Tko je, osim za ubojstvo Stjepana Đurekovića, odgovarao za likvidacije Hrvata diljem svijeta?

Ukupno 67 hrvatskih emigranata likvidirali su pripadnici tadašnje jugoslavenske tajne službe, počevši od nekadašnje OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda), UDBE (Uprave državne bezbednosti) do SDS-a (Službe državne sigurnosti). Otkrivamo tko je do danas odgovarao za ubojstva brojnih Hrvata kao i članova njihovih obitelji, kao i najokrutniju likvidaciju 11-godišnje Rosemarie Ševo, te trogodišnje Dinke Domančinović u Argentini!

Slučaj stoljeća, kako su ga mediji nazivali u Njemačkoj, koji se odnosio na nalogodavce ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, ponovno je pokrenuo pitanje brojnih likvidacija Hrvata u inozemstvu po nalogu jugoslavenskog državnog vrha i tajnih službi. Istražili smo koliko je takvih likvidacija bilo u svijetu i je li itko, osim u slučaju Đureković, odgovarao za ubojstva…

IVAN PROTULIPAC

Prvi hrvatski emigrant kojeg je ubila Udba, bio je Ivan Protulipac, liječnik, odvjetnik i katolički aktivist, koji se od progona komunista pokušao spasiti bijegom u Italiji. U Trstu ga je, metkom u glavu, na središnjem trgu, likvidirao Gino Benčić iz Susaka. Za okrutno ubojstvo nekadašnjeg predsjednika Hrvatskog orlovskog saveza, do danas nitko nije odgovarao. Tek su članovi Križarske organizacije, 1993. godine njegove posmrtne ostatke prenijeli na zagrebačko groblje Mirogoj.

DINKA DOMANČINOVIĆ

Najmlađa žrtva jugoslavenskih tajnih službi bila je trogodišnja Dinka Domančinović, koja je nastradala u eksploziji bombe u Hrvatskom domu u Buenos Airesu u Argentini. Akciju je isplanirala Služba državne bezbednosti iz Beograda, 16. srpnja 1960. godine. Malena Dinka preminula je od posljedica ranjavanja idući dan. Liječnici ju nisu uspjeli spasiti zbog gelera koji su joj nanijeli teške ozlijede, a u terorističkom činu život je izgubio i 80-godišnji Argentinac, David Martinez. Ranjeno je 17 mlađih ljudi u dobi između devet i 32 godine. Za ubojstvo djevojčice do danas nitko nije odgovarao.

ANTE ZNAOR I JOSIP KRTALIĆ

Dvojica članova HOP-a, dugi niz godina su živjeli i djelovali u Francuskoj. U talijanski Trst namamio ih je suradnik Udbe, kodnog imena Šime, tijekom godišnjeg odmora na jugu zemlje. Jugoslavenske tajne službe likvidaciju su obrazložile podatkom kako je dvojac namjeravao dići u zrak veleposlanstvo u Francuskoj, a Udbin agent digao ih je u zrak u automobile, u kojem je postavio bombu. Do danas za njihova ubojstva nitko nije odgovarao, a Udbaš Šime još uvijek je živ.

NAHID KULENOVIĆ

Kao dijete visokog dužnosnika NDH, Kulenović je bio prisiljen napustiti Hrvatsku nakon II. svjetskoga rata i život nastaviti u Njemačkoj. Oženio je kći Đure Deželića i aktivno sudjelovao u hrvatskim pokretima diljem Europe, pokušavajući ukazati na hrvatsko pitanje i gušenje građanskih prava u Jugoslaviji. Bio je urednik iznimno cijenjenog časopisa ‘Hrvatska sloboda’, te predsjednik njemačkog ogranka HOP-a. Ubijen je u Munchenu 1969. godine po nalogu jugoslavenske tajne službe, a policija ga je našla smrskane glave u kupaonici njegovog stana, dok je njegov bliski suradnik, vozač i tjelohranitelj, Ivan Galić, nakon toga nestao, ali je ubrzo pronađen u Sarajevu. Radio je za bosanskohercegovačku Udbu sve do umirovljenja. Nalogodavci i počinitelji toga zločina nikada nisu procesuirani.

VJEKOSLAV LUBURIĆ

Ustaški časnik i zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, pobjegao je iz zemlje u Austriju, ispravno ustvrdivši kako će engleska vojska izručiti hrvatsku vojsku partizanima. Završio je u Španjolskoj u kojoj je dobio i politički azil, te pokrenuo Hrvatski narodni odpor. Ubio ga je Ilija Stanić u vlastitom stanu, zadavši mu smrtonosni udarac u glavu sjekirom. Luburić je Stanića smatrao prijateljem i redovno ga je puštao u svoju kuću. Stanić je 1990. godine postao član HDZ-a BiH, a 2003. Godine, katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu i s njim napravio intervju. Za vrijeme razgovora, ubojica je potvrdio kako je imao dvojicu pomagača, što se smatra početkom Udbinog rada u formacijama po troje, te da je dobio znatnu količinu novca za Luburićevo ubojstvo. Nekadašnjem ustaškom časniku predstavio se kao hrvatski emigrant, te bivši sin njegovog vojnika, a ubrzo je počeo raditi u njegovoj tiskari, te postao njegova desna ruka. Navodno je u Madridu prijateljevao s Luburićem dulje od dvije godine, zaručio se za Španjolku i namjeravao ostati u zemlji, iako je hrvatska emigracija u Španjolskoj bila skeptična prema njemu. Nakon svađe s Luburićem otišao je u Pariz gdje ga je vrbovala jugoslavenska Udba, dok postoje izvori koji tvrde kako je cijelo vrijeme bio suradnik jugoslavenske tajne službe, s nalogom da se iznimno zbliži s Luburićem, kako bi ga što lakše likvidirao. Nakon likvidacije, vratio se u Jugoslaviju. Nikada nije ispitivan, niti je bio osumnjičen za ubojstvo Vjekoslava Luburića.

STJEPAN ŠEVO

Jedna od najokrutnijih likvidacija veže se uz hrvatskog emigranta Stjepana Ševu, kojem su partizani ubili cijelu obitelj nakon završetka 2. svjetskog rata. Uspio je pobjeći u Njemačku i u Sttutgardu je upoznao buduću suprugu, Tatjanu Bahorić. U likvidaciji u malenom gradiću nedaleko od Venecije, Donna San Piave, likvidirana je njegova supruga te njezina kći, 11-godišnja Rosemarie. Da stvar bude tragičnija, Tatjanina obitelj bila je partizanska, a otac joj je bio jedan od prvih šefova tadašnje milicije u Jugoslaviji. U Njemačkoj su držali gostionicu u kojoj su se okupljali brojni Hrvati, a likvidirao ih je agent riječke Udbe, Vinko Sindičić, u automobilu u Italiji, zbog navodne suradnje sa skupinom Feniks 72. Tijekom ljetovanja u Italiji završili su u automobilu sa Sindičićem, koji ih je likvidirao predstavivši se kao hrvatski emigrant koji ima iste ciljeve. Talijanske istražne vlasti predale su 2011. godine riječkom sudu zahtjev za saslušanjem Vinka Sindičića zbog ovog okrutnog ubojstva, no istražni sudac je zaključio kako nema dovoljno dokaza za izručenje hrvatskog državljana Italiji. U komisiji koja je u Jugoslaviji istraživala pozadinu ovoga zločina, sjedio je i Ante Josipović, otac bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Do danas nitko nije odgovarao za ubojstvo obitelji Ševo. Ante Josipović živi na zagrebačkom Medveščaku.

BRUNO BUŠIĆ

Zagovornik demokratske i slobodne Hrvatske, Ante Bruno Bušić, 70-ih godina se profilirao kao vođa hrvatske emigracije. Iz Jugoslavije je pobjegao nakon izdržavanja dviju zatvorskih kazni, zbog špijunaže, te čitanja emigrantskog tiska i neprijateljske propagande. Ležao je dvije godine u Staroj Gradiški, a prvi posao u Zagrebu bio mu je u Institutu za historiju radničkog pokreta u Hrvatskoj, kojeg je osnovao Franjo Tuđman. Pobjegao je u London gdje je dobio politički azil i uređivao časopis ‘Nova Hrvatska’. Na proputovanju kroz Pariz u listopadu 1978. Godine, iz zasjede su ga pogodila dva metka iz pištolja Astra, kalibra 7,65 mm. Pokopan je na groblju Pere Lachaise uz nazočnost velikog broja Hrvata. Na nadgrobnoj ploči uklesani su mu stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme „Trubač sa Siene“ :

 Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Pokopan je s kamenom iz Hrvatske, te torbom na kojoj je bio hrvatski grb. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1999. godine na zagrebačko groblje Mirogoj. Njegovo ubojstvo odobrio je osobno Josip Broz Tito. U vrijeme njegove likvidacije, predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka bio je Vladimir Bakarić, član predsjedništva SFRJ. Članovi su bili i Stane Dolanc, te Džemal Bijedić. Svi su imali informaciju kako je Tito odobrio Bušićevo ubojstvo. Tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio je Lazar Udovički, NKVD-ovac i otac sadašnje supruge Rade Šerbedžije – Lenke Udovički.

BRANIMIR JELIĆ

Hrvatski političar i liječnik osnovao je Hrvatski narodni odbor u Njemačkoj i novine ‘Hrvatska država’. Bio je jedan od organizatora Svehrvatskog kongresa održanog u New Yorku 1962. godine. Njegovo izručenje zatražile su jugoslavenske vlasti još od Hitlera, namjeravajući ga iz zrakoplova izbaciti negdje nad Karavankama u Sloveniji. Nakon pokušaja otmice i atentata u Berlinu, Udba je organizirala drugi pokušaj atentata 1971. godine, postavljajući bombu pred ulazom u Jelićevu liječničku ordinaciju. Iako je preživio atentat, u berlinskoj bolnici ponovno su ga pokušali ubiti. Pritom je uhićena Dragica Jeremić koja je pokušala ući u njegovu bolesničku sobu s pištoljem s prigušivačem i nekoliko ručnih bombi. Jelić se nakon toga prebacio na sigurno područje, da bi godinu dana kasnije umro od posljedica trovanja. Nalogodavci i počinitelji zločina, te brojnih atentata na njega ,nikada nisu procesuirani.

STANKO NIŽIĆ

Stanko Nižić bio je hrvatski emigrant koji je djelovao i radio u Švicarskoj, a ubio ga je Ivan Kovač, djelatnik Udbe, 1981. godine, koji je s lažnim papirima došao u Zurich. Nakon ubojstva ispred hotela u kojem je Nižić radio, policija je uhitila Kovača, ali je za njega došao jamčiti Svetozar Tedeschi. Isti dan je zrakoplovom prebačen natrag u Zagreb. Švicarska je 2008. godine ponovno pokrenula istragu za to ubojstvo. Njemački istražitelji prepoznali su Josipa Perkovića prilikom izručenja Njemačkoj, kao osobu koju su uhitili kao glavnog osumnjičenog za Nižićevo ubojstvo, s dokumentima na ime Ivan Kovač. Njegova djevojka u tom je trenutku bila trudna i nakon njegova ubojstva završila je na liječenju u psihijatrijskoj bolnici. Rodila je sina kojeg je ubrzo posvojila jedna švicarska obitelj. Sin Stanka Nižića punih 28 godina nije znao tko mu je otac. Za njegovo ubojstvo nastupila je apsolutna zastara, pa nitko više ne može biti procesuiran zbog toga zločina. Nižić je djelovao preko ‘Hrvatskog radnika’, lista koji je bio glasilo Hrvatskog radničkog saveza Europe.

O razlozima ubojstva člana Hrvatskog revolucionarnog bratstva još uvijek se ništa ne zna. Tajne jugoslavenske službe tvrdile su kako je Nižić namjeravao ubiti Tita, iako je tako nešto malo vjerojatno ,budući da je on preminuo godinu dana ranije. Glavni doušnik u blizini Stanka Nižića bio je agent splitske Udbe, kodnog imena Šimun. Prema izjavama visokih dužnosnika SDS-a, u njegovoj likvidaciji sudjelovali su, osim Perkovića, Vinko Sindičić i suradnik bosanske centrale SDB-a pod pseudonimom Cico2. Obojica su još uvijek živi. Stanko Nižić umro je u 30. godini života s riječima na usnima: „Hrvatsku Hrvatima“.

ĐURO ZAGAJSKI

Zagovornik i borac za demokratsku Hrvatsku, Đuro Zagajski, ubijen je četiri mjeseca ranije prije najpoznatije Udbaške likvidacije Stjepana Đurekovića u Munchenu. Uspio je pobjeći u Njemačku nakon višemjesečne torture jugoslavenske tajne službe, a njegov sin tvrdi da su njegove ubojice štitili DORH, Ured predsjednika, Vlada, veleposlanstva i mediji. U siječnju 1982. Godine, Centar SDS Zagreb, izveo je operativnu obradu nad Zagajskim koju je predložio Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, a suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH. Pištolj kojim je Zagajski ubijen u Vrtu fazana nedaleko Munchena, osigurala je tadašnja jugoslavenska ambasada. Iako je pokušala, njemačka policija nije uspjela provesti istragu nad osumnjičenima za njegovo ubojstvo. Do danas se ne zna tko stoji iza Zagajskovog ubojstva, a sin mu Robert i dalje ustraje da se ubojice privedu pravdi. Njemačko državno odvjetništvo i danas ubojstvo Zagajskog vodi kao neriješeni slučaj.

STJEPAN ĐUREKOVIĆ – DAMIR ĐUREKOVIĆ

Najpoznatija likvidacija Udbe odnosi se na ubojstvo hrvatskog direktora u INI ,Stjepana Đurekovića, koji nije imao nikakve veze s hrvatskom političkom emigracijom. Podaci govore kako je bio Jugoslaven, član Centralnog komiteta i nositelj Partizanske spomenice, te da je jugoslavenskim vlastima smetao zbog saznanja o brojim pronevjerama i krađama u tada vodećoj industriji nafte u zemlji. U njoj su direktori bili djeca najpoznatijih političara, poput Josipa Broza Tita, Mike Špiljka i članova predsjedništva Jugoslavije. Đureković je zbog prijetnji smrću pobjegao u Njemačku, gdje je tiskao brojne brošure i knjige, upozoravajući na sve veći porast kriminala u jugoslavenskoj vrhuški. Ubijen je s nekoliko udaraca sjekirom po glavi, a njemačko je tužiteljstvo u nekoliko navrata pokušalo procesuirati osumnjičene za njegovo ubojstvo. Hrvatski su sudovi u dva navrata od bilo kakve odgovornosti oslobađali Josipa Perkovića i Zdravka Mustača za njegovo ubojstvo, a šefovi Službe državne sigurnosti izručeni su Njemačkoj ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i ukidanjem Lex Perkovića, samo dan prije pristupanja europskoj obitelji. I Mustač i Perković osuđeni su na najveće zakonske kazne u trajanju od 40 godina. Suđenje stoljeća, kako su ga nazivali mediji, otkrilo je duboku povezanost jugoslavenskih i Udbaških struktura u svim porama hrvatskoga društva, spregu DORH-a, sudova, medija i institucija koje su sustavno radile na strani glavnih osumnjičenih za njegovo ubojstvo. Samo nekoliko godina kasnije, njegov sin Damir Đureković, ubio se pod sumnjivim okolnostima u Kanadi. Do danas se ne zna tko je naredio ubojstvo Stjepana Đurekovića.

MARIJAN ŠIMUNDIĆ

Hrvatskog političkog emigranta ubio je Jozo Cvitanović u Stuttgartu 1967. godine, djelatnik Uprave državne bezbednosti. Pritom je odlučio iskoristiti Šimundićevu slabost prema ženama. Pronašao je Njemicu Brunhilde koju je platio da Šimundića namami na prazno parkiralište u automobil. Nakon ubojstva, Brunhilde i Jozo Cvitanović, uspjeli su pobjeći u Jugoslaviji, koja im je pružila zaštitu i omogućila život u Splitu. Njemačka državna tijela godinama su tražila njihovo izručenje. Šesnaest godina kasnije, Brunhilde se odlučila vratiti u Njemačku, misleći kako je cijela priča zaboravljena. Uhićena je u zračnoj luci u Stuttgartu i 1985. godine osuđena na devet godina zatvora. U presudi je detaljno opisala okolnosti i čin ubojstva Šimundića, čiji su posmrtni ostaci preneseni na splitsko groblje Lovrinac, 2006. godine.

UBIJENI:

Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji, 2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji, 3.) Dinka Domančinović 1960. u Argentini, 4.) Mate Miličević 1966. u Kanadi, 5.) Marijan Šimundić 1967. u SR Njemačkoj, 6.) Jozo Jelić 1967. u SR Njemačkoj, 7.) Mile Jelić 1967. u SR Njemačkoj, 8.) Petar Tominac 1967. u SR Njemačkoj, 9.) Vlado Murat 1967. u SR Njemačkoj, 10.) Anđelko Pernar 1967. u SR Njemačko, 11.) Hrvoje Ursa 1968. u SR Njemačkoj, 12.) Đuro Kokić 1968. u SR Njemačkoj, 13.) Mile Rukavina 1968. u SR Njemačkoj, 14.) KrešimirTolj 1968. u SR Njemačkoj, 15.) Vid Maričić 1968. u SR Njemačkoj, 6.) Ante Znaor 1968. godine u Italiji, 17.) Josip Krtalić 1968. u Italiji, 18.) Nedjeljko Mrkonjić 1968. godine u Francuskoj, 19.) Pere Čović 1968. godine u Australiji, 20.) Mirko Čurić 1969. u SR Njemačkoj, 21.) Nahid Kulenović 1969. u SR Njemačkoj, 22.) Vjekoslav Luburić 1969. u Španjolskoj, 23.) Mijo Lijić 1970. u Švedskoj, 24.) Mirko Šimić 1971. u SR Njemačkoj, 25.) Ivo Bogdan 1971. u Argentini, 26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj, 27.) Drago Mihalić 1972. u SR Njemačkoj, 28.) Josip Senić 1972. u SR Njemačkoj, 29.) Dr. Branimir Jelić 1972. u SR Njemačkoj, 30.) Stjepan Ševo 1972. u Italiji, 31.) Tatjana Ševo 1972. godine u Italiji, 32.) Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji 33.) Josip Buljan-Mikulić 1973. u SR Njemačkoj, 34.) Mate Jozak 1974. u SR Njemačkoj, 35.) Ilija Vučić 1975. u SR Njemačkoj, 36.) Ivica Milošević 1975. u SR Njemačkoj, 37.) Nikola Martinović 1975. u Austriji, 38.) Matko Bradarić 1975. u Belgiji, 39.) Vinko Eljuga 1975. u Danskoj, 40.) Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj 41.) Nikola Penava 1975. u SR Njemačkoj, 42.) Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj, 43.) Ivan Vučić 1977. u SR Njeinačkoj, 44.) Jozo Oreč 1977. u JAR, 45.) Bruno Bušić 1978. u Francuskoj, 46.) Križan Brkić 1978. u SAD, 47.) Marijan Rudela 1979. u SAD, 48.) Zvonko Štimac 1979. u SAD 49.) Goran Šećer 1979. u Kanadi, 50.) Cvitko Cicvarić 1979. u Kanadi, 51.) Nikola Miličević 1980. u SR Njemačkoj, 52.) Mirko Desker 1980. u SR Njemačkoj, 53.) Ante Kostić 1981. u SR Njemačkoj, 54.) Mate Kolić 1981. u Francuskoj, 55.) Petar Bilandžić 1981. u SR Njemačkoj, 56.) lvan Jurišić 1981. u SR Njemačkoj 57.) Mladen Jurišić 1981. u SR Njemačkoj, 58.) Stanko Nižić 1981. u Švicarskoj, 59.) Ivo Furlić 1981. u SR Njemačkoj, 60.) Đuro Zagajski 1983. u SR Njemačkoj, 61.) Franjo Mikulić 1983. u SR Njemačkoj, 62.) Milan Župan 1983. u SR Njemačkoj, 63.) Stjepan Đureković 1983. u SR Njemačkoj, 64.) Slavko Logarić 1984. u SR Njemačkoj, 65.) Franjo Mašić 1986. u SAD, 66.) Damir Đureković 1987. u Kanadi, 67.) Ante Đapić, 1989. u SR Njemačkoj.

Ubojstva hrvatskih emigranata bila su redovan način ušutkivanja sve brojnih glasova nezadovoljnih Hrvata diljem svijeta, koji su imali dobre informacije o tome na koji način se jugoslavenske vlasti obračunavaju s političkim neistomišljenicima. Kroz dobro infiltriranu mrežu suradnika po Europi i Sjevernoj Americi, uspjevale su uz pomoć jugoslavenskih amabasada, organizirati više od 60 likvidacija. Osim za ubojstvo Stjepana Đurekovića, do danas nitko nije odgovarao za ubojstva brojnih Hrvata u Jugoslaviji. Na suđenju u Munchenu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, otkriveno je kako je Udba ubijala po nalogu jugoslavenskog državnog vrha i komunističke partije.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI