U nekoliko ćemo nastavaka u našem tjedniku 7Dnevno, objaviti istinu o ljudima i događajima koji su bili dio velike KOS-ove hobotnice koja je režirala ratnu svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini, čije su posljedice vidljive i danas, kada su Hrvatska i njeni čelnici osuđeni kao agresori na BiH. Zato će se Izetbegović jr. sporazumjet sa Srbima na štetu Hrvata...
U nekoliko ćemo nastavaka objaviti istinu o ljudima i događajima koji su bili dio velike KOS-ove hobotnice koja je režirala ratnu svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini, čije su posljedice vidljive i danas, kada su Hrvatska i njeni čelnici osuđeni kao agresori na BiH. Zato će se Izetbegović jr. sporazumjeti sa Srbima na štetu Hrvata…
Aleksandar Vasiljević je, još od prije rata imao svoje ljude koji su se na samom početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, pomoću njihovih dugogodišnjih insajdera iz političkog i javnog života, utkali u strukture RBiH. To su bili dugogodišnji oficiri KOS-a, Fikret Muslimović, Sead Čudić, Enver Mujezinović, Nedžad Ajnadžić, Senad Mikić, Izet Mustafić, Sead Rekić i mnogi drugi. S političke strane to su bili Fikret Abdić, Biljana Plavšić, Alija Delimustafić…
Kad je MUP RBiH bio potpuno pod kontorolom KOS-a i Vasiljevića, a trag organizacije otpora nije lociran, Vasiljević je povukao presudni potez: – oficire KOS-a infiltrirao je unutar vladajućeg SDA-a, te ih je slao na mjesta odakle su mogli saznati više o naoružavanju Muslimana u RBiH i Sandžaku. Sead Rekić, kao najaktivniji špijun KOS-a, dobio je zadatak da se infiltrira u SDA i javi staroj poznaničkoj vezi. Oslanjajući se na svoju široku suradničku mrežu (unutar uleme, političkih struktura, te među studentima) KOS-a u BiH i njihova dva vojna funkcionera oličena u Fikretu Muslimoviću i Seadu Rekiću, kontaktirali su ljude preko kojih su mogli dobiti više informacija o organiziranju otpora u RBiH.
Na tragu Rekića, Muslimovića i Hailovića
No, nakon što je duže vremena praćen i nakon što je snimljena i dokazana njegova neprijateljska djelatnost, majora KOS-a, Seada Rekića, uhapsila je na Igmanu krajem 1992. g. tj. početkom 1993., jedinica ArBiH, pa je proslijeđen na daljnju obradu u Sarajevu. Oči u oči s nepobitnim dokazima, našavši se među zidinama Centralnog zatvora u Sarajevu i shvativši da mu bivši drugovi iz KOS-a ne mogu pomoći, Rekić je odlučio sve priznati. Dobio je nekoliko desetaka papira iz rokovnika i olovku, te je počeo pisati svoju izjavu o radu za tada već četnički KOS.
U izjavi je Rekić svjedočio o počecima rada za KOS: „1981. godine dobio sam prekomandu u četvrtu diviziju u Lukavici na dužnost komandira čete I. bataljona. Pred odlazak u Lukavicu pozvao me je kapetan Bjelinac u svoju kancelariju, te mi rekao da se po dolasku u Lukavicu javim kapetanu I. klase, Fikretu Muslimoviću, koji je bio načelnik organa bezbjednosti I. divizije, te mi je rečeno da će Fikret Muslimović biti upoznat o mojoj saradnji s KOS-om. Mogu da dodam da sam 1987. godine unaprijeđen u čin kapetana I. klase, a inače, mom prelasku u bataljon doprinijela je velikim dijelom i saradnja s KOS-om, te moji raniji rezultati. Jedne prilike mi je Fikret Muslimović rekao u mojoj kancelariji da od sada sve izvještaje pišem njemu lično kao službenu zabilješku i da nema potreba da se potpisujem pod tajnim nazivom.“
Međutim, kako su se događaji odvijali velikom brzinom, Rekić je na krilima špijuniranja za KOS brzo napredovao, te ga je KOS, kao provjerenog kadra, početkom 1990. poslao u Komandno-štabnu školu u Beogradu. Tamo je, prateći oficire koji bi mogli napustiti JNA i staviti se svom narodu na raspolaganje, imao novi zadatak o kojem je napisao:
„U julu 1990. potpukovnik Fikret Muslimović mi je saopštio da bi trebao ići na školovanje u Komandno-štabnu školu taktike u centar visokih vojnih škola kopnene vojske na Banjici… Sa mnom u grupi zajedno je bio Sefer Halilović, Hajro Osmanagić i Zoran Soldat. U razgovoru sa Seferom i Hajrom vidio sam da obojica imaju potpuno suprotan stav u odnosu na mene. Naime, Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda, te je više naginjao stranci SDA, dok je Sefer dobro poznavao istoriju muslimanskog naroda, te je više bio naklonjen bošnjaštvu i osuđivao je rat u Hrvatskoj. Znam da je jedne prilike po povratku iz Hrvatske, Sefer bio na pauzama stalno sam i zatvoren prema ostalima u klasi. Ja sam ga jedanput sreo i želio sam da znam šta se dešava, pa sam mu predložio da porazgovaramo o tome i on je pristao, te mi je tada Sefer rekao da njemu mentor vraća rad nekoliko puta i to po nalogu KOS-a. Pa mi je rekao da neko od kolega prenosi KOS-u sve o njemu i da će on saznati ko to radi, te mi je rekao da između ostalog sumnja i na mene…“.
Halilovićevi prioriteti
Nakon nekoliko verbalnih incidenata u Komandno-štabnoj školi, kojima je Sefer Halilović optužio, između ostalih, i načelnika Generalštaba JNA, Blagoja Adžića, da je „JNA postala četnička vojska“, Sefer Halilović se 13. rujna 1991. odlučio za bijeg iz JNA. Skupa s njim, pošao je i njegov kolega iz klase, kasnije prvi komandant 5. Korpusa ArBiH, Hajrudin Osmanagić. Sefer Halilović je bio glavni autor plana obrane Sarajeva, kojeg je Alija Izetbegović odobrio 2. prosinca 1991., dok je istodobno, njegov kasniji suradnik, Enver Hadžihasanović, radio na provedbi plana opsade Sarajeva. Tako je suradnik KOS-a, o čijim je aktivnostima i te kako bio upoznat i sam Aleksandar Vasiljević postao jedan od glavnih organizatora i vođa Patriotske lige, te prvi vojni zapovjednik ArBiH.
U svojoj „Direktivi za obranu suvereniteta i integriteta BiH“, napisanoj 25. veljače 1992., Halilović je kao primarni cilj Patriotske lige odredio – “zaštitu muslimanskog naroda” i “očuvanje integriteta i cjelovitosti BiH”. Među neprijateljske snage uvrstio je “snage SDS-a” i “ekstremne snage HDZ-a”, a stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske već tada je pretpostavio kao njihov krajnji cilj. Ime Sefera Halilović spominjalo se i u kontekstu dovođenja islamskih ekstremista u BiH. Prema dostupnim izvorima, upravo je Sefer Halilović, u Visoko doveo prve instruktore iz Irana i Kuvajta koji su vodili program obučavanja i potpune islamizacije Armije RBiH.
Prije „Neretve 93“, dogovorio je primirje sa Srbima, a u rujnu 1993. Halilović je predvodio napadnu operaciju „Neretva 1993“, koja je imala za cilj ovladati dolinom Neretve do Ploča i Neuma. Zanimljivo je da je prije početka te operacije Alija Izetbegović otišao u višednevni posjet SAD-u. Udarima Armije BiH na Mostar i dolinu Neretve prethodilo je i potpisivanje primirja između 4. korpusa Armije BiH i Vojske Republike Srpske (VRS), što je Seferu Haliloviću otvorilo mogućnost da sve raspoložive snage u Hercegovini usmjeri prema HVO-u. Nakon neuspjeha, napadi Armije BiH su zaustavljeni, a to razdoblje je ostalo zabilježeno po stravičnim pokoljima koje su postrojbe koje je Halilović predvodio i nadzirao, počinile na Uzdolu i Grabovici.
Na Halilovića je jedinica „Ševe“ izvršila atentat 7. srpnja 1993. godine. U napadu su poginuli njegova supruga Mediha i brat Edin. Preživjevši, Halilović je optužio vrh MUP-a RBiH, službe sigurnosti i jedinicu “Ševe”, ali se smijenjen s dužnosti već 1. studenog 1993. godine. U rujnu 2001. , Međunarodni sud u Den Haagu ga je optužio za ratne zločine počinjene nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici 1993. godine. U studenome 2005., oslobođen je optužbe…
U nekoliko ključnih slučajeva (Rekić, Muslimović, Mujezinović) radilo se o identičnom infiltriranju agenata KOS-a u strukture RBiH – izdavanjem lažnih „uvjerenja o prestanku aktivne vojne službe“. Po istom principu je djelovao i Fikret Muslimović koji se lažno predstavljao kao „demobilizirano vojno lice“ dok je, zapravo, čitavo vrijeme imao kod dr. Čišića u Vojnoj bolnici u Sarajevu otvoreno bolovanje kao „aktivno vojno lice“. Dakle, riječ je bila, kao i u Rekićevom slučaju – o prijevari.
Mujezinović iz Beograda u Sarajevo
Za sličnim primjerom će posegnuti i treći najvažniji agent KOS-a u RBiH, Enver Mujezinović, koji je direktno došao iz Centrale KOS-a u Beogradu u Sarajevo 1. svibnja 1992., samo dan prije napada na državnost RbiH, kada je uhapšen Izetbegović i napadnuto Predsjedništvo RBiH. Vasiljević ga je, preko potpuno blokirane RBiH, poslao u pomoć Delimustafiću i Abdiću u izvođenju državnog udara.
U to vrijeme je Rekić, po naređenju Vasiljevića, već uveliko radio u MUP-u RBiH pokušavajući otkriti lanac organiziranja i naoružavanja Muslimana u RBiH koje je provodila Patriotska liga. Istodobno je Enver Mujezinović sjedio u kabinetu generala Vasiljevića u Beogradu, gdje je ostao sve do svibnja 1992., kada je slobodno došao u Sarajevo, skupa s još jednim KOS-ovim oficirom, Seadom Čudićem.
Istodobno, jer se radilo o koordiniranoj akciji Vasiljevićevih agenata, Fikret Muslimović je „prodavao paprike“ na tržnicama u Sarajevu „kako bi prehranio porodicu“, dok je, zapravo, bio još uvijek aktivni šef KOS-a za BiH. Muslimović je, provodeći vrijeme na tržnici, pokušavao „provaliti“ lanac ilegalnog naoružavanja Muslimana u RBiH. Procjena KOS-a je bila da se Muslimani naoružavaju dovozeći oružje autobusima i kamionima koji prevoze robu za tržnice i slična mjesta. Da je ta teza bila točna, potvrdio je i dio Rekićeve izjave u kojoj je govorio o svojoj supruzi (inače zaposlenoj u autobusnom poduzeću Centrotrans Sarajevo) i nalogu Fikreta Muslimovića (u vrijeme dok je “prodavao paprike“) da je dovede na salušanje kako bi doznao nešto više o tom kanalu ilegalnog naoružavanja Muslimana u RBiH.
Rekić je, s tim u vezi, napisao u izjavi: „Sjećam se jedne prilike, da me je Muslimović molio, odnosno zahtijevao da ga spojim sa svojom suprugom koja je bila zaposlena u Centrotransu, s namjerom da sazna, može li doći do podataka, odnosno zna li kako se prebacuje oružje autobusom za Sandžak ili za Sarajevo…“
Naoružavanje Muslimana
U tijeku KOS-ove aktivnosti Vasiljević je odlučio Rekića usmjeriti prema SDA-u. Rekić je odmah pronašao starog znanca još iz 1988. godine, vojnika po ugovoru u kasarni JNA „Viktor Bubanj“, gdje je Rekić obavljao dužnost komandanta bataljona vojne policije. Bio je to Rasim Muharemović, koji je 1. lipnja 1990. prekinuo radni odnos u JNA i prešao na posao u SDA. Za njim je ubrzo stigao i Rekić, te ga je kontaktirao.Već u srpnju 1991., Rekić je ispitivao Muharemovića o naoružavanju Muslimana i eventualnom vojnom organiziranju preko SDA.
U svom iskazu, Muharemović je ustvrdio kako je rekao Rekiću da se „naoružavanje vrši putem šverca“, što je oficirima KOS-a, “pijačnom radniku” Muslimoviću, “policajcu” Rekiću i njihovim suradnicima, bio dovoljan signal da se infiltriraju u prijevoznička poduzeća, tržnice i druga slična mjesta, pokušavajući pronaći kanal ilegalnog naoružavanja i presjeći ga. Već tada se, dodao je Muharemović, radeći po Muslimovićevom nalogu, Rekić raspitivao – je li SDA razgovarala s „jednim od najboljih slušatelja Komandno-štabne akademije u Beogradu, Seferom Halilovićem, koji je naginjao prema muslimanskoj istoriji i kulturi.“ Spomenuo je i Hajrudina Osmanagića.
Rekić je ispričao svoju priču kako je dospio u redove MUP-a, SDA i ArBiH, ponovno demaskirajući način njihovog (KOS-ovog) rada: „Ja sam otišao kod generala Vasiljevića, a tada me interesovalo na koji način ću preći u MUP BiH kada sam aktivni oficir JNA i KOS-a, iako sam formalno prešao u Savezni SUP. General mi je rekao da je sve u redu i da se samo javim Aliji Delimustafiću. Pitao sam ga kome da šaljem izvještaje, te me je on ponovo uputio na Delimustafića. Tada mi je Vasiljević rekao, da ne bi bio otkriven, treba da dobijem rješenje o napuštanju JNA sa datumom prelaska u savezni SUP. Nakon toga odlazim Bakoviću i on me odvodi u ‘Personalu’, te sam čuo kada je Baković naredio da mi se izda falsifikovano uvjerenje o prestanku aktivne vojne službe sa 15. 9. 1991. godine. U Saveznom SUP-u sam bio na radu od 15. 9. do 17. 11. 1992. i imam Rješenje o prestanku aktivne vojne službe od 17. 11. 1991., koje je potpisao savezni sekretar Gračanin, što je, kao i ostala dokumenta, bilo netačno i radilo se o falsifikatima, što je sve bilo dogovoreno sa generalom Vasiljevićem.“
Nekoliko mjeseci kasnije, kada je nekolicina oficira tzv. JNA bila uveliko angažirana na radu u Patriotskoj ligi RbiH, Rekić je, opet, preko Muhremovića izrazio želju „da se aktivira unutar vojne organizacije otpora, ako ona postoji“. Muharemović je o tome obavijestio Mehu Karišika, zaduženog za vezu između GŠ PL RBiH i SDA, a kasnije je obavijestio i Sefera Halilovića.
U svojoj izjavi, prisjećajući se njihove rekacije, Muharemović je 4. svibnja 1993. napisao: „Sefer mi je sugerisao da od Rekića zatražim da napiše svoju detaljnu autobiografiju u kojoj bi naveo da li je sarađivao sa KOS-om, zatim spisak oficira Muslimana za kojima je raspisana potjernica, te da li ima kakve veze sa JNA i na koji način je prešao u Savezni SUP, pa sam ja to prenio Rekiću, ali taj zahtjev, odnosno tu biografiju, nije nikada napravio.“
Rekić izbjegavao odgovoriti na pitanja koja mu je postavio Muharemović. Također, je izbjegavao popuniti upitnik koji mu je preko Muharemovića poslao Karišik, u kojem su se nalazila slična pitanja kao i prvi put. Na pitanje Muharemovića, znači li mu išta pseudonim „Gavran“, Rekić je hladnokrvno odgovorio da nikad nije čuo za takav pseudonim. A radilo se, naime, o njegovom kodnom imenu (!)…