Kako je nakon godina političkih i pravnih zavrzlama napokon otvoren TRBUH ZAGREBA – tržnica Dolac

Screenshot

Najveća i najpopularnija zagrebačka tržnica Dolac danas je jedna od sinonima glavnog grada Hrvatske. Svaki građanin ima svoju kumicu, mesara ili prodavača voća koji baš za njega imaju domaći proizvod koji traži. O Dolcu su ispjevane pjesme te je postavljen i spomenik kumicama. Legendarni kroničar Zagreba Zvonimir Milčec napisao je: “Dolac je najljepši, najmonumentalniji spomenik klopi, što ga Zagreb ima. Za gurmane ta je stara tržnica isto što i za bogomoljce katedrala”.

Raspadom Austro – Ugarske nakon Prvog svjetskog rata, Hrvatska, a s njome i Zagreb, ulaze u novoosnovanu Kraljevinu SHS (od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija). Zagreb, od perifernog centra bivše Monarhije, postaje drugi po veličini grad novonastale države. Zbog svoje tradicije i povijesti, unatoč favoriziranju Beograda od strane novih vlasti, grad postaje financijsko, trgovačko i kulturno središte Kraljevine. S obzirom na ove prednosti grad raste prostorno i po broju stanovnika. Tako rastući Zagreb trebao je i adekvatno mjesto za tržnicu jer je u to vrijeme glavno tržišo mjesto bilo na trgu bana Jelačiča, popularno zvanom Harmica.

Dug put do Dolca

Ideja o izgradnji nove gradske tržnice javlja se 1905. godine kada, na poticaj gradskih zastupnika, građevinski odsjek Gradskog poglavarstva izrađuje projekt za središnju gradsku tržnicu na današnjem Britanskom trgu (u ono vrijeme Ilički, kasnije preimenovan u Pejačevićev). Ideja je odbačena da bi je zamijenili prijedlozi o tržnici na kraju Martićeve ulice (1907.), pa zatim na lokaciji između Jelačićevog trga, Vlaške ulice i Gradske štedionice (1908.). Konačno 1909. godine Gradsko poglavarstvo raspisuje javni natječaj za novu prostornu regulaciju naselja Dolac i Kaptola. Prvu nagradu osvaja arhitekt Viktor Kovačić s vizijom nove tržnice smještene dijelom na Dolcu, a dijelom na Kaptolu.

Ni ova odluka nije dugo ostala na snazi, pa se tako 1911. godine odlučuje da nova tržnica bude samo na Dolcu. Za smještaj buduće tržnice na dolačkom brijegu najviše se zalagao tadašnji gradonačelnik Janko Holjac. Počinju i otkupi prvih nekretnina, ali sve prekida Prvi svjetski rat. Nakon rata dolazi do prosvjeda građana od kojih je grad otkupio kuće i zemljišta, a sa zidanjem tržnice nije se niti započelo.

Napokon, 1924. godine gradski zastupnici donose odluku da se izradi novi plan za uređenje Dolca, Kaptola i okoliša. Sljedeće godine usvojen je novi regulacijski plan koji je sadržavao tri ključna detalja: 1. izgradnju dolačke hale namijenjene za trgovinu mesom, mliječnim proizvodima i voćem, uključujući skladišni i hladionički prostor, 2. otvoreni dio Dolca, gdje bi se trgovalo isključivo voćem i povrćem, 3. izgradnju zgrade uprave tržnice (ispred crkve sv. Marije). Autor ovoga projekta bio je arhitekt Vjekoslav Bastl. Otkop dolačkog brijega započinje 1927. godine, a godinu dana nakon toga i prvi zidarski radovi.

Glavni zagovaratelj i pokretač izgradnje tržnice bio je gradonačelnik, inače arhitekt, Vjekoslav Heinzel, ali je on zbog političke afere morao odsupiti 1928. godine. Na mjestu gradonačelnika zamjenio ga je dr. Stjepan Srkulj koji je nastavio njegovu politiku razvoja grada, a kao jedan od glavnih prioriteta istaknuo je završetak izgradnje tržnice na Dolcu. Ali već početkom 1929. godine stvaraju se neočekivane prepreke, a najveća od njih protresti će cijelu Kraljevinu: 6.1.929. kralj Aleksandar Karađorđević uvodi osobnu diktaturu. Tim aktom sva dotadašnja izvršna tijela prestaju postojati. Cijela državna uprava, a tako i grad Zagreb, odjednom ostaju paralizirani.

Ipak, gradonačelnik Srkulj lobira na sve strane tražeći novac za izgradnju tržnice te je 4. veljače pozvan na razgovor sa samim kraljem koji mu potvrđuje gradonačelnički mandat, i daje mu ovlasti za izgradnju tržnice. Nakon povratka u Zagreb Srkulj je sastavio novo Gradsko zastupstvo te je ponovo izjavio: “prioritet je zaključivanje investicionog zajma iz kojeg bi se mogla izgraditi tržnica Dolac.” U skladu sa svojim obećanjima, gradonačelnik saziva sjednicu svih gradskih zastupnika za 9. ožujka sa samo jednom točkom dnevnog reda: “Kada da se dovrši gradska tržnica?”.

Kritike sa svih strana

Neočekivano sjednica se pretvorila u nizanje optužaba na račun bivše gradske uprave. Nabrajalo se potrošeno, obećano i neostvareno.

Nadalje je ustanovljeno da za tržnicu, koja je trebala početi sa radom u veljači tekuće godine, uopće nisu raspisani natječaji za unutarnje radove. Nakon svega izrečenog zagrebačke dnevne novine postavljaju pitanje da li bi bilo pametnije cijeli taj prostor upotrijebiti u drugačije svrhe. Naprimjer, Jutarnji list zaključuje da je najbolje cijeli taj prostor prenamjeniti u garažu, jer bolje da grad dobije dobru garažu nego lošu tržnicu. Ovakav oštar i pomalo sarkastičan stav ne treba čuditi, ako se zna, da se još od odluke da nova tržnica bude izgrađena na mjestu starog naselja Dolac, javljaju brojni protivnici takvog rješenja: od stanovnika Dolca čiji se objekti trebaju srušiti, crkvenih vlasti zagrebačkog Kaptola čiji su određeni objekti također predviđeni za rušenje, župnog ureda crkve sv. Marije koja bi bila blokirana izgradnjom zgrade uprave tržnice, uglednih povjesničara umjetnosti i umjetnika do stanovnika Opatovine koji su smatrali da će izgradnjom tržnice ostati odsječeni od Jelačićevog trga i Kaptola.

Jedan od glavnih kritičara izgradnje tržnice na Dolcu bio je povjesničar, profesor Gjuro Szabo. Njegova predavanja o novom i starom Zagrebu izazvala su veliki interes u javnosti. Na predavanju prof . Szabo se osvrće na Kaptol, srušenu Bakačevu kulu, staru katedralu te Dolac, koje smatra zadnjim ostacima starog, romantičnog, Zagreba. Za staro naselje Dolac, Szabo smatra da je bilo zadnje koje je u cijelosti sačuvalo izraz starinskog života Zagreba, a danas je ”skup razvalina, skoro smetlište”. Dalje profesor navodi da Dolac, sa svojim položajem u središtu grada, na strmini brijega, bez svjetla i zraka, nikako ne može biti pogodno mjesto za tržnicu.

Velike kritike u javnosti izazvao je i projekt izgradnje zgrade Tržnog nadzorništva na zapadnoj strani Dolca čijom bi se izgradnjom u potpunosti zatvorila crkva sv. Marije. Najglasniji u prosvjedima bile su crkvene vlasti. Sve kritike i vapaji ostali su bez rezultata. Zgrada dan – danas stoji ispred crkve, sa svojim kosim krovom gdje su smješteni uredi Tržnica Zagreb, te brojnim kafićima u prizemlju. Štoviše, 1936. godine do crkve je otvorena i ribarnica, što je pokrenulo novi val kritika i protesta.

Nove nevolje

Nove nevolje javile su se izgradnjom moderne trokatnice, na istočnoj strani Dolca, koju su zajednički gradili advokat dr. Arko i dr. Herzog. Naime, iako građani sa ponosom pričaju o izgradnji nove moderne trokatnice, koja će imati i dva kata ispod gornjeg dijela tržnice, na sjednici Odbora za Dolac početkom travnja zaključeno je da projekt zgrade nije u skladu s donesenom regulacijom. Stoga se od projektanta zahtijeva da preradi osnovu, tako da zgrada bude u skladu s zgradom Tržnog nadzorništva i kućom ljekarnika Bartulića. Zanimljivo da je u odboru, koji je odlučivao o ovome pitanju, bio i ljekarnik Vladimir Bartulić koji je, ne tako davno, i sam tužio grad zbog gradnje na Dolcu. Iako su dr. Arko i dr. Herzog uložili žalbu na ovu odluku zgrada će ipak biti izgrađena u skladu s regulatornom osnovom, a kasnije će čak podzemni dio zgrade grad unajmiti i u njemu urediti prostor za prodaju mliječnih proizvoda. Još i danas stari zagrepčani taj dio tržnice jednostavno nazivaju tržnica Arko.

Traženje uzora u inozemstvu

Nakon silnih kritika, koje su dolazile sa svih strana, gradonačelnik i članovi Odbora za Dolac pokušavaju raznim mjerama barem umanjiti nezadovoljstvo koje je vladalo zbog izgradnje tržnice.

U tu svrhu sakupljeno je cijelo gradsko poglavarstvo na samome Dolcu, gdje im je glavni projektant arhitekt Bastl objašnjavao što je učinjeno i što je još u planu za napraviti. Zastupnici su razgledali unutarnji i gornji dio tržnice, a zatim ih je arhitekt Bastl poveo u Skalinsku ulicu gdje im je objasnio plan da se ulica ima sniziti za dva metra, te srušiti njena sjeverna strana radi oslobađanja prolaza prema Kaptolu. Uprkos trudu arhitekta Bastla, da sve oslika svijetlim tonovima, među zastupnicima je bilo mnogo prigovora na viđeno i predviđenu brzinu rada. Da stvar bude gora, pojavili su se vlasnici objekata predviđenih za rušenje, glasno protestirajući.

Slijedi odluka da viši gradski inženjer Zemljak otputuje u inozemstvo da tamo prouči izvedbu izolacije stropova i podova, te razgleda kako su stranci riješili pitanje hladioničkih uređaja. Inženjer Zemljak proveo je u inozemstvu nešto manje od mjesec dana, posjetivši tržnice u Münchenu, Frankfurtu, Leipzigu, Berlinu, Pragu i Beču. Po povratku u Zagreb svoje dojmove iznio je pred Odborom za Dolac, koji zaključuje da radnje zračenja i izolacije treba što hitnije završiti.

Sljedeći potez gradonačelnika i Odbora za Dolac bio je sazivanje posebne konferencije u lipnju, u velikoj dvorani gradske vijećnice, uz prisutnost svih gradskih zastupnika te brojnih stručnjaka i promatrača. Prvo je dogovoreno da će boksovi u tržnici biti razdijeljeni u dogovoru sa samim interesentima. Zbog raznih glasina u javnosti kako se odustaje od izgradnje II etape unutarnjeg dijela tržnice, koja uključuje hladionice, naglašeno je da izgradnja II etape započinje odmah, ali u smanjenom obujmu. Dalje je obznanjeno da se gornji, nenatkriveni dio tržnice pušta u promet u mjesecu rujnu. Istodobno zabranit će se prodaja mesa na Kaptolu, Jelačićevom, Nadbiskupskom i Preradovićevom trgu. Konferencija je završena ponosnom napomenom da su radovi u donjem, unutrašnjem dijelu tržnice toliko napredovali da krajem godine i ona započinje s radom. Istina, priznaje se da hladionica neće biti gotova do proljeća, ali uslijed zime ona prodavačima neće ni biti neophodna?!

Zadnji korak, u svojevrsnoj ofenzivi koja je trebala pokazati da gradsko poglavarstvo itekako radi na rješavanju tekućih gradskih problema, bio je odlazak u inozemstvo samog gradonačelnika na ”naučno putovanje”. Cilj putovanja bio je proučavanje komunalne politike stranih gradova i njihovih rješenja za neke probleme koje muče Zagreb. Dr. Srkulja su pratili podnačelnik dr. Vrbanić, nekoliko gradskih zastupnika i odabranih stručnjaka, na put su krenuli početkom srpnja.

Delegacija je u inozemstvu provela nešto više od mjesec dana, a pri povratku gradonačelnik Srkulj održao je konferenciju za novinare na kojoj je rekao da su obišli 12 gradova te te upoznali razna područja komunalne i socijalne politike. Prema njegovom mišljenju zagrebačke tržnice ne zaostaju za inozemstvom u pogledu čistoće i reda, a otvorenjem Dolca izjednačit će se i po drugim pitanjima (natkriven prostor, hladnjače, ventilacija…).

Puštanje u promet gornjeg dijela tržnice

Nakon svih opisanih burnih događaja iznenada nastupa zatišje. Došao je i mjesec rujan koji je bio predviđen za otvaranje gornjeg dijela tržnice. Tržnica nije otvorena, a o tome ni slova u zagrebačkim dnevnim novinama, a i ostali kritičarke šute.

Ali problemi tržnice nisu se mogli dugo prešućivati. Gradonačelnik Srkulj saziva sjednicu o Dolcu početkom listopada na kojoj zastupnicima potavlja šokantno pitanje da li da se ostane kod dogovorenog smanjenog opsega tržnice, koji bi omogućio uskoro otvaranje, ili da se radovi izvedu tako da će uvijek postojati mogućnost proširenja prema prvotnome planu. Nakon burne rasprave zaključeno je samo da se hladionice graditi tako da neće smetati eventualnom budućem proširenju donjeg dijela tržnice prema Skalinskoj.

Napokon 6. studenog 1929. godine počelo je postavljanje klupa za prodavače na gornjem dijelu Dolca, pa se u najskorije vrijeme očekivalo i otvorenje nenatkritog dijela tržnice. A to se zbilo već sutradan! Otvorenje je došlo nenajavljeno, a otvoren je samo djelomičan dio gornjeg dijela tržnice. Prodavačima mliječnih proizvoda, jaja i zaklane peradi ujutro je jednostavno rečeno da više ne smiju prodavati na Jelačićevom trgu i otpravljeni su na Dolac. Prodavači sa ostalih privremenih tržišta nisu micani. I dio Tržnog nadzorništva uselio u novu zgradu na Dolcu, a s njima i djelatnici Gradskog poglavarstva zaduženih za ubiranje placovine.

Po načinu otvorenja vidi se da su kritičari Dolca u mnogočemu bili u pravu. Moglo bi se reći da je tržnica otvorena u svojevrsnoj zbrci, bez obavijesti javnosti i samih prodavača. Možemo samo zamisliti kako je bilo prodavačima kada su ujutro stigli na svoja stara prodajna mjesta, a onda jednostavno prebačeni na Dolac bez suvišnih objašnjenja. Također otvoren je samo dio gornjeg prostora tržnice iako se u poplavi raznih rješenja takva mogućnost nije spominjala. Još gore po kredibilitet gradskog poglavarstva je činjenica da je većina prodavača ostala na drugim privremenimtržištima, što se kosilo sa njihovim prijašnjim odlukama, pogotovo onoj o strogoj zabrani prodaje mesa bilo gdje osim na Dolcu.

Otvorenjem gornjeg dijela tržnice pojavio se još jedan problem – uređenje prilaza tržnici. Glavni prilaz tržnici vodio je s Jelačićevog trga kroz Splavnicu, ta uličica bila je puna rupa, kamenja i blata.

Nevoljama nikad kraja, niti petnaest dana od otvorenja dijela tržnice, na sjednici Gradjevno – regulatornog odbora, pojavio se zahtjev prodavača koji su tek smješteni na Dolac da se tržnica zatvori, a njih vrati na staro mjesto! Glavni argument im je bio loš prilaz tržnici i naviknutost kupaca na stara tržišta. Očekivano, zahtjev je jednoglasno odbijen. Na istoj sjednici odobrena je promjena regulatorne osnove ulice Pod Zidom. Promjena je predviđala rušenje nekih kuća i proširenje ulice radi lakšeg dovoza robe na tržnicu.

Malo stišavanje tenzija i skretanja pažnje s gorućih problema, donijela je nesvakidašnja senzacija na Dolcu. Prilikom iskapanja kraj crkve sv. Marije radnici su otkopali 200 ljudskih kostura! Ovo nije bio prvi takav pronalazak, nekoliko kostura je bilo nađeno i prilikom prvih otkopavanja dolačkog brijega. Nađeni kosturi smješteni su u sanduke i prevezeni na Mirogoj, ali prije toga privukli su pažnju mnogobrojnih znatiželjnika. Kada su radnici nastavili s radom naišli su na mnoštvo muškog i ženskog nakita što je ponovo privuklo brojne znatiželjnike, a o nađenom su građani još danima komentirali nagađajući o porijeklu kostura. Iako je bilo svakojakih stručnihobjašnjenja, u konačnici je odgovor bio jednostavan: pored crkve sv. Marije nekada se nalazilo staro župno groblje.

Smirivanje strasti

Poslije burne 1929. godine dolazi razdoblje smirenijih strasti. Gornji dio tržnice je otvoren i, poslije početnih protesta, na nju se navikavaju i prodavači i kupci. Iako je prvotno otvoren samo dio nenatkritog dijela tržnice, malo pomalo cijeli se prostor puni prodavačima. Na Dolac stižu prodavači mesa, povrća, kruha… Tržišta na Kaptolu, Nadbiskupskom i Preradovićevom trgu pomalo se prazne, jedino na Jelačićevom placu ostaje mnoštvo prodavača.

U siječnju je dovršeno osam lokala u donjem dijeu tržnice koji su bili predviđeni su isključivo za prodaju mesa. Raspisuje se i natječaj za nabavu i montažu teretnih dizala za tržnicu.

Došlo je i vrijeme rješavanja pitanja nabave strojeva za hlađenje i izolaciju. O najkvalitetnijem ponuđaču raspravljalo se na zajedničkoj sjednici Građevno – regulatornog odbora i Odbora za Dolac pod predsjedanjem samog gradonačelnika Srkulja u ožujku. Najprije je saslušan inženjer Zemljak o njegovim iskustvima iz inozemstva, a zatim je uslijedila rasprava. Nakon rasprave jednoglasno je zaključeno da se nabava strojeva i za hladionu i za izolaciju povjeri istoj tvrtki, poduzeću Linde iz Wiesbadena.

Sljedećeg mjeseca izabran je novi poseban Odbor gradskog zastupstva za Dolac. Dok je zadaća postojećeg Odbora za Dolac bila da se, uz Gradjevno – regulatorni odbor, brine o izgradnji tržnice, novi odbor imao je zadaću raspoređivati prodavače na tržnici, te rješavati eventualne sporove između njih. U naputku za novi odbor kaže se da pri raspoređivanju prodajnih mjesta, ako za isto konkurira više prodavača, prednost treba dati onima koji posjeduju stariju obrtnicu.

Prema otvorenju

Poslovi na Dolcu definitivno kreću prema kraju. Izvode se finalne radnje, raspisuju natječaji za zadnje lokale, određuju cijene najamnina, a radi se i na uređenju okolice (Skalinska, Splavnica, Pod Zidom).

Gradsko Tržno nadzorništvo izrađuje Pravilnik za gradsku tržnicu Dolac s dodatkom koji precizira novac koji je potrošen u izgradnju tržnice navodeći cifru od 28 milijuna dinara. Na osnovu potrošenog izvodi se računica kolika bi trebala biti najamnina pojedinih lokala, boksova, ćelija u hladionicama i slično da se povrati uloženo. Izračunate najamnine bile bi izuzetno visoke za postojeće privredne i financijske prilike. Radi toga su zastupnici prihvatili prijedlog da se tržnica na Dolcu: ”ima smatrati socijalno – higijensko – sanitetska ustanova, koja ima služiti interesima sviju građana grada Zagreba”. Slijedom te odluke određene su najamnine koje odgovaraju privrednom stanju i socijalnim uvjetima.

Donesena je i definitivna odluka da se tržnica ima svečano otvoriti 1.rujna. Ova definitivna odluka jedna je u nizu istih, ali ovoga se puta pokazala istinitom.

I baš kada je sve izgledalo idealno, i s nestrpljenjem se iščekivalo svečano otvorenje, poput bombe na svjetlo dana je izašao jedan stari, prešućivani problem. Grad, naime, nikada nije dobio građevinsku dozvolu za radove na Dolcu! Cijela je stvar izbila na površinu nakon što je Gradsko načelstvo izdalo Naknadno odobrenje za izgradnju Gradske tržnice na Dolcu s paviljonima i zgrade Tržnog nadzorništva na Dolcusredinom kolovoza.

Povodom toga mnogi su nezadovoljnici uloživši žalbe na naknadno izdanu građevinsku dozvolu. Tijekom rasprave vidjelo se da su mnogi spremni povući svoje žalbe, ali zauzvrat zahtijevaju neke ustupke od grada. Župni ured crkve sv. Marije traži zemljište za izgradnju župnog dvora i popravak krova crkve, ljekarnik Bartulić zahtjeva služnost puta iz njegove kuće kroz tržnicu, kućevlasnici iz Skalinske i ulice Pod Zidom traže izjednačavanje svojih podova sa razinom ulice koja je uzdignuta. Žale se i Arko i Herzog jer tržnica stvara probleme stanarima njihove zgrade pa im pada cijena stanova, prigovaraju i stanovnici Opatovine. Svi prigovori su glatko odbijeni.

Neki nezadovoljnici su pravdu odlučili tražiti na sudovima i višim instancama. Sve je završeno tek 1935. godine, kada je Kraljevska uprava Savske banovine sve žalbe proglasila neosnovanim.

Svečano otvorenje tržnice Dolac

Godinama očekivani događaj je pred vratima. Sve pripreme su završene, radnje obavljene, u gradu vlada napeta atmosfera. Svi s nestrpljenjem žele vidjeti na što je potrošeno toliko vremena, novaca, svađa, obećanja i napisano mnoštvo tekstova.

Dan prije otvorenja obznanjeno je da će nova gradska tržnica na Dolcu biti svečano otvorena 1. rujna 1930. Na otvorenje se poziva cjelokupno gradsko zastupstvo te sva privredna i trgovačka udruženja, a stanovništvo se: ”umoljava, da izvoli ovome otvorenju prisustvovati, jer je svakom pristup dozvoljen i svaki je dobrodošao”.

U ponedjeljak 1. rujna napokon je osvanuo dugo očekivani dan. Točno u 8 sati ujutro gradonačelnik dr. Srkulj prigodnim je govorom označio početak svečanosti otvorenja nove tržnice. Na kraju podužeg govora Srkulj je rekao: “Običaj je da se kod ovakovih svečarskih zgoda dade i mala zakuska, pa kako se nalazimo na tržnici, gdje se ništa ne daje badava i gdje se sve kupuje… molim gospodu zastupnike i ostalu gospodu, da se izvole poslužiti i kupiti”.

Okupljeno mnoštvo toplo ga je pozdravilo, a zatim znatiželjno obilazilo novoizgrađeno čudo.

Otvorenjem nove tržnice na Dolcu završava se jedno burno razdoblje u životu grada Zagreba. Tridesetak godina lomila su se koplja oko nove tržnice i sada, kada je izgrađena, građani se polako privikavaju na novo mjesto za kupovinu. Stari problemi ubrzo će pasti u zaborav, stara mjesta za trgovanje polako će se napuštati i ostati tek romantični podsjetnik u pričama i na starim fotografijama. Iako će se vremenom javljati nove polemike oko Dolca, pogotovo pri izgradnji nove ribarnice i svakim novim preuređenjem, obistinile su se riječi gradonačelnika Srkulja – Dolac je postao mezimče Zagreba.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI