Iako je politički i vojni vrh, uz podršku režimskih medija, pokušavao uvjeriti narod da će na kraju pobijediti „srpski duh“ i stići pomoć od bratske Rusije postalo je sve jasnije da za to nema nikakve šanse
Nakon što su od početka devedesetih godina prošlog stoljeća Slobodan Milošević i njegova velikosrpska klika pokrenuli niz ratova na prostorima bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, BiH) u cilju stvaranja „Velike Srbije“, međunarodna zajednica je sve pokušavala riješiti pregovorima. Uz velike žrtve ratovi su završeni srpskim porazima, a velikosrbi tada su se okrenuli svojoj pokrajini Kosovo gdje je većinsko Albansko stanovništvo, desetljećima ugnjetavano, tražilo samostalnost.
Intervencija srpske vojske, ironično tada, još nazivanom Jugoslavenskom, počela je 1996. godine.
Albanski narod tako se praktički goloruk, slično hrvatskom, morao oduprijeti strahovitoj agresiji moćnoj i 45 godina građenoj srpskoj (jugoslavenskoj) vojsci. To je dovelo do strahovitih zločina, egzodusa albanskih žena, djece i staraca, kao i sukoba sa novoformiranom Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK). Međunarodna zajednica i tada pokušava uvjeriti Miloševića u rješenje mirnim putem nametanjem raznih sankcija, ali bezuspješno.
Kap koja je prelila čašu strpljenja svjetskih mudraca bio je pokolj u selu Račak 15. siječnja 1999., kada je 45 Albanaca, među kojima djeca, žene i starci. Od tada počinju primipreme za napad na Srbiju (službeno još uvijek Savezna Republika Jugoslavija) kojoj je upučeno nekoliko ultimatuma da povuče vojsku Kosova, ali, naravno, Milošević se na to oglušio uvjeren da do intervencije neće doći.
Napokon 24. ožujka u 19.45 sati sati NATO savez, po nalogu UN-a, započnje zračne napade na vojne ciljeve u SRJ da bi se kasniji udari proširili i na gospodarske i civilne objekte. Napadi 19 zemalja NATO-a krstarećim raketama i zrakoplovima, koji su kretali s nosača brodova u Jadranu i iz četiri zrakoplovne baze u Italiji pa prelazili i preko Hrvatske, za što je Hrvatska dala dopuštenje, trajali su 78 dana.
Nakon nekoliko tjedana vojne kampanje, srpska vojska se i dalje odbijala povući sa Kosova, tako da su počela razmatranja oko moguće kopnene ofenzive na Srbiju. Tada su srpski vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile sve veće, a pri kraju su se počele bombardirati i energetske stanice u Beogradu. Iako je politički i vojni vrh, uz podršku režimskih medija, pokušavao uvjeriti narod da će na kraju pobijediti „srpski duh“ i stići pomoć od bratske Rusije postalo je sve jasnije da za to nema nikakve šanse.
Tako je „srbijanski vožd“ koji je imao misiju stvoriti „Veliku Srbiju“ – Slobodan Milošević – na kraju prihvatio uvjet povlačenja srpske vojske i ulazak KFOR-a na Kosovo. Dana 9. lipnja 1999. potpisan je u Kumanovu tzv. Vojno-tehnički sporazum koji je značio povlačenje srpske vojske s Kosova pa su 10. lipnja napadi prestali.
Tako je Srbija izgubila još jedan rat u roku deset godina s katastrofalnim posljedicama za tu zemlju. U napadima koji su bez prekida trajali 78 dana teško su oštećeni infrastruktura, gospodarski objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri. Ekonomski stručnjaci iz Grupe-17 procjenili su štetu na oko 30 milijardi dolara. Konačan broj žrtava službeno nije objavljen, a procjene se kreću između 1.200 i 2.500 poginulih i oko 5.000 ranjenih.