HOSOVAC POSJETIO SAMICU U KOJOJ JE MUČEN: ‘U logoru Stara Gradiška gledao sam ubijanje zatvorenika…’

dnevno.hr

U sklopu programa ”Da se ne zaboravi” u Staroj Gradiški okupili su se logoraši srpskih koncentracijskih logora.

Podno spomen-ploče na ulazu u nekadašnji logor izaslanstva udruga proizašlih iz Domovinskoga rata i društava logoraša položila su vijence i zapalili svijeće u spomen na stradale. Među njima je bio i Danijel Štajner

On je jedan od 1080 hrvatskih zatočenika koji su prošli kroz logor Stara Gradiška. Za sebe voli reći kako su ga četnici u logoru „obožavali” jer je jedini zatočen kao pripadnik HOS postrojbe kojoj se priključio kao maloljetan. Razgovarali smo s Danijelom koji je u trenutku zarobljavanja imao tek 18 godina:

Hosovci imali poseban “tretman”

Zarobljen sam 01. prosinca 1991. godine i to sa svim oznakama po kojima je svima bilo jasno da sam HOS-ovac. Zbog toga su me „obožavali”. Prošao sam „poseban tretman”, a tortura je bila neviđena”, kazao nam je bivši zatočenik srpskih logora koji je smogao snage ponovno zakoračiti u ove jezive, pljesnjive hodnike:



Postojao je podrum u koji bio nas povremeno dovodili iz ćelija. Bio je do koljena pun vodom, a na dnu je bila neka mreža kroz koju su puštali struju. Zamislite kakav je osjećaj satima stajati u potpuno mračnom podrumu, dok vas kroz hladnu vodu cijelo vrijeme trese struja… „

Po svjedočenju Danijela Štajnera, zatvorenici su u ovom logoru bili i ubijano, a i on sam je svjedočio tome:

Da, vidio sam ubijanje zatvorenika. To pamtim kao i samicu u kojoj sam bio „čest gost”. To je mala, klaustrofobična sobica u kojoj nema spavanja. Straže povremeno dolaze i nenajavljeno te tuku, ili te izvuku vani ili oni uđu unutra. Bit postojanja samice je psihička tortura, a ja sam u njoj proveo pet dana u komadu. Samica je stravično iskustvo”, prisjeća se Danijel koji je nakon skoro tri mjeseca, 11. veljače 1992. godine – razmijenjen.

Sad, kad nakon toliko godina stojim pred ovom samicom i hodam ovim derutnim hodnicima, nekako se uopće ne bojim. Osjećam, zapravo, neku neobjašnjivu tugu… Ovdje sam ubijan od batina zbog HOS oznaka koje i danas mnogima smetaju. Zatim, ovaj logor, ta građevina… Pogledajte kako to izgleda… Jednako kao i kad su nas mučili… Nekome je očigledno u interesu da sve zaraste u granje i da se zaboravi. Šteta, ja mislim da ovo mjesto treba očuvati i pokazati mladim naraštajima. Ma koliko teška, ovo je mjesto naša povijest”, zaključuje naš sugovornik koji ovim putem zahvaljuje autoru knjige „Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992.” Vladi Radošiću.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI