Kriterij za izbor sudaca – sve osim suđenja!?

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Prema postojećoj Metodologiji u postupku napredovanja za suca Vrhovnog suda RH, ocjenjuje se deset kalendarskih godina koje prethode godini objave oglasa za imenovanje suca. Pri tome se u ocjenjivanom razdoblju uzimaju u obzir rezultati rada, poštivanje rokova, kvaliteta rada i - razne druge aktivnosti

Nema tome davno kako su sve ozbiljnije medijske kuće svoje novinske stupce punile člancima o izboru sudaca Ustavnog suda RH. Pritom se naveliko raspravljalo i licitiralo s imenima koja su se u javnosti spominjala kao mogući kandidati za to neovisno tijelo državne vlasti. Takvo polemiziranje je razumljivo s obzirom na visoku senzibiliziranosti javnosti kod svakog izbora u bilo koje tijelo državne vlasti, a osobito takve koja ne spada u izvršnu, zakonodavnu ili sudsku vlast, a kod koje se prema postojećoj legislativi ne može izbjeći utjecaj određene političke.

Situacija bi, barem prema intenciji zakonodavca, trebala biti drukčija kod izbora sudaca Vrhovnog suda RH, najviši sudske instance u državi, gdje su zakonom propisani daleko egzaktniji i konkretniji kriteriji koji bi trebali omogućiti objektivnu mjerljivost stvarnih rezultata rada i barem u startu biti određeno jamstvo da će pristup u tu najvišu sudsku instancu biti omogućen samo sucima koji imaju odgovarajuće stručno znanje i, ne manje bitno, moralni autoritet koji se po prirodi stvari nameće za pravosudnog dužnosnika na vrhu piramide sudbene vlasti.

Suci i ‘vidovitiji’ suci

Tako za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, između ostalog, može biti imenovana osoba koja je najmanje 15 godina radila kao pravosudni dužnosnik, pri čemu se u obzir uzimaju ocjene prema Metodologiji izrade ocjene sudaca. Prema postojećoj Metodologiji u postupku napredovanja za suca Vrhovnog suda RH, ocjenjuje se deset kalendarskih godina koje prethode godini objave oglasa za imenovanje suca. Pri tome se u ocjenjivanom razdoblju uzimaju u obzir rezultati rada, poštivanje rokova, kvaliteta rada i razne druge aktivnosti.

Ne bez razloga, posebnu pozornost zaslužuje ovaj posljednji kriterij kod kojeg se analizira sudjelovanje sudaca u raznim oblicima stručnog usavršavanja – kao predavača na radionicama Pravosudne akademije, autorski radovi sudaca, akademski stupanj obrazovanja, članstvo u sudačkom vijeću. Upravo ovaj kriterij, koji naglasak stavlja na sudjelovanje i aktivnosti sudaca u svim, samo ne suštinskim pravosudnim poslovima, točnije suđenju, prepoznali su suci koji su svoje sudačke ambicije usmjerili konačnom cilju – imenovanju za suca Vrhovnog suda. Kako se u postupku imenovanja vrednuje desetogodišnje razdoblje, promućurniji i „vidovitiji” suci svoj rad kroz to razdoblje, uglavnom usmjeravaju i svode na različite aktivnosti kao što je sudjelovanje u raznim radionicama, komorama, domaćim i međunarodnim udrugama.



Suci ili sveučilišni profesori?

Osim što se na taj način unutar sudačkih krugova stvaraju „brendirana” sudačka imena koja im uvelike olakšavaju napredovanje na „uzlaznoj putanji” pravosudne ljestvice, takav angažman omogućava i dodatne prihode, koji sudeći prema nadavano objavljenim karticama pojedinih visoko pozicioniranih sudaca, nerijetko predstavljaju iznose koji daleko premašuju sudačke plaće i kojih se ne bi posramili ni prosječno uspješni poduzetnici u zemlji. Doista, da se kakva institucija pozabavi usporedbom i analizira, s jedne strane, sudjelovanje tih sudaca na svakojakim konferencijama, skupštinama, seminarima, te s druge strane, njihovim stvarnim angažmanom i radom u sudnicama, zasigurno bi se našli u dilemi – primaju li na teret Ministarstva pravosuđa plaću pravosudni dužnosnici ili sveučilišni profesori?

Iako se sve to uobičajeno zove stručnim usavršavanjem sudaca na kojima renomirana sudačka imena „nesebično“ svoja znanja prenose svojim, u pravilu mlađim kolegama, u pozadini ostaje u javnosti malo poznata činjenica kako na Vrhovnom sudu RH, na rješavanje čeka trenutačno otprilike 16.000 samo revizorskih predmeta. Stoga, ne čudi što ambiciozniji suci u svom radu naglasak stavljaju baš na takav rad, svjesni da je u slučaju napredovanja, daleko pametnije i važnije investirati u, primjerice, predavačke aktivnosti, nego iscrpljivati se u rješavanju predmeta i vječnoj utrci za ispunjavanjem okvirnih mjerila za rad sudaca.

Klasičan primjer je mr.sc. Senija Ledić, sutkinja Županijskog suda u Splitu, koja je gotovo nezaobilazna figura na različitim predavanjima, radionicama, udrugama, koja uz to uživa bezrezervnu podršku Udruge hrvatskih sudaca, osobito njezinog bivšeg i sadašnjeg predsjednika, sudaca Đure Sesse i Kontreca. Upućeni u unutrašnje prilike i odnose Udruge, uzajamnu odanost spomenute sutkinje i „cehovskog” udruženja sudaca uspoređuju s lojalnošću pojedinih navijačkih skupina koje slijepo podržavaju svoje klubove, neovisno o tome što se stvarno krije iza imena kluba kojeg bezrezervno podupiru.

S obzirom na prosječnu radnu opterećenost sudaca i sudova na kojima obnašaju svoje dužnosti, logičnim se nameće odgovor na pitanje – u kojoj mjeri sudac/sutkinja može, pored aktivnosti u koje ulažu angažman usporediv s radom znanstvenog novaka na pravnim fakultetima, ispuniti prethodno spomenuta okvirna mjerila za rad sudaca?

Sutkinja Ledić i zlouporaba podataka

Za sutkinju Seniju Ledić to, sudeći prema dalje navedenom, ne predstavlja nepremostivu zapreku. Primjerice, kod prijave za aktualni natječaj za suca Vrhovnog suda RH prema dostavljenim podacima o kvaliteti rada za 2006., prikazano je kako je sutkinja u toj godini imala ukupno dvije „ukinute“ odluke, a „na drugi način“ riješene 63 odluke. Da bude jasnije, jer ipak je riječ o sutkinji čije znanje nikome ne pada na pamet dovoditi u pitanje, u toj godini je sutkinja Ledić imala 63 ukinute odluke, a ne dvije, kako je to prikazano u konkretnom statističkom izvješću. Tek na primjedbu drugog zainteresiranog kandidata, ta je nepravilnost otklonjena uz obrazloženje kako je u konkretnom slučaju napravljena – inverzija podataka. Ovakav eufemizam očitog krivotvorenja i zlouporabe službenih podataka u uobičajenim okolnostima smatra se kaznenim djelom, dok je u slučaju renomirane sutkinje riječ o – pukoj „inverziji podataka“.

Sama priča ne bi u kolegijalnim krugovima izazivala toliko gnjeva da nije riječ o sutkinji koja je, sudjelujući ranije u sudačkim vijećima prilikom ocjene svojih kolega kod napredovanja, pokazivala iznimnu revnost u provjeri službenih podataka, te se nije suzdržavala ni podizati tenzije do najviših instanci sudbene i izvršne vlasti. Upućeni kažu da je pritom pedantno i temeljito analizirala sve prijavljene kandidate, pa je teško za povjerovati da se sutkinji s tolikim revizorskim iskustvom omakla pogreška upravo kod njezine ocjene obnašanja sudačke dužnosti.

Slučaj znan i – zataškan!

Cijeli slučaj je zataškan donošenjem nove ocjene obnašanja sudačke dužnosti u postupku obnovljenom po službenoj dužnosti, u kojem je sutkinja Ledić revijalno podnijela zahtjev za obnovu postupka u kojem bi se trebali ispraviti netočno podaci za koje je odavno znala, koji je, s obzirom na raniju predstavku zainteresirane kandidatkinje, ocijenjen bespredmetnim.

Bilo kako bilo, hrvatska je javnost naviknuta da se kardinalne i krupne pogreške u sistemu funkcioniranja društva, koje se kose s elementarnom logikom prosječno inteligentnog građanina, u pravosuđu pravdaju i „krste“ pravnim terminima i standardima koje nadilaze spoznaje sposobnosti istog takvog građanina. Ipak, ne možemo se oteti dojmu i ostaviti otvorenim pitanje – može li ova država sebi priuštiti i takav luksuz kod imenovanja sudaca Vrhovnog suda RH ili ćemo, kao nebrojeno puta do sada, pristati na nova „kukavičja jaja“ kod izbora kandidata za najvišu sudsku instancu u Republici Hrvatskoj.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI