BRUTALAN KOMENTAR! ‘Pokos kritizira Crkvu i Hrvate? A što je radila na sudu prije 10 godina?’

screenshot

Nije moglo proći bez Vlatke Pokos, i ona zna tko je krivac za huliganizam u Splitu, iz daleke Kanade napada sve, od izvršne i zakonodavne, pa i crkvene vlasti, tražeći svoj minimum pojavljivanja u medijima, jer je, eto, nitko ne pita za ništa. Vlatka Pokos oglasila se tumačeći svoje viđenje incidenta u Splitu, premlaćivanje srpskih vaterpolista uistinu je grozna pojava koja nas je zadesila, no ona je otišla i dalje te je brzo našla krivca, od crkve, vlade, premijera i tko zna koga sve ne. Mediji kao mediji, tu su stručnjakinju za huliganizam brzo citirali.

“Rezultat je društvo u kojem se mlade odgaja u mržnji i vječitoj okrenutosti prošlosti pod kapom pohlepne Katoličke Crkve. Ukoliko se ‘vjerodostojni’ Plenković i njegova korumpirana čudovišna koalicija pita zašto ljudi odlaze, evo im odgovora. Ili predsjednica koja se klanja ‘domoljubima’ u Argentini, utočištu najvećih zločinaca iz drugog svjetskog rata. Može se očekivati konstantni egzodus naprednih, normalnih i tolerantnih ljudi iz Hrvatske. Nažalost”, po društvenim mrežama će Vlatka.

Kad se govorilo o njenom nasilju nitko nije tvrdio da su krivci iz vlasti, crkve, pa ni iz ulaza gdje je živjela. Još uvijek se sjećamo svjedočanja djeteta kojem je bila maćeha, svjedočenja o nasilju nad djetetom:

“Vlatka je vikala. Vlatka me tukla. Govorila mi je ‘glupačo’, ‘kozo’ i udarala vilicom ako nisam htjela jesti”, govorila je 9-godišnja djevojčica u kameru u odvojenoj prostoriji Županijskog suda u Zagrebu. Lana Radeljak je videolinkom svjedočila protiv bivše maćehe Vlatke Pokos. Na sud je stigla oko 11 sati s ocem Josipom Radeljakom, bratom Leom i odvjetnikom Brankom Šerićem. Gledajući kako mu kći svjedoči Radeljaku je bilo zlo.

Nebitno je u cijeloj priči oko Vlatke je li to istina, kud i kamo je bitnije da se Vlatka dotiče tema kojima nije dorasla. No, da se iz ovoga zaključiti, ta priča s Vlatkom Pokos i njenom interpretacijom splitskog slučaja pokazuje naš estradni odnos prema svemu ozbiljnom što se dogodi u zemlji, ne idem nam u glavu kako se možemo tako neobavezno ponašati u ozbiljnim temama, kao što su posljedice splitskog incidenta, teškog dakako.



Istina je jedna jedina i ne samo što se moramo boriti za nju, već joj i pristupiti iskreno i pošteno.

Problem s navijačima-huliganima nije hrvatski specifikum, nema zemlje zapadne demokracije, pa ni tranzicijske, koja se ne suočava sa sličnim nemirima. Neovisno o tome sadrže li oni tek iskonsko huliganstvo ili oblike političkog bunta i neposluha, kako to poneki u nas žele objasniti. I većina tih zemalja u strategiji borbe protiv divljanja na nogometnim utakmicama računa na pun doprinos klubova, saveza,
policije, pravosuđa, političara, novinara… Hrvatsko društvo odavno je izgubilo bitku s huliganima na sportskim terenima. A problem huliganizma nije uspjela rješiti ni jugoslavenska zajednica, taj se problem samo prelio u manje posude, zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije.

No, jedna pojava nanijela je hrvatskom društvu, sportu, pa i navijačima, što ne reći i huliganima veću štetu nego svi neredi na hrvatskim sportskim borilištima dosad. Ili ako hoćemo biti precizniji, više nego svi neredi počinjeni po cijeloj Europi od strane hrvatskih navijača. Ovaj sad splitski incident s napadom na srpske vaterpoliste i onaj iz Beograda ne tako davno kada je nekoliko kvazi sportaša, sportaša iz borilačkih sportova išlo sudjelovati u navijačkim razmiricama pristalica beogradskog Partizana. Ljudi koji možda nikad nisu bili na stadionu ili na tribinama upriličili su nam veću sramotu nego svi hrvatski huligani dosad. Zašto ne priznati tu činjenicu, zašto je izbjegavati?

Dodamo li i ovo neki dan, moramo priznati da smo bitku protiv huliganizma davno izgubili, unatoč brojnim zakonima, represiji, namjerama. Sve se probalo, ništa se napravilo nije, a nije da nam nedostaje huligana, zbog silnih incidenta naših, nazovimo ih tako, ”navijača”, samo nam se nameće pitanje – zar im doista kao društvo ne možemo stati na kraj, naš Savez, pa Dinamo i Hajduk i Rijeka godišnje plate Uefi i Fifi po nekoliko stotina tisuća švicarskih franaka u ime kazni i nereda na tribinama? Donijeli smo svojevremeno i Zakon o navijačima, kopiju svojevremenog britanskog zakona, samo s umanjenim kaznama. I ništa nije pomoglo. Nereda ima stalno, jedino što je kontinuirano u hrvatskom sportu to su – neredi navijača.

Navijački huliganizam, kojega smo kod nas svjedoci u posljednjih tridesetak godina, u prošlih je nekoliko godina doživio kulminaciju i gotovo je nevjerojatno kako još nema žrtava. Jer prva smrt na našim tribinama samo je pitanje trenutka, koliko god okrutno zvučala ta konstatacija. I opet sami sebi moramo priznati sljedeće: za to što nam se događa na sportskim posredno krivci smo svi. Ne vlast, crkva, nego svi. Jer, podcijenjujemo problem.  Neposredno, naravno, samo samozvani i takozvani navijači, čiji nagoni teško mogu biti razumljivi. Uprave nogometnih klubova, Hrvatski nogometni savez, policija, pravosuđe, političari, novinari, javnost… poduža je lista posrednih krivaca koji su svi dugo, predugo zanemarivali opasnost od huligana. Iritantno je s kolikim podilaženjem uprava naših klubova komuniciraju s navijačima. Osim toga klubovi, nerijetko u želji za uspjehom, svjesno podgrijavaju atmosferu do usijanja, nakon kojega više nema mirnoga povratka.

Ni klubovi, ni novinari niti policija dosad nisu imali utjecaja na donošenje Zakona. Što je najgore, kao i klubovi, tako se i neki novinari znaju upregnuti u navijačku nasilničku ideologiju. S druge strane, novinari koji pravodobno i etički upozoravaju na problem nogometnog huliganizma, nakon svega što nije učinjeno, postaju svjesni koliko su neutjecajni. Njihovi vapaji u medijima nisu naišli na odjek
odgovornih. I kao da nam sve to nije dosta. Netko je morao staviti duplu točku na – i.

Ne samo što nam je zemlja u grču zbog huligana pa Zagreb i Split u jednoj su vrsti „rata“ zbog tih huligana. Dugo to traje, predugo, a nije se riješilo. Pale se i uništavaju automobili, ljudi se bodu noževima, prebijaju letvama i bejzbolskim palicama. Obični ljudi strahuju kada idu iz jedan u drugi grad, Zagrepčanin drhti zbog parkiranog automobila u Splitu, Splićanin ne voli ni doći u Zagreb jer nema kuda s automobilom. Posljedice huliganizma tako su se proširile i na običan puk koji mora trpjeti i strahovati zbog nekakvog nogometnog antagonizma. Ne, nema tu dodirnih točaka s nogometnim antagonizmom, već je riječ o pukoj i beznadnoj obijesti koju sami trpimo i toleriramo, time je i potpirujemo.

Javnost godinama trubi da je zadnji trenutak za antihuliganske mjere, nalik zakonu što ga je svojedobna britanska premijerka Margaret Thatcher uvela osamdesetih godina u Velikoj Britaniji. Niti je donesen zakon protiv huligana niti se bilo tko u cijeloj priči promijenio. Da, dobili smo Zakon o sprečavanju nereda na sportskim borilištima sa smiješnim kaznama. I što imamo? Navikli smo se na sve već, pa i na huliganizam i oni koji se zgražaju nad događajima u inozemstvu samo su licemjerni. U našem dvorištu je isto kaos.

Pa i u srpskom dvorištu, uostalom kao da smo zaboravili da su navijači u centru Beograda ubili francuskog navijača, da su u Kruševcu tukli tamnopute nogometaše do iznemoglosti, da su nakon rukometnih utakmica hrvatski navijači spašavali živu glavu. Vlatka Pokos se nije tada javljala, pa ni Vedrana Rudan. Bitno je samo oklevetati hrvatsko društvo koje je od bolesti huliganizma oboljelo istim intenzitetom kao većina europskih zemalja. Nemojmo se utvarati da smo jedini u tim zvijezdarijama.

Naša javnost je umorna od divljanja i nereda, osjećaja nesigurnosti, uništavanja i razbijanja imovine. Zaista je vrijeme da se takvom ponašanju stane na kraj. Snebivati se nad onim što se sad događa u nas je kontraproduktivno i opasno. Postoje mjere, valja ih upotrebiti. A Vlatki Pokos, kao i svima sličnima, koji znaju koga treba oprati, ne treba pridavati pažnje. Mi smo, eto, to učinili sad i nikad više.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI