Hoće li Čermak odgovarati za ekološku katastrofu, kad već nije za ratno profiterstvo?!

Igor Kralj/PIXSELL

Proboj na političku scenu 1990. godine, Čermaku je omogućio bivši punac, Budiselić, koji je do umirovljenja bio visoki oficir obavještajne službe JNA te živio u nacionaliziranoj židovskoj kući na Šalati. Bio je dugogodišnji prijatelj s obitelji Franje Tuđmana, još dok je Tuđman živio u Beogradu kao aktivni oficir JNA. Inače, Ivan Čermak ne voli spominjati svog bivšeg punca, već ističe u prvi plan akademskog slikara Dušana Maleševića kao osobu koja ga je preporučila i upoznala s Franjom Tuđmanom i učlanila u HDZ

Ivan Čermak, umirovljeni general HV-a i jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, ponovno je u fokusu javnosti nakon što je Slavonski Brod ostao bez pitke vode zbog zagađenja vodocrpilišta. Za tu ekološku katastrofu neki sumnjiče Čermakovu tvrtku „Crodux Energetika” koja je priznala incident izlijevanjem oko 200 litara benzina, ali tvrde da se to dogodilo nekoliko kilometara od zagađenog vodocrpilišta, te da se izlijevanje njihova goriva ne može dovoditi u vezu sa zagađenjem vode. A čelni ljudi Slavonskog Broda, zbog zagađenja vode u svom gradu u najvećem ekološkom skandalu od hrvatskog proglašenja neovisnosti, teško optužuju Plenkovićeva ministra zaštite okoliša, Tomislava Ćorića.

Ministra Ćorića optužuju i da nije vodio brigu o redovitom nadzoru i provjeri napuštenih konzerviranih produktovoda, te sada ne iskazuje osobiti entuzijazam da se smjesta istraži tko je kriv što je 100.000 ljudi ostalo bez pitke vode: „Vlada i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić s Ivanom Čermakom pokušavaju zataškati razmjere katastrofe koja se dogodila u Slavonskom Brodu i na koju nisu na vrijeme reagirali. Da naše gradske službe i građani nisu reagirali, Brođani bi danima pili zagađenu vodu. Ministarstvo zaštite okoliša izravno je zaduženo za ovu problematiku, a ovdje se dogodio ogroman incident zbog kojeg je upravo Ministarstvo bilo dužno upozoriti na mogućnost zagađenja vode zbog blizine bunara i vodocrpilišta“, optužuju čelni ljudi Slavonskog Broda.

Dakle, umirovljeni general i vlasnik „Croduxa” opet se na velika vrata vratio u epicentar velike afere, pa se mnogi građani s pravom pitaju – tko je, zapravo, Ivan Čermak, te kako je tom bivšem instalateru centralnog grijanja pošlo za rukom postati najmoćnijim hrvatskim tajkunom? Dio odgovora na takva pitanja donekle se mogu iščitati i iz njegove ispovijesti u Jutarnjem listu od prije nekoliko godina, kada se na 11 stranica priloga Svijet raspostrla impresivna biografija najbogatijeg hrvatskog generala. Osim njegove ispovijesti, čitatelji su mogli vidjeti i impresivne fotografije šest velebnih kuća i vila obitelji Čermak, primjerice onu na Tuškancu 60, vilu na Pantovčaku 174, dvorac Klokovac kod Krapinskih Toplica, vilu na zagrebačkom Gornjem Prekrižju, kuću na Vrhovcu, te ljetnikovac Kazbek u Dubrovniku koji je general Čermak kupio 2005. godine.

Čermakov proboj na političku scenu

Dakako, odmah će se naći popriličan broj onih zluradih i zavidnih koji će se upitati – kako je od običnog servisera klima uređaja izniknuo jedan takav veletajkun, kojem mogu pozavidjeti i najrazvikaniji hrvatski bogataši? Tim prije što je umirovljeni general Hrvatske vojske Ivan Čermak, koji je rođen 19. prosinca 1949., odrastao na Trnju u vrlo siromašnoj obitelji. S obzirom na obiteljske socijalne prilike, morao se snalaziti kako je znao i umio, pa je kao mladić vježbao boks i slovio za “fakina”. No, brojnim Čermakovim kritičarima odmah će začepiti usta njegovi prijatelji i dugogodišnji poznanici koji su od najranijeg doba bili svjedoci generalove tranzicije od fakina i servisera do najmoćnijeg i najbogatijeg hrvatskog tajkuna. Tako će njegovi prijatelji reći da je Čermak rano naučio važnu lekciju – razvijao je mrežu povjerljivih poslovnih ljudi i partnera, pa je, prema njihovim pričama vrlo brzo počeo zarađivati novac.



A njegov prijatelj i bivši poslovni partner, Mirko Kramarić Mic, kaže da se Čermak kroz život probijao bez roditelja, te je imao teško djetinjstvo, a imao je u to vrijeme i zdravstvenih problema, nešto sa srcem nije bilo u redu. On kaže da general Čermak svoj poslovni uspjeh može zahvaliti tome što ga se samo jednom može blefirati, jer dobro procijenjuje ljude. Čermak se poduzetništvom počeo baviti 1972. kao obrtnik. Otvorio je servis za klima-uređaje i rashladne sustave Bosch, Felisatti, te Chrysler. No, Čermak je svoj obrt “Čermak klima-uređaji” proširio i na druge djelatnosti. Počeo je proizvodnju klima-uređaja, koje je instalirao u bivšim vojnim poštama, te u operacijskim salama na području cijele Jugoslavije. Usto, je dobio i posao klimatizacije pošta u bivšem SSSR-u.

Zarađivao je velik novac i vozio ‘jaguar’ kakav si ni zapadnjački bogataši nisu mogli priuštiti. Ipak, iz nekih Kramarićevih izjava koje je svojedobno dao za jedne dnevne novine, moglo se iščitati da je i on, na neki način, osjećao nelagodu pred svim tim silnim Čermakovim bogatstvom, bez obzira na ingeniozno generalovo umijeće stjecanja materijalnih dobara. Stoga Kramarić potencira i priču da njegov prijatelj Čermak, svoj obrtnički uspjeh 70-ih godina prošloga stoljeća može zahvaliti i obitelji prve supruge, Davorke Budiselić, koja je generalu osigurala i proboj na političku scenu početkom 1990. godine.

Inače, Čermak je s gospođom Budiselić bio u braku još od završetka srednje škole. Njegov punac Budiselić je do umirovljenja bio visoki oficir obavještajne službe JNA, te živio u nacionaliziranoj židovskoj kući na Šalati. Bio je dugogodišnji prijatelj s obitelji Franje Tuđmana, još dok je Tuđman živio u Beogradu kao aktivni oficir JNA. Inače, Ivan Čermak ne voli spominjati svog bivšeg punca, već ističe u prvi plan akademskog slikara, Dušana Maleševića, kao osobu koja ga je preporučila i upoznala s Franjom Tuđmanom, te učlanila u HDZ gdje se odmah angažirao na prikupljanju novčanih donacija, marketingu HDZ-a, organiziranju i financiranju predizbornih skupova, tiskanju plakata i slično.

Iz braka s Davorkom Budiselić ima kći Dariju i sina Hrvoja koji danas živi na relaciji Zagreb – Munchen sa suprugom Andreom i troje djece. Svojedobno je sin Hrvoje prespavao u policiji jer je pokušao na silu izaći na pozornicu na Severininom koncertu u Zaprešiću. A što se tiče njegove kćeri Darije, za nju se u hrvatskim medijima gotovo ne bi ni čulo, da nije njezine medijski eksponirane kćeri, Lane Gadža Čermak, koja je svojedobno bila u vezi s nogometašem hrvatske reprezentacije, Vedranom Čorlukom. Nakon razvoda, Čermak je oženio Mirjanu s kojom ima sina Bornu.

Čermak među 200 bogatih hrvatskih obitelji

Dakle po „službenim“ verzijama, koje se redovito pojavljuju u velikim biografijama Ivana Čermaka u mainstream medijima, generala je početkom 1990. s Franjom Tuđmanom upoznao akademski slikar i profesor teorije umjetnosti, Duško Malešević, intelektualac iz Tuđmanovog kruga. Tada je Tuđman imao 67, a Čermak 40 godina. Pred prvim je bio samo jedan veliki povijesni cilj: ostvarenje suverene Hrvatske, a pred drugim je bilo mnoštvo planova; za neke tada nije ni u snu mogao naslutiti da će mu se uskoro ispostaviti, kao npr. naftni biznis.

Čermak je Tuđmanu bio interesantan. Između ostalih inih zadaća vezanih za ostvarenje “povijesnog sna”, Tuđman je bio u potrazi za kandidatima koji će se uklopiti u viziju “zamašnjaka hrvatskog gospodarstva”. Kasnije su predstavnici medija toj ideji dali naziv “200 bogatih obitelji”. Franjo Tuđman je u to vrijeme imao neke na koje je ozbiljno računao. Od najpoznatijih su bili Ivica Todorić, Miroslav Kutle i, potom su se uključili Thomas Gozdecky, Nevenka Tuđman, Josip Gucić.

Ivan Čermak, očigledno je zadobio Tuđmanovo povjerenje. To je potpuno razvidno iz činjenice da se od siječnja 1990., pa sve do izborne pobjede u lipnju 1990., vezano za pripremanje izborne kampanje, Ivan Čermak na tom poslu afirmirao, toliko da ga je nakon I. općeg Sabora HDZ-a (24. 2. 1990. – 25. 2. 1990.), Franjo Tuđman imenovao dopredsjednikom Izvršnog odbora HDZ-a (1990. -1991.), a ujedno ga je, što je još važnije, postavio i za svog savjetnika. Uz ostala operativna zaduženja, od tada je Čermak bio zadužen za organizaciju predizbornih skupova: postavljanje bine, razglasa, rasvjete i poslove oko sigurnosti.

Protivio se da ga nazivaju HDZ-ovim tajkunom

A nakon pobjede na izborima (7. 5. 1990.), konstituiranja prvog višestranačkog Sabora (30. 5. 1990.), Franjo Tuđman je zaključio da je došlo pravo vrijeme za nužne popravke njegove obiteljske kuće u Nazorovoj 59 (poznata i kao “kuća obitelji Vruss”). Sve poslove oko uređenja, Franjo Tuđman je povjerio Ivanu Čermaku: zamjena vodovodnih i električnih instalacija, rekonstrukcija krova, adaptacije, dogradnje, postavljanje ograde. Hrvatska Vlada je u kolovozu 1990., prilikom rebalansa proračuna za tu godinu, odobrila 3,227.000 tadašnjih yugo dinara (HRD-i su postali privremeni službeni novac RH-a tek 23.12.1991.), odnosno više od milijun njemačkih maraka “za potrebe izvođenja dopunskih radova na zaštiti objekta i okoliša u ulici V. Nazora 59”.

Službeno sav novac je utrošen na instaliranje video nadzora, uz potonju napomenu iz Ureda predsjednika, da će sigurnosni sustav po isteku predsjedničkog mandata biti sa štićenog objekta prebačen hrvatskoj policiji. Franjo Tuđman je očigledno bio zadovoljan kako mu je Čermak renovirao kuću. Jer, kada su 7. listopada 1991. avionom JNA-a iz zraka raketirani Banski dvori, Franjo Tuđman je povjerio posao obnavljanja porušenih Banskih dvora opet – Ivanu Čermaku.

Susret i upoznavanje Franje Tuđmana i Ivana Čermaka bio je itekako važan za nastanak i razvoj budućeg Security društva “Sokol”. Naime, prilikom osnivanja “Sokola” u ljeto 1990., tadašnji vlasnik Vjekoslav Šafranić niti ne planirajući to, u stvari je ušao u najuži krug ljudi direktno povezanih s najmoćnijom osobom u Hrvatskoj za naredno desetljeće – Franjom Tuđmanom. Za poslovne inicijative u ono tranzicijsko vrijeme značilo je to katapultiranje direktno u zonu svih mogućih poslovnih i inih perspektiva. Oni najsposobniji iz te političko-interesne mreže – postali su tajkuni. To su oni koji su dobili najbolje karte u pretvorbeno-privatizacijskom pokeru. Tko je bio umjereno pohlepan i racionalan, uspio je.

Za sve ostale tzv. obične smrtnike važila su redovita pravila, pa tko gdje stigne, ako i kada, ali bilo je i takvih mada u manjini.No, Čermak je je bio izrazito alergičan na to da ga se proziva HDZ-ovim tajkunom, jer on to nije. „On nije model onih koje je Tuđman stvorio. Nije mu drago kad ga se proziva tajkunom. On je, što je njegova teza, sve radio u skladu sa zakonima i svojim je sposobnostima stekao to što ima. Nikad nije dobio neki menadžerski kredit, nikad mu se nije pogodovalo…“, tvrdi Čermakov bivši odvjetnik Čedo Prodanović.

Molio Ankicu Tuđman da ga uključe u akciju ‘Oluja’

A je li to baš tako? Pogleda li se malo bolje njegova radna biografija pod Tuđmanovim okriljem, može se zaključiti sasvim suprotno. Čermak nije bio idealist kao predsjednik Tuđman kojem je glavni životni moto bio „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“. On se poput svih onih tajkunskih izdanaka toga doba pokušao uglaviti u zonu svih mogućih poslovnih i inih perspektiva. Zoran primjer za takvu tvrdnju je i činjenica da je Čermak osobno molio Ankicu Tuđman da ga se uključi u akciju „Oluja“, dajući pritom izdašne donacije za njezinu Zakladu, kako je svojedobno tvrdio Željko Dobranović.

No, vratimo se nekoliko godina unatrag prije „Oluje“, točnije u 1991., kada je Čermak imenovan pomoćnikom ministra obrane RH, na kojoj je dužnosti ostao do 1993. godine. U MORH-u je radio na poslovima glavnog logističara za nabavu vojne opreme, te bio potpisnik svih javnih i tajnih vojnih ugovora. Na jednoj sjednici VONS-a, Tuđman je zabranio generalu Špegelju nabavu oružja, te odredio da se kupovinom bave, odnosno odlučuju – Hrvoje Šarinić, Gojko Šušak i Franjo Gregurić – koji će to raditi preko svojih operativaca, Ivana Čermaka, Željka Tomljenovića i Gorana Štroka.

U lipnju 1991. godine Čermak je preko svojih i Tomljenovićevih veza kupio u DDR-u oružje, streljivo i vozila.Transakcija je obavljena preko inozemne tvrtke AKD-a. Osim ovog kanala, Čermak je s Tomljenovićem i Gregurićem ostvario i veze za nabavku ružja u Mađarskoj, Češkoj i Njemačkoj, a plaćanja su realizirana preko AKD-a. Ovdje je zanimljivo napomenuti da je te iste godine MORH odbio donaciju dobivanja tvornice raketa zemlja-zemlja i zemlja-zrak. Također je odbijen posao sa Slovencem Sladićem, koji je vrlo jeftino nudio američko i rusko oružje iz „Pustinjske oluje“ u Kuvajtu. Sladić je po cijenama bio 40 posto jeftiniji od Gregurićeve ekipe.

Zbog afere ‘Čahura’ odlazi iz MORH-a

Od 1991., na preporuku Franje Gregurića, Čermak je postao član Nadzornog odbora JANAF-a. Od tada se sve više učvršćuje prijateljstvo između Čermaka i Štroka. Goran Štrok je tada bio jedan od većih dobavljača terenskih i drugih vozila za HV. A u dogovoru sa Štrokom je sve prisutniji bio i Tomljenović. U proljeće 1993., nakon sve većih nesuglasica oko nabava za HV s ministrom obrane Gojkom Šuškom, Čermak je otišao iz MORH-a razočaran što mu u MORH-u nitko nije želio biti potpora u sukobu sa Šuškom.

Odlasku Čermaka iz MORH-a pridonijelo je otkrivanje afere s Nijemcima koji su preko slovenskog posrednika ponudili MORH-u, to jest Čermaku posao u kojem bi Nijemci dobili licencu za preradu rabljenih čahura s hrvatskih ratišta. Za takav ugovor su nudili kontra isporuku u obrađenom staklu. Ivan Čermak je odbio taj prijedlog Nijemaca, a MORH je ubrzo zajključio takav ugovor s Čermakovom privatnom tvrtkom, na štetu MORH-a. O toj aferi se negativno komentiralo čak i u Hrvatskom saboru. A nakon odlaska iz MORH-a, počeo se intenzivnije poslovno družiti s Franjom Gregurićem, Nikicom Valentićem, Brankom Mikšom, Željkom Tomljanovićem.

Iz tog intenzivnog druženja rodila se ideja da Hrvoje Šarinić izlobira kod Tuđmana, Čermakov povratak u Vladu i to ni manje ni više nego na mjesto ministra gospodarstva. Na toj važnoj poziciji u Vladi, Čermak je izdašno činio usluge Greguriću, Valentiću, Mikši, koji su stekli znatnu financijsku korist o čemu će naš tjednik opširno pisati u jednom od narednih brojeva. Tako je, primjerice, Čermak sredio Mikši i Valentiću dobivanje koncesije za uvoz šećera iz Grčke. Provizija je isplaćena Čermaku, Mikši i Valentiću preko Jelene Tomić i njenog supruga u Londonu. Nakon što je buknula afera oko enormnog uvoza šećera i krijumčarenja na zapad, kao (prepakiranog) hrvatskog proizvoda, Čermak je u prosincu 1993. godine dao ostavku na funkciju ministra – „zbog bolesti“.

U dogovoru s Gregurićem, Čermak je krenuo u naftni biznis, te je isti mjesec osnovao tvrtku „Crodux“ i počeo poslovati s INA-om u čemu su mu pomogli Šarinić i Gregurić. A zbog afere sa šećerom, Gregurić je sugerirao Čermaku da se makne iz RH dok se sve ne stiša. Čermak ga je poslušao te otišao u London kod Štroka i uz njegovu pomoć dobio poslovni azil, kupio kuću i započeo s organiziranjem poslova prema RH.

Ratnoprofiterski pedigre

Imajući sve to u vidu, može li itko normalan u današnjoj pokradenoj i poharanoj Hrvatskoj vjerovati da je „poduzetnički čarobnjak“, Ivan Čermak, svoje ogromno bogatstvo, kojeg se ne bi postidio ni Donald Trump, stjecao zahvaljujući svojim sposobnostima i u skladu sa zakonom? Tim prije što već godinama, paralelno s pričom o Čermakovom poduzetničkom geniju koja se svako malo pojavi u mainstream medijima, egzistira i ona o Čermaku kao ratnom prifiteru, šverceru kokaina i Arkanovom suradniku u trgovini s naftom.

Na brojnim portalima i blogovima i danas se može pročitati da je Čermak cijelo vrijeme rata, sa svojim prijateljem i ratnim drugom Željkom Ražnjatovićem Arkanom, švercao naftu, naravno, uz znanje i blagoslov političkih elita u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i nekim drugim državama. A prema vlastitom priznanju Sretena Joksimovića, zvanog Joca Amsterdam, inače osuđenog za ubojstvo Ive Pukanića, tadašnji državni vrh Srbije, odnosno Slobodan Milošević i Željko Ražnatović Arkan, 1992. godine pozvali su ga na razgovor u Beograd, gdje mu je objašnjeno da je Srbija pod međunarodnim sankcijama. Od njega je tada zatraženo da „pomogne domovini”, odnosno da organizira švercerske rute benzina, kave, cigareta i drugih stvari, te da preko svojih veza u istočnobalkanskom podzemlju lobira da susjedne zemlje budu „blagonaklone” prema srbijanskom kršenju međunarodnih sankcija.

Osim toga, tvrdilo se da je Čermak bio jedan od onih koji su organizirali šverc droge, posebno kokaina, preko Hrvatske. O tomu je svojedobno svjedočio i izvjesni Mile Parać, iz okolice Zadra, koji je u videosnimci vrlo detaljno opisao kako je osobno krijumčario 20 kilograma kokaina za Čermaka i tko je sve sa Čermakom bio umiješan u tu kokainsku mafijašku mrežu. Snimka video izjave Mile Paraća o tome kako je za Čermaka švercao kokain i danas je dostupna na internetu.

Inače, ta priča je procurila u javnost početkom 2002. godine nakon što je poslana na adrese svih medijskih kuća u Hrvatskoj. Na toj snimci, Zadranin Mile Parać, s pištoljem u ruci, tvrdi da je švercao za Čermaka 20 kilograma kokaina koje mu ovaj nikad nije platio. Video snimku sa šokantnim iskazom Mile Paraća, poslao je svim vodećim hrvatskim medijima njegov brat Marko, no, zanimljivo je da nitko od mainstream medija o tome nije ni zucnuo. A priča koja je te 2002. dospjela u javnost i podigla na noge zagrebačku policiju, zapravo, je zabilježena na video vrpcu 15. travnja 1997. godine, na kojoj Mile Parać, bivši tjelohranitelj Joce Amsterdama, osuđenog za ubojstvo Ive Pukanića, optužuje generala Ivana Čermaka da mu duguje 450.000 njemačkih maraka za kokain koji je isporučen tijekom Domovinskog rata.

No, sve te afere i mutni poslovi, od Čermaka su se se odbijali kao da je od teflona. Hoće li se tako od njega odbiti i ova posljednja afera u kojoj ga se optužuje za ekološku katastrofu u Slavonskom Brodu?

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI