Nina Kuluz, majka koja je otela dijete, sračunato glumi žrtvu!?

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

Čudni smo mi Hrvati ljudi, jako čudni, a čudni su i elektronički i tiskovni mediji koji su toliku pažnju posvetili toj priči s djetetom na apsolutno neprihvatljiv i jednostran način, dajući ogroman prostor samo jednoj strani, majci, u tom žalosnom postupku borbe bivših partnera za skrbništvo nad djetetom, potičući narodnu histeriju protiv ovrhe nad djetetom i njegova zakonita vraćanja u rodnu mu Italiju.

Čitam zadnjih tjedan dana gomilu članaka o otetom dječaku Cesareu kojeg je majka Nina Kuluz protupravno otela iz Italije prije šest godina i sustavno godinama onemogućavala djetetovo viđanje s njegovim ocem Alessandrom. Svi hrvatski novinari postali su, doslovno preko noći, apologeti “jadne” djetetove majke, a oca spominju tek fragmentarno, poglavito u lošem kontekstu, kao da nikad nisu čuli za međunarodnu Haašku konvenciju o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, a kamoli ju pročitali i shvatili njezin, po Hrvatsku i njezin pravni sustav, obvezujući sadržaj. Konvencija je donesena u Haggu 1980. godine, a potom je donesen Zakon o njezinoj ratifikaciji u bivšoj Jugoslaviji, a notifikacijom o sukcesiji, Hrvatska je postala njena potpisnica 1991. godine.

U članku 1. te konvencije stoji, citiram: “Osigurati što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u državi ugovornici” (a Hrvatska to jest, op.a). Takva je konvencija po našem Ustavu, po svojoj snazi iznad hrvatskih zakona! A ona je temelj, početak i kraj za rješavanje slučaja nesretnog dječaka koji bespogovorno mora biti, što je moguće prije, vraćen u Italiju koja ima isključivu sudsku nadležnost za odlučivanje u obiteljskom izvanparničnom postupku između oca i majke koji se bore za skrbništvo nad djetetom. O tome slučaju krajnje nestručno, pristrano i neobjektivno pišu mnogi novinari, a u sve se uplela i sveprisutna Severina, koja je iz samo njoj znanih razloga, otputovala u Split da bi pružila zaštitu “nesretnoj i slomljenoj” majci. A majka je prva u tom postupku bezočno kršila sva pravna pravila, štetila prvenstveno svom djetetu, i kojoj sada u Italiji u pokrenutom kaznenom postupku protiv nje, prijeti kazna veća od pet godina zatvora zbog otmice djeteta.

Vjerovati majci na riječ…

Do sada su u tom slučaju donesene četiri presude u Italiji i Hrvatskoj i niti jedna o njih nije povoljna za djetetovu majku, niti je jednom od njih potvrđena neka od njezinih iznimno teških objeda na račun djetetova oca Alessandra da je obiteljski nasilnik, alkoholičar ili narkoman! A bude li osuđena, Hrvatska će gospođu Kuluz neizostavno morati izručiti Italiji, ako u međuvremenu opet ne pobjegne u Bosnu, kao što je to svojedobno učinila kada je otela svoje dijete. Žena koja je bezočno kršila sve pravne norme i doslovno se rugala i talijanskom i hrvatskom pravosuđu, sada traži samilost javnosti i empatiju prema njoj i njezinom majčinskom odnosu prema sinu. Istodobno, svakodnevno i nadalje stigmatizira bivšeg partnera kao obiteljskog zlostavljača, alkoholičara, itd., bez ikakva argumentirana uporišta ili pravomoćne presude protiv oca i očekuje da joj javnost i sudstvo bez ikakve sumnje vjeruje na riječ.

Ali, to je provjerena i nebrojeno puta iskušana ženska taktika koju žene uvijek prakticiraju kod borbe za skrbništvo nad djecom. Sjetimo se samo bivše supruge bivšeg ministra financija, Borisa Lalovca, Tončike Anastasije, kojega je njegova bivša kroz sve medije javno (što je krajnje nedopustivo!) stigmatizirala kao obiteljskog zlostavljača, da bi Državno odvjetništvo u konačnici, nakon sveobuhvatnih istražnih radnji i postupaka, odbacilo njezinu prijavu. Pametnome dosta!
Prema izvješću zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece, majke često u borbi za djecu optužuju bivše partnere da su spolno zlostavljali svoju djecu, da bi se nakon dugotrajnih i mukotrpnih postupaka, mukotrpnih i za djecu i za njihove očeve, u 90 posto takvih slučajeva utvrdilo da je riječ o lažnim i podlo sračunatim postupcima blaćenja očeva koji su svo vrijeme trajanja takvog postupka odvojeni od djeteta. I koja je potom kazna za takve zloćudne majke? Apsolutno nikakva! U Engleskoj, koja ima neusporedivo bolji, razvijeniji i iskusniji pravni sustav od Hrvatske, takve majke dobivaju bezuvjetnu kaznu zatvora i u konačnici trajno gube skrbništvo nad djecom. U Hrvatskoj takve podle žene nitko do sada nije sankcionirao! A vrijeme je da se počne sa sankcijama za takva zlodjela, jer dok nema kažnjavanja, takve će se odvratne objede žena, na račun bivših partnera, nesmetano nastavljati, a takvi postupci itekako opterećivati državni proračun!
U Hrvatskoj je moguće i to da Severina i njezin menadžer Tomislav Petrović, bez ikakvih pravnih posljedica javno komentiraju nepravomoćne presude koje je, kao takve, nedopustivo komentirati jer je sudstvo neovisno, te je nedopustivo vršiti bilo kakav javni pritisak na njega. A sud, umjesto da protiv njih povede kazneni progon, medijima šalje svoje priopćenje! Majčice Božja, pa gdje je tom sudu dignitet i tko će imati povjerenje u takvo sudstvo? Tko?! A vrli Tomislav, „sjajne“ naobrazbe, jer je, navodno, dogurao do statusa apsolventa na PMF-u, verbalno “šamara” jednu od najiskusnijih sutkinja na zagrebačkom Općinskom sudu i daje svoja osobna tumačenja tog sudskog obiteljskog postupka. Severina, pak, misli da se svijet vrti oko nje, baš poput Zdravka Mamića, i da joj njezin status u javnosti neizostavno mora donijeti određene sudske privilegije u borbi za skrbništvo nad sinom Aleksandrom. A zašto Severinin menadžer uopće učestalo istupa u javnosti u tom predmetu, jer nije stranka u tom izvanparničnom sudskom obiteljskom postupku?! Odgovor na to pitanje, nitko ne zna!



Nebulozna priopćenja

Njegove se izjave i priopćenja čitaju u televizijskim vijestima, a to dovoljno govori o neupućenosti televizijskih urednika koji, nedorasli poslu koji obavljaju, dopuštaju takvo nedopustivo kontaminiranje medijskog prostora. Najžalosnije je kad gledam RTL-ov “Direkt”, kojeg obožavam gledati kad ga vrhunski uređuje Zoran Šprajc, a onda drugi urednik iste emisije pušta u eter takva nebulozna priopćenja estradnog menadžera. I gdje je tu sudačka struka da bi zaštitila dignitet svoje iznimno iskusne sutkinje, koju javno napadaju takvi mediokriteti?

Severina mora biti svjesna da njezina povijest ne počinje s rođenjem njezina djeteta, već ima znatno dužu povijest, a dio te povijesti dobro je znan svim ljubiteljima interneta. Njezin dolazak u Split je vrhunac estradizacije i banalizacije cijelog tog slučaja i poticanje događanja naroda, koji bi, eto, trebao “pravično” odlučivati u svim takvim i sličnim postupcima. A Severina ovdje, po mome mišljenju, ne postupa zbog nekakve empatije prema malenom Cesareu i njegovoj majci, već posrednim putem vrši pritisak na hrvatsko sudstvo, kako bi pro futuro donosilo odluke koje njoj i njezinom menadžeru konveniraju u njezinoj sudskoj borbi s bivšim partnerom. A vapajućem glasu hrvatske Udruge za ravnopravno roditeljstvo, mediji daju iznimno malo prostora, tek na kapaljku!

Ta udruga nema tako bučne i oštre medijske istupe kao brojne udruge za zaštitu ženskih prava i traži da se u javnosti podjednaka pažnja poklanja i roditeljima očevima, a ne samo majkama, kao što je to bila višedesetljetna praksa u Hrvatskoj. Treba imati na umu da su žene u očima javnosti već po defaultu jadne, nezaštićene i žrtve. A jesu li? Sjetimo se samo majke Puljanke koja je nedavno zadavila svoga nesretnog sinčića koji joj je, navodno, bio smetnja za vezu koju je uspostavila na društvenoj mreži.

A u slučaju dječaka Cesarea, zakazao je cijeli hrvatski pravosudni sustav i sustav socijalne zaštite, gdje pojedinci u tom istom sustavu centara za socijalnu skrb, baš nikada nisu sankcionirani, niti će biti, jer su državni službenici i namještenici zaštićeni kao lički medvjedi, a to što povremeno zbog njihova krajnje aljkava rada i postupanja, smrtno strada pokoje dijete, javnost ionako prebrzo zaboravi, i sve se opet nastavlja po starom.

Unatrag nekoliko godina, u vrijeme mandata ministrice socijalne politike i mladih, Milanke Opačić, u Slavonskom Brodu je zbog izuzetne aljkavosti i nemara djelatnika Centra za socijalnu skrb smrtno stradala tromjesečna beba, a naposljetku nitko od odgovornih djelatnika Centra nije dobio izvanredni otkaz, iako je ministrica ustrajno inzistirala na izvanrednim otkazima! Upravno vijeće tog istog Centra, odbilo je potvrditi otkaze jer su u maloj sredini svi međusobno umreženi, obiteljski ili prijateljski i – pojeo vuk magare. Toliko o tome koliko u Hrvatskoj vrijedi dječji život! Gdje su tada bile brojne braniteljske udruge, taksisti, nogometni navijači i svi oni koji sada tako žestoko zastupaju majku koja tako očigledno koristi medije u svrhu medijske promocije svog slučaja i izigrava nevinašce?!

Optužbe bez pokrića

Ako već smatra da joj je muž bio zlostavljač, mogla je potražiti zaštitu talijanskih pravosudnih organa, jer Italija ima bolje pravosuđe i sustav socijalne zaštite od hrvatskog. Ali nije, i sad svakodnevno blati bivšeg supruga i djetetovog oca, a to dovoljno govori o njoj. Majka tako u Jutarnjem listu, u razgovoru sa sociologom Brunom Šimlešom, dobiva duplericu(!) kako bi pojasnila svoje jednostrane stavove, optužuje djetetova oca da na crno nabavlja i koristi antidepresiv Xanax, a onda istodobno tvrdi da je pema svojem liječničkom kartonu, njezin bivši potpuno zdrav. Tvrdnja na tvrdnju.., a pravih dokaza ni u mikrotragovima! I zašto takav intervju uopće vodi medijski preeksponirani sociolog?!

I u tom intervjuu Nina, između ostalog, za djetetova oca kaže: “On uporno odgaja zlo u sebi. Izobličio se…” Treba li tome ikakav komentar?! Ona je ovdje i ad hoc psiholog i psihijatar, pa postavlja i psihijatrijske dijagnoze! Zanima me samo, kako bi psihijatri ocijenili njezin psihički status i psihičko zdravlje… I da se razumijemo, nije mi namjera reći i tvrditi da djetetov otac nema nekakve smetnje na koje sada ukazuje Nina Kuluz, ali svu potrebitu pomoć mogla je zatražiti i dobiti u Italiji, to je nesporno. A činjenica je da je potom godinama nastavila izvansustavno i protuzakonito djelovati i blatiti djetetova oca preko svake mjere, a sudstvo nikad nije potvrdilo njezine optužbe.
I zaključno, zar će u svim sljedećim takvim i sličnim postupcima, odlučivati ulica, navijačke skupine, braniteljske udruge, taksisti, dokoličari, estradnjaci i njima slični? Svima je u Hrvatskoj bitno samo to što je djetetov otac Talijan, a majka Hrvatica  i svi su odmah donijeli jednostrani pravorijek ulice, a suština masivne obrambene histerije hrvatskog nacionalnog korpusa sadržana je u činjenici – da nitko jednoj majci Hrvatici nema pravo otimati njezino dijete. O, moj Bože! Zaboravljamo pritom da je mali Cesare državljanin Republike Italije, koja ga do daljnjeg vodi kao nestalu osobu, a ocu ga je protuzakonito otela upravo majka koja mu godinama onemogućava uspostavu bilo kakvih odnosa s djetetom. A danas joj je glavni argument za sprječavanje vraćanja djeteta ocu činjenica, da mali Cesare nije blizak s tatom i da njegov tata ne govori hrvatski jezik! Pobogu, zašto bi otac Alessandro uopće učio naš jezik, kad je dijete rođeno u Italiji, i kad je tamo trebao i odrastati? A tko li je sve te godine sustavno sprječavao uspostavu bliskih odnosa djeteta i oca, doli majka Nina, i to krajnje nečasnim postupcima i djelovanjem?!

Čudni smo mi Hrvati ljudi, jako čudni, a čudni su i elektronički i tiskovni mediji koji su toliku pažnju posvetili toj priči s djetetom na apsolutno neprihvatljiv i jednostran način, dajući ogroman prostor samo jednoj strani, majci, u tom žalosnom postupku borbe bivših partnera za skrbništvo nad djetetom, potičući narodnu histeriju protiv ovrhe nad djetetom i njegova zakonita vraćanja u rodnu mu Italiju. A i ne shvaćam potrebu medija da gotovo na dnevnoj bazi već godinama bazi prate sudski postupak Severine i Milana Popovića u borbi za zajedničko im dijete. Stotine se takvih postupaka trenutačno vodi u Hrvatskoj, ali javnosti su, kao, zanimljivi samo jedan do dva. Zašto? Zato jer su tako odlučili urednici koji su izokrenuvši pravila struke, doslovno počeli stvarati vijesti i događaje, umjesto da ih samo objektivno prate i komentiraju u interesu javnosti. Je li ta sudska borba za malog Aleksandra od tolikog značaja za milijune Hrvata, da bi nas danomice bombardirali svakom pojedinošću toga spora?!

Kada je ovaj tekst već bio napisan, pročitao sam u Jutarnjem listu od 2. lipnja 2017., opširan razgovor oca Alessandra s novinarkom Hajdi Karakaš, koji je obavljen u Italiji, te iznimno stručan i hvalevrijedan osvrt Dušana Miljuša o toj pravosudnoj sagi – koncizan, jasan i argumentiran, a njegovi zdravorazumski zaključci ukazuju na to da sudska „slika“ pomajke Nine nije baš najblistavija i da je otac oslobođen svih njezinih optužbi. Novinarku Hajdi i urednike Jutarnjeg zvao sam u zadnjih tjedan dana u nekoliko navrata da im iskažem svoje osobno ogorčenje ovakvim jednostranim prikazom cijele priče o malom Cesareu, ostavio sam joj i svoj telefonski broj da joj pojasnim pravne aspekte tog slučaja koji su svjesno zanemareni, ali nije se javila.

A svi su im urednici uvijek na godišnjem odmoru…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI