Dječji križarski rat – najtragičniji pohod na Svetu zemlju…

Prema legendi, Dječji križarski rat bio je pohod na desetke tisuća djece 1212. godine, koja su nenaoružana i bez Papinskog odobrenja, krenula u Svetu zemlju kako bi oslobodila Jeruzalem. Krenula su iz sjeverne Francuske i zapadne Njemačke uvjerena da je prethodni, Četvrti križarski rat (1202.-1204.) propao, jer oni koji su u njemu sudjelovali nisu bili čista srca i neokaljane duše, kao - djeca. No, nitko od djece nije došao ni blizu Svetoj zemlji, mnoga su umrla na putu, a većina ih je prodana u roblje...

Kada se spominju križarski ratovi obično pomislimo na pohode koji su organizirani sa zadatkom oslobađanja Svete zemlje i Jeruzalema iz nevjerničkih (muslimanskih) ruku. Križare se doživljava kao vitezove koji su, uglavnom zbog pohlepe, jurišali u boj oklopljeni i ukrašeni križem. Međutim, istina je, ipak,  drukčija. Križarski ratovi su bili pokrenuti zbog oslobađanja Jeruzalema, ali su se vremenom proširili na nešto sasvim drugo.

A sve je počelo 1096. godine kada je papa Urban II. na crkvenom saboru u Clermontu pozvao europske vladare, plemiće i vitezove da prestanu s međusobnim sukobima, te krenu u oslobađanje Kristovog groba (tj. Jeruzalema). Nakon uspjeha  prvog pohoda (osvojen je Jeruzalem i veći dio Svete zemlje) cijeli pokret je dobio na zamahu, te se od izvorne ideje proširio na nešto mnogo veće. Naime, križarski rat mogle su pokrenuti samo Pape, a s vremenom sveti oci su pojam križarskog ratovanja rastegnuli do neslućenih granica…

Tako su se križarski ratovi objavljivali  protiv krivovjeraca (katari, albigenzi, patareni, kasnije i pravoslavci), Maura u Španjolskoj, careva i kraljeva koji se nisu podvrgavali papinom autoritetu, te naposljetku protiv –  Osmanlija. U biti, križarski ratovi, prema najvećem autoritetu na tom području Jonathana Rileya-Smitha, počeli su 1096. i trajali su sve do 1798. godine, kada je Napoleon osvojio Maltu od Osmanlija.

Tipični križar bio je čovjek kojem je Papa ili njegov delegat dao križ, te mu obećao iskupljenje grijeha i neke druge povlastice. Ali kako se križarska ideja širila, Pape su izgubili potpuni nadzor nad ljudima koje su pozivali u križarske ratove, pa su u pohode krenuli i seljaci, prosjaci, žene, djece i razni probisvjeti.

Još prije pokretanja Prvog križarskog rata, stanoviti Petar Pustinjak, pokrenuo je masu seljaka, lutalica i prosjaka i krenuo s njima prema Jeruzalemu, da bi ih, došavši u Malu Aziju, muslimani – masakrirali… Tu je i primjer cistercitskog monaha Radulfa koji je uprkos zabrani svog nadređenog sv. Bernarda krenuo u Drugi križarski rat, zatim tzv. Meštar iz Ugarske koji je sredinom 13. stoljeća pozivao na Pastirski križarski rat…



Ipak najupečatljiviji, najtragičniji i najmanje razjašnjen bio je pohod koji je u povijesti ostao upamćen kao – Dječji križarski rat.

Djeca ispravljaju greške odraslih…

Prema legendi koja je stoljećima kružila Europom, Dječji križarski rat bio je pohod na desetke tisuća djece 1212. godine, koja su  nenaoružana i bez Papinskog odobrenja, krenula prema Svetoj zemlji kako bi oslobodila Jeruzalem od muslimana. Djeca su krenula iz sjeverne Francuske i zapadne Njemačke uvjerena da je prethodni, Četvrti križarski rat (1202. – 1204.) propao, jer oni koji su u njemu sudjelovali nisu bili čista srca i neokaljane duše.

A upravo je to bila karakteristika djece što ih je dodatno uvjerilo da su upravo oni od Boga odabrani da vrate Sveti grad u kršćanske ruke. Kako kaže priča, pohod je, očekivano, bio – potpuna katastrofa. Nitko od djece nije došao niti blizu Svetoj zemlji, mnoga su umrla na putu, a većina ih je prodana u roblje…

Ova tragična priča temelji se na upitnom izvoru iz 13. Stoljeća, Chronica regia Coloniensis (hrv. – Kraljevska kronika Kolna) u kojoj piše da je dječji pohod započeo oko Uskrsa ili Pedesetnice 1212. godine: „Tisuće dječaka, u dobi od šest godina do pune zrelosti, napustilo je plugove ili kolica koja su vozili, ovce na ispaši i sve ostalo što su radili. Učinili su to unatoč željama roditelja, rođaka i prijatelja, koji su ih pokušali odvratiti… I tako, u skupinama od 20, ili 50, ili 100, uzeli su zastave i počeli svoj put prema Jeruzalemu…“

Kao što smo spomenuli, pohod je završio tragično, što zaključuje i nepoznati kroničar: „Jesu li došli do Svete zemlje ili nešto drugo, ostaje neizvjesno… Jedna stvar je sigurna: Da od tisuća koje su ustale, samo mali dio njih se vratio“. Na ovaj izvor nadovezalo se još oko 50 kronika koje su opisivale Dječji križarski rat, ali i njihova vjerodstojnost je u najmanju ruku upitna…

Legenda o ovom tragičnom događaju širila se stoljećima, pa su čak i  protestantski pisci za vrijeme reformacije, Dječji križarski rat koristili  kao dokaz o iskvarenosti Crkve koja je bila u stanju žrtvovati živote nevine djece u svrhu postizanja svojih ciljeva. Vremenom, priča je dobila sve veću dimenziju, tako da se pisalo (prepričavalo) da se jedanom dječaku ukazao sam Isus koji mu je naložio da predvodi sljedeći križarski rat. Tajanstveni dječak tada je izveo niz čuda i proročanstava kojima je pridobio hrpu sljedbenika, po nekim legendama njih do 200.000, redom djece.

Nadalje, širenjem priče ona je dobivala sve nevjerojatniji karakter. Tako je po jednoj verziji odabrani dječak poveo sljedbenike do Sredozemnog mora gdje je, prema Isusovom obećanju, trebao, kao nekada Mojsije, učiniti da se more rastvori i njegovim sljedbenicima osigura nesmetan put prema Jeruzalemu. Čak i tim romantičnim prikazima kraj ove pustolovine bio je tragičan. More se nije otvorilo, a lokalni vlasnici brodova (najvjerojatnije se radilo o nekoj talijanskoj luci, mada iz zbrkanih izvora to nije jasno) ponudili su djeci prijevoz na sedam brodova. Djeca su tada bila ili odvezena u Tunis i prodana u roblje, ili su poginula u brodolomu.

Prema nekim izvještajima, djeca nikad nisu ni došla do mora, umrijevši ranije ili odustavši od pohoda zbog gladi i iscrpljenosti. Ove priče, iako pune nelogičnosti i kontroverzi, održale su se sve do suvremenog doba kada su povijesničari istraživanjima uspjeli barem u jednom dijelu rasvijetliti fenomen nazvan – Dječji križarski rat.

Agresivna kampanja Inocenta III.

Naime, u to doba papa je bio Inocent III., žestoki zagovaratelj križarskih ratova, koji je nakon neuspjeha Četvrtog križarskog rata, koji je umjesto oslobađanja Jeruzalema osvojio kršćanski Carigrad, krenuo u agresivnu kampanju pozivanja kršćana u Peti križarski rat. U tu svrhu Papa je diljem Europe poslao cijele odrede propovjednika s ciljem da okupe ljudstvo spremno da krenu u oslobađanje Jeruzalema. Uz to. Inocent III. pozivao je kršćane da prihvate križ, te krenu u sveti rat protiv krivovjernika u Languedocu (Albigeneški križarski rat), te Maura u Španjolskoj.

Poruke koje su Papini legati širili Europom – poziv na uzimanje križa ili skupnim liturgijskim okajavanjem – doveo je do vjerskog zanosa među običnim pukom na koji Papa ionako nije računao. Tako se u proljeće i ljeto 1212. godine u Nizozemlju, Porajnju i sjevernoj Francuskoj, područjima koja su još od Prvog križarskog rata bila snažno evangelizirana, te davala najviše ljudi spremnih krenuti u križarske pohode, među masama proširilo sveopće vjersko ushićenje.

Suprotno Papinim očekivanjima, umjesto velikaša i njihovih vitezova na njegove apele masovno je odgovorio običan puk koji je bio nadahnut glasinama o prijetnji kršćanstvu, rasprostranjenom teologijom otkupljenja grijeha, koja je križarsku vojnu isticala kao pokornički čin, te neuspjehom svjetovnih vođa u ratu s nevjernicima. Upravo u takvim okolnostima došlo je do Dječjeg križarskog rata koji se, iako je obavijen mnoštvom legendi, zaista dogodio.

Što je istina?

I prema novijim istraživanjima, cijela kronologija Dječjeg križarskoga rata – zbunjuje. Utvrđeno je da su postojala dva jasno odvojena područja gdje je Papina poruka naišla na opće oduševljenje – u sjevernoj Francuskoj (jugozapadno od Pariza), te Nizozemlju i Porajnju. Na tom području mnoštvo je odlučilo krenuti u oslobađanje Svete zemlje, a prema onodobnim zapisima predvodili su ih pueri (hrv. – djeca). Ipak, pažljivijim iščitavanjem dokumenata daje se zaključiti da ti pueri nisu bili tako mladi kako se može naslutiti iz navedenih legendi, djeca od šest godina, već adolescenti i stariji ljudi (o tome se piše u pronađenim zabilješkama normanskih i alpskih redovnika).

Nadalje, utvrđeno je da  sudionici pokreta redom nisu dolazili iz uobičajnih hijerarhija društvene moći. Bili su to mladići, djevojke, neoženjene i neudane osobe, orači, vozari, poljodjelski radnici i seoski obrtnici. Naime, u ranim 1200-tima, družine lutajuće sirotinje počele su se pojavljivati diljem Europe. Ti ljudi bili su pokrenuti ekonomskim promjenama onoga vremena, koje su prisilile mnoge seljake da prodaju zemlju. Ove skupine nazivalo se skupno – pueri. Kasniji kroničari o tim pohodima preveli su riječ pueri kao djeca, bez da su razumjeli upotrebu riječi. Tako je cijeli  događaj nazvan – Dječji križarski rat.

Uglavnom novoprihvaćena terminologija Dječjeg križarskog rata navodi da su se tijekom 1212. godine dogodila dva pokreta – u Njemačkoj (Porajnje i Nizozemlje) i sjevernoj  Francuskoj koja su zbog svoje sličnosti kasnije kroničare naveli da ih spoje u jednu priču.

U prvom događaju glavnina ljudi okupila se tijekom travnja u Kolnu, gdje se kao vođa nametnuo stanoviti mladić  Nikolas, pastir iz okolnog kraja. Oni su se isprva željeli pridružiti poznatom križaru, Simonu de Montfortu, u Languedocu, ali to se prema dostupnim izvorima nije dogodilo. Ostalo je zabilježeno da je dio njih, ipak, dobio hodočasničku torbu, štap i križ. Također, njihov vođa Nikolas ostao je upamćen po tome što je nosio križ tau, znamenje koje je povezivano sa sv. Franjom Asiškim i njegovim propagiranjem siromaštva i poniznosti.

Daljnja kronologija navodi da su se ostale povorke iz Njemačke okupile  krajem srpnja u Speyeru (njih oko 50.000) odakle su se alpskim prijevojima, najvjerojatnije preko Saint Gottharda ili Simplona, uputile na jug, došavši u Italiju, točnije u Piancenzu sredinom kolovoza. Daljnja sudbina ovih križara nije poznata, tek postoje neke rekonstrukcije oko kojih se povijesničari i danas spore.

Po nekima Nikolasovi sljedbenci stigli su do Rima gdje su se susreli s Papom koji ih je pohvalio zbog njihove požrtvovanosti, ali im je rekao da su premladi za takav pothvat. Nakon toga su se zaputili natrag u Njemačku, pri čemu su mnogi umrli na putu. Neki, pak, smatraju da se dio odlučnih ukrcao na brodove prema Svetoj zemlji, a zatim im se izgubio svaki trag u povijesti (to se u biti nadovezuje na legendu o prodaji u roblje).

Druga skupina organizirala se u Francuskoj, gdje je pokret predvodio, Stjepan de Cloyes, također pastir. On je obznanio da je dobio poruku od Isusa koju treba predati kralju Francuske, Filipu II. Ubrzo je oko sebe okupio sljedbenike (navodno njih oko 30.000) te ih u lipnju 1212. poveo prema opatiji St. Denisu, pored Pariza, gdje se održavao Lenditski sajam – vrhunac hodočasničkog i trgovačkog događaja te opatije. Prema zapisima,  Stjepanovi sljedbenici nosili su križeve i zastave pjevajući: „Gospodine Bože, uzvisi kršćanstvo! Gospodine Bože, vrati nam Sveti križ!“.

Znakovito je da su navedene riječi skoro doslovno intepretirale ono što su propovijedali Papa i njegovi izaslanici. Prema nekim izvorima, neki od Stjepanovih pristaša (najvjerojatnije oni stariji) bili su unovačeni u protualbigenski rat, ali i u tom slučaju izvori su kontradiktorni.

Po jednom izvoru, kralj Filip II., prema savjetu Sveučilišta u Parizu, zapovijedio je masi da se vrati kućama, te se većina razišla, dok je manjina njih ustrajala u svojoj svetoj misiji.  Nadalje o pohodnicima iz Francuske nema više podataka, tako da se ne zna jesu li  uopće stigli do Italije odakle su trebali brodovima biti prevezeni u Svetu zemlju, a kamoli jesu li tamo i stigli.

Iščeznuli iz povijesti…

Uglavnom, sudbina pokajnika i križara koji su se tijekom proljeća i ljeta 1212. godine zaputili u Svetu zemlju, ostala je obavijena mračnim romantičnim fantazijama koje su se prenosile s naraštaja na naraštaj. No, svi su ubrzo  iščeznuli iz službenih zapisa, tako da su stoljećima kasnije, o tome pokretu nastajale samo zbunjujuće i moralističke priče. Štoviše, za razliku od nekih kasnijih pučkih previranja vezanih uz križarske ratove, Dječji križarski rat nije nigdje zabilježen u Papinskim arhivima, pa sve što znamo o njemu,  iz nepouzdanih je srednjevjekovnih izvora, te suvremenih istraživanja.

No, kako god bilo, Dječji križarski rat puno govori o stanju duha tadašnjeg običnog puka. Iz svega navedenog vidi se urođena reakcija obično tihe javnosti, pretežno seoske, na propagandu ondašnje Crkve. Iako se u kronikama bilježe nadnaravni elementi, ne može se reći da je taj pokret bio masovna histerija. Iako je službena crkvena politika u to vrijeme bila protiv masovnih, neorganiziranih, pučkih križarskih pokreta,  upravo je ona, na čelu s papom Inocentom III., svojom propagandom pokrenula mase.

A upravo opisani događaji iz 1212. godine otkrivaju uspjeh Papine politike križarskog propovijedanja i ceremonija za promicanje reformskih, ali prije svega borbenih poruka. Upravo je opisivanje ondašnjih kroničara onih koji su krenuli u taj nesretni pohod, kao pastira ili puera, izražavalo točno ono što su Papini legati propovijedali  – ustrajanje na povratku apostolskoj jednostavnosti, lišene stupica i obveza materijalizma te, naravno, spremnost krvlju braniti/osvojiti Svetu zemlju.

Naravno da su Papa i crkveni vrh bio razočarani kada je poruka pokrenula obični narod, a ne one kojima je bila namijenjena – kraljevima, plemstvu i vitezovima…

Ubrzo krenuo Peti križarski rat

Ali, upravo taj entuzijazam koji je zavladao u narodu, potaknuo je Inocenta III. da još žešće krene s propagandom križarskih ratova. Već sljedeće, 1213. godine, izadao je bulu Quia maior pape, kojom je cijeli kršćanski svijet pozvao u Peti križarski rat. Ova Papina bula bila je dodatno osnažena na Četvrtom lateranskom saboru 1215. godine, ali su pripreme za njega počele tek 1217., kada je Inocent već umro, a naslijedio ga je Honorije III. koji je pokrenuo petu po redu križarsku bojnu u Svetoj zemlji.

Iako je u tom pohodu bilo niz istaknutih osoba (između ostalih i Andrija II., hrvatsko-ugarski kralj), završio je fijaskom za kršćansku vojsku, koja je nakratko držala neke pozicije u Egiptu, ali se krajnjem cilju – Jeruzalemu – nije uspijela niti približiti.

Ratovi su se nastavili još stoljećima…

Da zaključimo – križarski ratovi nastavili su se još nekoliko stoljeća s upitnim uspjehom. Jeruzalem je došao pod kršćansku vlast 1228./1229. godine kada ga je car Fridrik II. uspio dobiti mirnim putem, pregovorima, ali kako je cara u to vrijeme Papa  ekskomunicirao, taj pohod se službeno ne navodi kao križarski rat. Nedugo potom muslimani su (1244.) ponovo osvojili Jeruzalem, a zatim malo, pomalo i cijeli Svetu zemlju. Zadnje uporište kršćana, Akra, pala je 1291. godine.

Iako su mnogi Pape imali planove o ponovnoj invaziji na Svetu zemlju, od toga više nije bilo ništa. Križarski ratovi nastavili su svoj tijek većinom u Europi, gdje su uspješno istjerali muslimane iz Španjolske, tijekom nekoliko dugih stoljeća borbi slomili su Osmansko Carstvo, te križem i mačem pokorili stanovnike Baltika. Borbu protiv pravoslavaca, prije svega Rusije, započinjali su nekoliko puta, ali bez uspjeha, tako da je na tom području ostao svojevrstan status quo.

Sudbina djece i drugih sudionika nepotrebnog i tragičnog Križarskog rata, do danas nije razjašnjena…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI