Kada bi hrvatska politička scena bila dugovječni reality show, onda bi Milan Bandić jedini opstao do samog kraja. Predsjednici, premijeri i Vlade stalno se mijenjaju, samo Bandić uvijek ostaje u istoj fotelji. Krajem 2014. zaglavio je u pritvoru i sigurno mu nije bilo ugodno. U Remetincu je boravio u samici, kako ga ne bi gnjavili nesretnici na raznim terapijama. Ipak, nakon što bi se zatvorila vrata ćelije, Bandić bi se našao sam, sa svim svojim grijesima. Srećom, imao je prijatelja. Njihovo prijateljstvo, kao i sva prijateljstva moćnika, bilo je zasnovano na poslovnoj suradnji. Sudac je odredio iznimno visoku jamčevinu, ali Milanov prijatelj bio je bogat čovjek. Zasluge za to bogatstvo ima svakako i gradonačelnik Bandić.
Uglavnom, Marijan Hanžeković uplatio je nevjerojatnih 15 milijuna kuna da bi Milan Bandić ugledao svjetlo dana i izašao na slobodu. Jučer ujutro Hanžeković je umro, a Milan Bandić još se nije oglasio. Kako sada stvari stoje, izgleda da ni neće. Pojedini građani traže da se jučerašnji dan proglasi nacionalnim praznikom. S druge strane, svi političari, od kojih posebno treba izdvojiti Kolindu Grabar-Kitarović, besramnim odavanjem počasti „kralju ovrha“, razotkrili su sami sebe. Bandić je premudar da to učini i zato ga moraju razotkriti novinari. Naravno, oni koji se usude. Ako etiku i moral političke i poslovne elite Hrvatske usporedimo s kodeksom časti talijansko-američke mafije, onda ispada da su klasični mafijaši pošteniji i bolji ljudi. Čovjeku koji vas izvuče iz zatvora i spasi od ralja pravosuđa postajete vječni dužnik. Taj dug mora se poštovati i u trenutku smrti. U protivnom, svi promatrači i članovi mafijaških obitelji, smatrat će vas izrodom, pokvarenjakom i kukavicom koja nije vrijedna članstva u organizaciji.
Ako kojim slučajem pripadate samom vrhu organizacije, tada će zavjerenici, svjesni vaših prevelikih mana, smišljati plan da vas nekako maknu s trona. Naravno, Milan Bandić nije kriminalac i(li) mafijaš. On je najomiljeniji gradonačelnik Zagreba svih vremena, kaj ne? I zato, sve ovo što pišem, ne odnosi se na njega. On nije vezan tim nepisanim pravilima. Problem je samo u tome što postoji i građanski moral, elementarna ljudska pristojnost. Nećemo se praviti kako je Hanžeković spasio Bandića iz milosrđa. Slobodni Bandić bio je i ostao jamstvo dužničkog ropstva građana Zagreba kojima je upravo Hanžeković, kroz postupak utjerivanja duga, mnogostruko povećavao dugove.
Svi se izvlače na Ovršni zakon, kao da pod prijetnjom smrću moraju pljačkati građane, blokirati im račune i izbacivati ih na ulicu. Naime, tako nalaže zakon. Nepravedni zakoni ne postoje u praksi bez onih koji su ih voljni provoditi. Tako je bilo oduvijek. Nema moralne amnestije za osobe koje se bogate na tuđoj nesreći. Grad Zagreb nije morao stupiti u partnerski odnos s odvjetničkim uredom Marijana Hanžekovića. Ali, ako je Hanžeković htio nastaviti suradnju, sasvim logično je da je morao spasiti Milana Bandića od zatvora. Doduše, s obzirom na moć koju je Hanžeković posjedovao, imao je priliku gradonačelniku okrenuti leđa te naći nekog novog suradnika, s manje kaznenih prijava i afera. Pustiti prijatelja Milana da se sam vadi iz kaljuže, kako god zna i umije. U odnosu na Milana Bandića, Hanžeković je pokazao poslovnu i ljudsku korektnost. Pretpostavljam kako je upravo gradonačelnik jedan od tih silnih ljudi kojima je Hanžeković navodno pomagao.
Od pokojnog Hanžekovića Bandić ima više štete nego koristi. Za razliku od drugih političara koji su rasli pod staklenim zvonom, Milan Bandić ima uličnu školu te vrlo dobro detektira kako razmišljaju obični građani. Uostalom, stalno se druži s njima. Tako skuplja birače, ali i informacije. Ispituje puls naroda. Za nekoliko dana, stišat će se bizarno, ali ipak razumljivo veselje oko Hanžekovićeve smrti. Postoji vrijeme za prijateljstvo i trenuci kada je najpametnije šutjeti. A Milan Bandić uvijek zna koliko je sati u Hrvatskoj.