Zoran Meter: „Tankerski rat“: Iran prihvatio „igru“ Londona; SAD “životno ugrožene” rusko-kineskom suradnjom

Iran je prošli tjedan izvijestio o zauzimanju britanskog tankera „Stena Impero“ u Hormuškom tjesnacu, koji je nakon toga otpravljen u jednu od iranskih luka, gdje će biti zadržan dok traje istraga. Tanker s 23 člana posade, ploveći pod britanskom zastavom, u Hormuški je tjesnac ušao s iranske strane oko 18 sati po lokalnom vremenu, nakon čega mu se približilo nekoliko brodova i helikopter iranskog Korpusa straže islamske revolucije. Prema navodima Teherana, tanker je narušio međunarodna pravila plovidbe Hormuškim tjesnacem. Ali malo tko vjeruje u takvu verziju tj. objašnjenje incidenta od strane iranskih vlasti, pri čemu je dovoljno podsjetiti kako je akcija zauzimanja britanskog tankera uslijedila svega sat vremena nakon što su gibraltarske vlasti objavile kako će nedavno zadržani iranski tanker „Grace 1“ ostati u Gibraltaru do kolovoza radi provođenja istrage. Podsjećamo, taj je tanker 4. srpnja zarobljen od strane marinaca britanske Kraljevske mornarice pod sumnjom da je prevozio iransku naftu u Siriju – zemlju koja je pod naftnim embargom EU i SAD-a. Taj čin britanske vojske Teheran je odmah nazvao „gusarstvom“ i najavio protumjere protiv Velike Britanije „kada i gdje to bude potrebno“. To „kada“ i „gdje“ očito je bilo u petak, u Hormuškom tjesnacu, nedugo nakon objave vijesti o daljnjem zadržavanju zarobljenog iranskog tankera.

Službeni London oštro je osudio ovaj iranski čin i upozorio Teheran na ozbiljne posljedice ako tanker uskoro ne bude oslobođen. Ministar vanjskih poslova Velike Britanije Jeremy Hunt telefonski se povezao s američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom, a s iranskim šefom diplomacije Mohammadom Javadom Zarifom nije mogao jer je taj napustio New York i upravo letio za Teheran. Hunt je izjavio novinarima kako Velika Britanija ne razmatra vojne varjante kao odgovor na iranski potez i orijentira se isključivo na diplomatsko riješenje situacije, koja je sada „potpuno neprihvatljiva“. Sloboda plovidbe se mora osigurati, a upravo će Iran biti najveći gubitnik ukoliko ta sloboda u Perzijskom zaljevu bude ograničena, pa je u interesu Teherana čim prije razrješiti tu situaciju, kazao je prvi britanski diplomat.

Iranskom državnom vrhu, naravno, teško je shvatiti objašnjenje pojma sloboda plovidbe „na britanski način“ s obzirom na opisani događaj s iranskim tankerom ispred gibraltarskih obala, kroz čije bi vode međunarodna plovidba također morala biti slobodna. Očito, Teheran je prihvatio „igru“ koju je započeo London, a ta se „utakmica“ sve više pretvara u klasični „tankerski rat“ koji u sebe uvlači sve veći broj igrača i podiže razinu sigurnosnih rizika na neslućene visine. Tako se o spomenutom incidentu ubrzo oglasio i američki predsjednik Donald Trump, kazavši, kako je savezništvo između SAD-a i Velike Britanije čvrsto, ali i da Sjedinjene Države u toj zoni nemaju svojih tankera jer imaju dovoljno svojih energenata za vlastite potrebe. Međutim, Trump je pri tom jasno podsjetio i na sve veću nazočnost američkih vojnih snaga u toj regiji.

Ovom prigodom podsjetit ću samo na neke: jedan od još dva američka vojna broda, koji se trenutačno nalaze u Hormuškom tjesnacu, od nedavno je i nosač helikoptera USS „Boxer“, koji je samo dan prije iranskog zauzimanja britanskog tankera navodno oborio iranski dron, dok Teheran tvrdi kako je američki brod greškom srušio svoju vlastitu, a ne iransku bespilotnu letjelicu, o čemu je objavio i nekakav video koji bi trebao svjedočiti kako se njihov dron uspješno udaljio od američkoga broda sa svim video snimcima broda koje je prije toga učinio. Inače, USS „Boxer“ ima 1000 članova posade, ali i 1,5 tusuća dobro obučenih američkih marinaca, spremnih za akciju u svakom trenutku, naoružanih čak topništvom, tenkovima i oklopnim transporterima.

Istodobno, na sajtu američkog Pentagona objavljena je informacija kako je američko Središnje zapovjedništvo (CENTCOM) počelo razradu međunarodne operacije „Straža“, čiji je cilj osiguranje slobodne plovidbe, bez bilo kakvih dodatnih detalja vezano uz samu operaciju. Pentagon je, također, počeo naoružavati i 15 godina „zamrlu“ vojnu bazu „Princ Sultan“ u Saudijskoj Arabiji, koju su zadnji puta koristili u vrijeme rata u Iraku, i u koju su sada razmjestili 500 svojih vojnika, lovačke zrakoplove, kao i proturaketne sustave Patriot.



Očito je kako Sjedinjene Države pokreću veliku pomorsku kampanju s ciljem pokušaja pronalaska saveznika (prije svega onih regionalnih jer NATO-u se s Iranom ne ratuje) s kojima će krenuti u zajedničko osiguranje najvažnijih plovnih putova u bliskoistočnoj regiji, a kako je to početkom srpnja izjavio i američki general Joseph Dunford. Stvarni cilj je uspostava američke kontrole nad Hormuškim tjesnacem i potiskivanje Irana. Naravno, niti Iran niti bilo tko drugi neće imati ništa protiv slobode plovidbe (čak ukoliko je ona nadzirana i od strane SAD-a) ako bude osiguravala i slobodni prolaz njegovih tankera ili drugih tankera s iranskom naftom. Ali to je već jedna sasvim druga priča, jer kada bi to bio američki cilj tada nikakvoga vojnog osiguranja slobode plovidbe ne bi trebalo niti biti, ona bi se poštivala i dalje, kao što se poštivala i prije izbijanja nove američko-iranske krize.

Cijena nafte nepredvidljiva

Cijene nafte nakon ovakvih i sličnih incidenata geopolitičkog karaktera, uvijek porastu. Međutim stanje se relativno brzo stabilizira, sukladno stupnju smirivanja same incidentne situacije loklnoga karaktera, koja obično uslijedi brzo (iransko obaranje američkog drona, američko obaranje iranskog drona, britansko zarobljavanje iranskog tankera i obratno i td.). Međutim, kada je riječ o strateškim čimbenicima koji danas (i još će neko vrijeme) utječu na na formiranje cijena nafte, postoje dava glavna: prvo, tzv. iransko pitanje tj. američko-iranski politički sukob; i drugo, američko-kineski trgovinski rat.

Nakon porasta cijena nafte s početkom 2019. g. uslijedio je njihov pad. Taj novi trend obilježen je upravo spomenutim glavnim čimbenicima.

U ovom prvom – američko-iranski sukob – postoje dva rizika: prvi su američke sankcije i embargo na izvoz iranske nafte koji prijete poremećajem ponude „crnog zlata“ na tržištu. Međutim, početni porast cijena zbog toga nastao, vrlo je brzo kompenziran jačanjem proizvodnje nafte u samom SAD-u, ali i zbog spremnosti članica OPEC-a da u svakom trenutku, prema potrebi, povećaju svoju proizvodnju (prije svih Saudijska Arabija) i kompenziraju moguće posljedice porasta cijena zbog smanjenja iranskog izvoza. Tržište to  uvažava kao stabilizirajući faktor i zbog toga nema naglog povećanja cijena; i drugi rizični element u američko-iranskom sukobu jest onaj, o mogućem zatvaranju Hormuškog tjesnaca i početka „tankerskog rata“ ili onog klasičnog – vojnog, a što bi definitivno dovelo do porasta cijena nafte, iako niti tada ne u nekom dramatičnom obliku, barem ukoliko je suditi prema iskustvima iz iransko-iračkog rata (1980.-1988.), kada je izvršeno preko 700 napada na tankere u Perzijskom zaljevu, a do porasta cijena nafte uopće nije došlo. Štoviše, u vrijeme najintenzivnijeg „tankerskog rata“ 1987. i 1988.g. cijena nafte čak je i pala za 45%. Dakle, tzv. iransko pitanje, iako se to često misli i spominje, za cijenu nafte uopće nije presudno (za razliku od sigurnosnog, koje je rizično po čitavu regiju i šire).

Puno ozbiljniji problem predstavlja drugi ključni čimbenik: američko-kineski trgovinski rat. Upravo on određuje kretanje globalnog energetskog tržišta, a time i onog naftnog.  Sukob dvaju najvećih svjetskih gospodarstava već je sada usporio svjetsku ekonomiju i doveo do posljedičnog pada potražnje za naftom. Spomenuta američka povećana proizvodnja nafte i mogućnost da Saudijci povećaju proizvodnju sa sadašnjih 9,8 milijuna barela dnevno na 12 milijuna jamče i više nego dostatnu količinu nafte na tržištu, a što sve skupa ukazuje kako povećanja cijena nafte idućih mjeseci ne bi trebalo biti. Štoviše, čak je izglednije i njihovo sniženje. One će se kretati u rasponu od najviše 70 dolara za barel, dok je donju granicu puno teže odrediti.

Američki admiral: SAD „životno ugrožene“ jačanjem rusko-kineske suradnje

A od ekonomske krize i neizvjesnosti oko cijena energenata, kao i od samoga Irana, puno je opasnije opće globalno geopolitičko i sigurnosno stanje. Naravno, u njegovom fokusu stoje američko-rusko-kineski interesi, kao i sukobi i međusobna verbalna i sankcijska razračunavanja na relaciji Istok-Zapad.

Tako američki admiral Philip Davidson, zapovjednik Indo-tihooceanskog zapovjedništva američke vojske, u svom govoru na godišnjem sigurnosnom forumu u američkom Aspenu kaže, ni manje ni više, nego, kako vojna nazočnost Rusije na Dalekom istoku predstavlja „ugrozu samomu opstanku SAD-a“. Washihgton je zabrinut aktivnim razvojem vojne nazočnosti Rusije na Dalekom istoku, kao i jačanjem regionalne suradnje Rusije i Kine, izjavio je američki admiral u svom govoru.

„Interesantno je za primijetiti, kako mi od prošle godine do sadašnjega dana vidimo jačanje operativne suradnje između Rusije i Kine“, kazao je admiral Davidson, osvrnuvši se i na veliku rusku vojnu vježbu „Vostok-2018“ u kojoj je sudjelovala i kineska vojska. Podsjetio je i na činjenicu da se kineska strana suzdržala od prosvijeda zbog preleta ruskih strateških zrakoplova Tu-95MC nad Japanskim, Istočnokineskim i Južnokineskim morem. Davidson je naglasio kako SAD ne žele da se Rusija i Kina zajednički suprostavljaju poretku Washingtona, „koji podrazumjeva slobodnu i otvorenu Indo-tihooceansku regiju, a također i svjetskom poretku u cjelini“.

U ovom kontekstu podsjećam kako su Sjedinjene Države sredinom srpnja 2019. godine iz svojih luka na teritoriju SAD-a pokrenule četiri udarne grupacije brodova na čelu s nosačima zrakoplova. Dvije su uplovile u Atlantski ocean s istočne obale SAD-a (baza Norfolk u Virginiji), a druge dvije u Tihi ocean s mornaričke baze na zapadnoj obali SAD-a (država Washington). Sve te grupacije brodova popunjene su i s desantnim grupama američkih marinaca. Time se na svjetskim morima i oceanima tranutačno nalazi gotovo polovica ukupnih udarnih snaga američke flote, što je signal ili ozbiljnog upozorenja, ili pripreme za stvarni početak vojnih aktivnosti (pretpostavljam, štoviše, gotovo sam siguran da se radi o onom prvom). U tom smislu treba podsjetiti i na riječi gore već spomenutog američkog zapovjednika Združenog stožera Mornaričkog korpusa generala Josepha Dunforda, koji je 9. srpnja izjavio, kako SAD „sada surađuju s nizom zemalja, kako bi se razjasnilo, mogu li one osnovati koaliciju koja bi osigurala slobodu plovidbe, kako u Hormuškom tjesnacu tako i u tjesnacu Bab-el-Mandeb“. A što bi značilo spomenuto američko osiguranje slobode plovidbe Hormuškim tjesnacem za, primjerice, kineske ili ruske tankere, i bi li se ona odnosila i na njih ukoliko bi prevozili iransku naftu možemo samo nagađati, kao što možemo nagađati što bi uslijedilo da ih američki vojni brodovi u tom slučaju odluče zaplijeniti. Ono što se u tom slučaju sa sigurnošću zna jest to. da bi se takvo ponašanje nedvojbeno projiciralo na identično ponašanje Kine u Južno-kineskom moru i Dalekom istoku, i Rusije u Crnom moru ili Baltiku, a što bi bio znak da kaos može početi. To je najcrnji od mogućih scenarija ali, na sreću i najmanje realan, jer za nj nitko od velikih nije zainteresiran ma koliko „udarao u ratničke bubnjeve“. Prijetnje uporabom vojne sile ipak se odnose na neke, puno slabije „igrače“, ali i tada puno više samo kao dodatni „argument“ u političko-diplomatskim borbama. Primjerice, tko se danas još sjeća Venezuele i američkih prijetnji vojnom intervencijom i svrgavanjem Madura, koje su bile tako intenzivne i „ozbiljne“ od kraja siječnja pa do 1. svibnja ove godine i neuspješnog državnog prevrata pod vodstvom američkog miljenika Juana Guaida?

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI