Nije teško pogoditi o kome je riječ, ali ipak, evo citata Zarifovih riječi: „… problem naše regije je Saudijska Arabija, koja nas uz pomoć SAD-a, Francuske i Velike Britanije nastoji izbaciti iz Bliskog istoka, ili, kao minimum, gurnuti Iran u izolaciju. Bilo kakve aktivnosti Saudijske Arabije povezane su s neprijateljstvom protiv Irana, iako takva politika nikada nije donosila po Rijad željene rezultate“.
Ova izjava šefa iranske diplomacije (koja se tiče Izraela) prva je takve vrste nakon dugogodišnjeg neprijateljstva sa židovskom državom, koje je temelj iranskog političkog života. S druge strane ona svu odgovornost za stanje u regiji i poglavito današnji položaj Irana u međunarodnoj zajednici pokušava prebaciti na Saudijsku Arabiju s kojom, kako kaže Zarif, Iran ne može učiniti ništa jer je ona regionalna država.
Zanimljivo je kako je novinar Le Pointa, očito iznenađen odgovorom, iznova upitao iranskog ministra prijeti li Iran uništenjem Izraela i kako treba gledati na natpise „Smrt Izraelu!“, koji se nalaze napisani na iranskim raketama? Međutim, Zarifov odgovor opet je bio kategoričan: „Iran nikada nije izjavljivao o uništenju Izraela.“ „Nađite mi i pokažite makar i jednoga čovjeka koji bi izgovarao takve riječi. To nitko nikada izgovarao nije“, dodao je ministar Zarif. Međutim, novinar ga je nakon toga podsjetio na riječi iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada iz 2005. g. na otvaranju teheranske međunarodne konferencije „Svijet bez cionizma“, na što je Zarif odgovorio slijedeće: „Ne, on također nije izgovorio te riječi. On je samo citirao riječi ajatolaha Homeinija: „Izrael mora biti obrisan sa stranice života“.
Naravno, ovakva Zarifova verbalna akrobacija nikako ne znači da Ahmadinedžad nije mislio to isto što i Homeini, kao i to da ministar Zarif danas ne zna za ne baš rijetke natpise (ne samo na iranskim raketama) i parole spomenutog, protuizraelskog tipa. Međutim, to u ovom trenutku i za ovu analizu i nije toliko važno. Važno je nešto drugo: zašto Zarif baš sada iznosi ovakve svoje tvrdnje?
Kao prvo, Iran je suočen sa snažnim američkim sankcijskim i političkim pritiskom i Teheranu je bitno u ostatku međunarodne zajednice (poglavito u EU, intervju je i dan francuskom mediju) pokazati kako on nije niti divlja niti primitivna država, već demokratski ustrojena zemlja (o čemu je Zarif i govorio u spomenutom intervjuu), naravno, opet iz kuta gledanja poimanja demokracije na Istoku. Ali i kao takva, ona je nesumnjivo razvijenija i Zapadu prihvatljivija u odnosu na mnoge arapske zemlje, a da ne govorimo o Saudijskoj Arabiji i tamošnjem monarhističkom režimu, čija su ljudska prava gotovo pa na srednjovjekovnoj razini. A iranski imidž u svijetu ne može se graditi na protuizraelskim izjavama spomenutog – „raketnog“ tipa.
Popravak imidža i „dokazivanje pravice“ Teheranu je nužno u prvom redu za nastavak potpore ključnih članica EU i Unije u cjelini, vezano uz važenje međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu nakon što su se SAD iz njega jednostrano povukle i protiv Teherana uvele stroge sankcije. Time bi bilo omogućena i daljnja gospodarska suradnja između dviju strana, prije svega iranski izvoz nafte u EU.
I drugo, s ciljem dokazivanja „svoje pravde“ i poboljšanja imidža, Teheran se uvijek može pohvaliti činjenicom da Iran nema ništa protiv izraelskog naroda, o čemu svjedoči i židovska nacionalna manjina na iranskom tlu koja je „živa i zdrava“ sva ova burna desetljeća iransko-izraelskih političkih odnosa, koja i dalje posjeduje i koristi svoje sinagoge za svoje vjerske obrede i td. Drugim riječima Teheran krivicu za opasno loše stanje međusobnih političkih odnosa prebacuje i traži isključivo u političkom vodstvu države Izrael. To se prije svega odnosi na nerješeno palestinsko pitanje i status Jeruzalema, kojeg Iran nikada neće priznati izraelskim (ne samo glavnim) gradom (opet na tragu stavova EU po palestinskom pitanju). A na istom su tragu i izjave čelništva libanonskog proiranskog šijtskog pokreta Hezbollaha, čiji je vođa šeik Hassan Nasrallah u više navrata izjavio kako taj pokret nema ništa protiv postojanja izraelske države, ali ne na račun palestinskog naroda.
Nije zgorega vratiti se još malo dublje u povijest i prisjetiti se da je Iran (istina, u vrijeme šaha Reze Pahlavija) s Izraelom imao i određenu razinu diplomatskih odnosa (iako dvije zemlje niti tada nisu bile odveć prijateljske) i da su obje zemlje imale otvorene svoje službene državne urede (ne veleposlanstva ili konzulate) u Tel Avivu odnosno Teheranu. Štoviše, upravo je Iran početkom 70.-ih godina prošlog stoljeća, nakon arapsko-izraelskog rata, kada su Saudijska Arabija i druge arapske zemlje u znak solidarnosti s Palestincima uvele embargo na izvoz nafte Izraelu (koji se zbog toga našao u vrlo ozbiljnom položaju) uskočio i svojim tankerima i svojom naftom opskrbljivao židovsku državu i sprječio njezinu energetsku agoniju i posljedični totalni kolaps jer Zapad u tom pogledu nije mogao učiniti ništa. (Vrlo teško zamislivo s današnjeg gledišta.)
Dakle, iranski ministar svojim riječima u intervjuu nastoji „lopticu odgovornosti“ prebaciti na Izrael, o kojemu, onda, i ovisi budućnost bilateralnih odnosa.
A Izrael unutar svoje postojeće politčke konstrukcije teško da nešto drugo, osim konstantne protuirankse retorike (poglavito u vrijeme desetogodišnje vladavine premijera Benjamina Netanjahua) može ponuditi. Naime, čitava izraelska vanjsko-politička koncepcija (i ne samo vanjsko-politička) posljednjih se desetljeća temelji na navodnoj iranskoj prijetnji po samu izraelsku opstojnost. Njome se pravdaju brojni, u međunarodnoj zajednici ne baš popularni politički i vojni potezi te zemlje prema Palestincima ali i drugim bliskoistočnim zemljama. Kroz naglasak o iranskoj nuklearnoj i raketnoj vojnoj prijetnji po Izrael ta je zemlja posljednjih godina u mnogomu uspjela dosegnuti svoje nacionalne interese u količini o kojoj je prije toga mogla samo sanjati. Približila je sebi, pa čak i na svoju stranu privukla donedavne otovrene arapske neprijatelje, prije svega Saudijsku Arabiju i UAE. Ostale „nepokorene“ i sebi neugodne susjedne i malo udaljenije zemlje (sasvim sigurno ne slučajno i bez sudjelovanja izraelskih političkih, dipolmatskih i obavještajnih struktura) pokosile su tzv. arapske proljetne revolucije i posljedični građanski ratovi – od Libije, preko Sirije i Iraka, do Jemena i tako ih, za jako dugo vremena a možda i za uvijek uklonila s popisa ugroza svojoj nacionalnoj i državnoj sigurnosti.
Iz svega ovoga nije teško zaključiti da su se vlade i u Iranu i u Izraelu politički „hranile“ međusobnom mržnjom i uzajamnim prijetnjama totalnim uništenjem. Ipak bih se usudio kazati kako se takvom politikom u konačnici puno više okoristio Izrael. Međutim, čini se kako za više od postignutog on sada nema mogućnosti, neovisno o simpatijama koje prema njemu iskazuje Donald Trump i njegova administracija. Totalna protuiranska strateška koncepcija ušla je u svoj zenit i sebe polako počinje iscrpljivati. Na Bliskom istoku sada su i novi snažni globalni igrači, poput Rusije i Kine, u najmanju ruku, obje političke zaštitnice Teherana, koje neće dozvoliti njegov pad. Rusija i Iran su i vojni saveznici na teritoriju Sirije pa će Iran na Bliskom istoku iznova opstati usprkos nikada oštrijoj protuiranskoj politici neke američke administracije. Posve je drugo pitanje kako će kroz nekoliko godina izgledati njegova ekonomija i hoće li u uvjetima američkih sankcija ta zemlja moći provesti nužnu modernizaciju svojih oružanih snaga ali po njega i najvažnije – svog energetskog sektora.
S druge strane po Izrael (ali i po SAD) je opasno potpuno oslanjanje na kooperativnost Saudijske Arabije i njezinog lukavog državnog vrha, koji se, u slučaju dostizanja proklamiranih nacionalnih težnji i pozicioniranja svoje zemlje u regionalnu supersilu, vrlo lako iznova može prometnuti u hegemona koji ne trpi ni Izrael barem u istoj mjeri koliko i Iran. To bi pogotovo bilo opasno ako bi Rijad ovladao tehnologijom proizvodnje atomske bombe (a ne vidimo razloga za suprotno, imajući u vidu da se nje već odavno dokopao i jedan, kudikamo financijski slabiji i siromašniji Pakistan, također rigidna islamska zemlja, naravno, ne bez znanja i dozvole SAD-a). Znanje i tehnologija danas su samo tržišna roba – tko ih može platiti i posjeduje ih. A Rijad to sigurno može. Osim toga on uvijek može prijetiti svojim okretanjem Istoku tj. Kini i Rusiji, što prije svega SAD stavlja u neugodan položaj vječitog pogodovanja Rijadu i „zatvaranja očiju“ pred njegovim „nepodopštinama“ i „zaigranošću“, poput nedavnog ubojstva novinara Jamala Khashoggija. A sve to nikako nije ugodno po izraelske interese, jer u Washingtonu, gotovo sigurno, više nikada neće sjediti toliko proizraelski usmjerena američka administracija nakon isteka vladavine ove Trumpove (i eventualnog njezinog drugog mandata).
Zato ne treba čuditi da se na izraelskom političkom horizontu upravo pojavljuje nova snaga, u liku karizmatičnog generala i bivšeg zapovjednika Glavnog stožera izraelske vojske (2011.-2015.) Bennyja Gantza, koji je 27. prosinca osnovao svoju stranku “Hosen L’Yisrael” s kojom će sudjelovati na prijevremenim parlamentarnim izborima u travnju iduće godine. Uvijek u prošlosti izraelske države ključne političke odluke, dalekosežnog karaktera, svojevrsne prekretnice budućnosti zemlje, donisile su snažne osobe iz vojnog miljea, koje su primjerom dokazale svoje domoljublje, a mudrošću, iskustvom i nedvojbenim povjerenjem naroda imaju nepisani mandat za predvodništvo zemlje kroz nemirne i olujne vode koje traže iskusnog kapetana složenog broda zvanog država i narod. A upravo je Gantz takva osoba: potpuno novo lice na političkoj sceni zemlje, koje prema posljednjim istraživanjima uživa potporu značajnog dijela izraelskog izbornog tijela, već umornog od desetogodišnje vladavine premijera Netanjahua. Konkretnijih informacija o njegovom političkom programu još nema, ali, kako govore njegovi savjetnici, u sadašnjoj fazi on će „favorizirati slušanje, a ne govor“. Ali izraelski birači (i ne samo izraelski) od političara više ne traže toliko iznošenje programa i ideologije, koliko traže i glasuju za „osobnu karizmu“. A kada je riječ o karizmi bivšeg prvog vojnika izraelske države, nije potrebno previše govoriti! Njegova zagonetna šutnja samo ju još više povećava. Ne kazavši gotovo niti riječi, Benny Gantz je već postao nada brojnih Izraelaca, nezadovoljnih smjerom u kojem ide njihova zemlja (info: portal israelinfo.co.il.).
Eventualno poboljšanje izraelsko-iranskih odnosa (koliko god ono iz sadašnjeg kuta gledano izgledalo nemoguće, pa i „blasfemično“) u nekoj određenoj perspektivi ipak se može dogoditi. U politici i savezništvima mijene su konstanta, pa zašto se i oprezno zbližavanje odnosa dviju tako važnih država jednom ne bi dogodilo. Poglavito u kontekstu opisanih aktivnosti Saudijske Arabije. A odnosi unutar trokuta Izrael-Iran-Saudijska Arabija i njihova svojevrsna ravnoteža interesa temelj su stabilnosti Bliskog istoka, nekako slično kao što ravnoteža u odnosima trokuta SAD-Rusija-Kina znači na globalnoj razini. Na kraju krajeva te zemlje i njihovi narodi na Bliskom istoku moraju egzistirati, a svi su ostali vanjski igrači tamo ipak samo stranci. A ima li, uopće, na ovom svijetu nešto veće i važnije od međusobnog mira i suradnje.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news