„Hrvatska? Hrvati? To su oni što ne vole Melanijinu Sloveniju? Šalji trupe…”
Ovaj tjedan protječe mi u znaku suosjećanja s nezaposlenom kućanicom Vesnom čiji je suprug samo radio i radio…
Čitala sam kako joj se njen Ante, koji je jurcao po svijetu trbuhom za kruhom, nikad nije mogao pridružiti čak ni na godišnjim odmorima, pa ih je nesretna Vesna 40 godina provodila sama uz svoje dvoje nejači kojima je nedostajao tata.
Sasvim me dotuklo kad sam doznala i da je vrijedni Ante u teškoj borbi za goli život, u tih 40 godina na godišnji otišao jedan, jedini put i to u lov.
I baš kad sam se odlučila aktivirati oko donacija te pomoći u hrani, lijekovima i odjeći za nesretnu Vesnu i njezinu dječicu, netko mi je došapnuo da se ova disfunkcionalna, hrvatska obitelj preziva Todorić…
O klesaru koji nije nepismen, samo preplašen…
Ne, nisam bezdušna. I dalje mislim da treba pomagati ljudima kojima je pomoć neophodna. Bandiću, na primjer. Dugo sam razmišljala, kako je moguće da se ovom bezgrešnom skojevskom ljubimcu potkrade takva pogreška pri čemu Ivo Lola Ribar bude prekršten u Lolo? A onda mi je sinulo. Kvaka leži u tome što se klesaru jako žurilo. Lolinu je bistu, naime, Bandić postavljao u tajnosti, bez odobrenja Hasanbegovića pa mu se u strahu omakao tipfeler. To se često događa pri street artu, kad lik obavijen tamom, s crnom maramom na nosu i ustima bježeći od murje išvrlja grafit koji samo on kuži, pa se ova slabo prihvaćena umjetnost naglo pretvori u uličnu (ne)kulturu. Al, ne brinite. Bit će toga još. Bandić najavljuje i povratak sedmorice veličanstvenih, nama znanih kao sedam sekretara SKOJ-a za koje Hasan ne želi ni čuti. Ne treba se, stoga, čuditi, ako klesar-huligan koji krši zakon pod naletom adrenalina umjesto glave nesretnog skojevca iskleše glavu, npr., Lidije Bačić…
Kako god, ne piše nam se dobro. Ovo demagoško pripetavanje pri čemu se spomenici miču i vraćaju, a nazivi ulica i ploča mijenjaju po principu ‘ko prvi stigne, moglo bi dovesti do toga da se ujutro na posao uputiš Končarevom, a vratiš Pavelićevom. Nemojte, ljudi. Dovoljno smo zbunjeni.
Sve je to zbog loše rakije
Da priča gore navedene obitelji nije tako tragična, shvatila sam u trenutku kada me oplela spoznaja kako priča požeške obitelji jest tragična, ali je sve moglo završiti još gore. Obiteljski fajt župana Alojza i njegove supruge, zahvaljujući žrtvinom nagonu da sve ispriča s medijima, od tog kobnog dana izlazi u nastavcima poput feljtona, a u jednom od njih doznajemo da je župan volio zaviriti u čašicu. Ovaj čovjek, bruji Požega, bio je izuzetno dobar, osim kad malo popije… I navodno mu nije trebalo puno. Omiljeno županovo piće je, svi znaju, domaća, jesenska rakija koju je sam pekao, a nakon samo jedne čašice Alojzove brlje, tvrde Požežani, ideš nožem na vlastitu majku. Mirno, stoga, možemo zaključiti, da je ova priča okončana na vrijeme. Jer kako čujem, po Slavoniji je krenulo grijanje rakijskih kotlova…
Kad Trump voli
Što se tiče prekogranične ljubavi, ni tamo nam ne cvjetaju ruže. Predsjednik Saveza Srba iz regije, Miodrag Linta, Amerima je cinkao Hrvate za ustašluk, nacizam, fašizam i sve ono što je našao u Pupovčevom biltenu. Znam, to je i meni u početku bilo smiješno pa sam pomislila „aha, Trump je odmah prekinuo važan razgovor s Putinom kako bi poradio na ljubavnom odnosu tamo nekih zemljica na dnu zemljopisne karte”. Al, ne treba Trumpa shvaćati olako:
„Hrvatska? Hrvati? To su oni što ne vole Melanijinu Sloveniju? Šalji trupe…”
Meni je sasvim jasno da se to može dogoditi. Treba održati mir u kući, pa i po cijenu svjetskih nemira…