Lani su u Njemačkoj zbog sudjelovanju u navedenom ubojstvu nepravomoćno na doživotni zatvor osuđeni Josip Perković, posljednji šef Udbe u Hrvatskoj, te Zdravko Mustač, tadašnji federalni šef jugoslavenske Udbe.
Jedna od najpoznatijih žrtava jugokomunističkog režima – Stjepan Đureković, ubijen je 28. srpnja u Njemačkoj od strane UDBE. Đureković je ubijen oko 11 sati u tiskari u Wolfratstauhausenu gdje su se tiskale njegove knjige. Prema policijskoj rekonstrukciji nešto prije 11 sati ušao je u tiskaru otključavši vrata svojim ključem. Ušavši u prostor položio je rukopis svog novog članka na fotokopirni uređaj, a kada je krenuo prema izlazu dvojica agenata Udbe pucali su na njega. Đureković je pao na drvenu paletu, ali kako je još bio živ jedan od ubojica ga je dokrajčio s „nekoliko snažnih udaraca u glavu“, kako je napisala njemačka policija.
Godine 2004. u Munchenu je uhićen Krunoslav Prates te se cijelo klupko oko ubojstva počelo odmotavati. Naime, Prates je bio urednik emigrantskog mjesečnika “Hrvatska država”, koji se tiskao u tiskari gdje je Đureković ubijen. Tijekom istrage i suđenja utvrđeno je da je Prates još od 70-ih godina prošlog stoljeća počeo raditi za Udbu, a na vezi ga je osobno držao Perković.
Lani su u Njemačkoj zbog sudjelovanju u navedenom ubojstvu nepravomoćno na doživotni zatvor osuđeni Josip Perković, posljednji šef Udbe u Hrvatskoj, te Zdravko Mustač, tadašnji federalni šef jugoslavenske Udbe. Podsjetimo se, kada je Hrvatska postala punopravna članica EU jedan od prvih zahtjeva bilo je upravo izručenje Perkovića i Mustača, ali je tadašnji premijer Milanović to odbio objašnjavajući da je to opasno po državu, te je čak usporedio tjeralicu za dvojicom Udbaša sa mogučnošću da se isto dogodi hrvatskim braniteljima. Epilog znamo, pod pritiskom međunarodne, ali i domaće javnosti Milanović je morao popustiti te je Udbaški dvojac izručen Njemačkoj gdje je i osuđen.
Vratimo se nesretnom Đurekoviću. Stjepan Đureković je rođen 8. kolovoza 1926. godine u Bukovcu pored Petrovaradina (Vojvodina), a već u srednjoj školi postao je aktivn član „Ustaške mladeži“. Ipak kad je dobio mobillizascijski poziv u domobrane promjenio je mišljenje te pobjegao u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata nastavio je školovanje u Beogradu, učlanio se u Partiju i započeo uspješnu karijeru u jugoslavenskoj petrokemijskoj industriji. S vremenom Đurković je sve više napredovao da bi na kraju završio kao direktor marketinga u INA-i. O onda odjednom, na sveopće iznenađenje, Đureković je 1982. godine emigrirao u Njemačku.
Kako piše Anto Kovačević u svojoj knjizi „Čovjek i njegova sjena“, supruga ubijenoj Đurekovića rekla je da je njzin muž još šezdesetih godina prošlog stoljeća postao uvjereni antikomunist i antititoist te je 1970. počeo pisati knjigu „Proleterijat – velika prevara“, koju je kasnije objavio u emigraciji. Nakon toga napisao je i knjige, također objavljenu u emigraciji, „Crveni menageri“, „Slom Ideala“ i „Sinovi orla“.
Đureković je po svemu bio kontroverzna osoba, a nakon emigracije u Njemačku i potom objavljivanja knjiga, koje su za jugokomunistčke vlasti bile u najmanju ruku neprimjerene donjeta je odluka da ga se smakne.
Đureković je smaknut u sklopu operacije nazvne „Dunav“, a do danas nepotvrđene informacije kažu da je ubojstvo direktno naručio Mika Špiljak, tadašnji jugoslavenski predsjednik predsjedništva, jer je njegov sin Vanja Špiljak našao upleten u novčane pronevjere u INI koje je Đureković iznio u svojim knjigama.
Nakon očevog ubojstva sin Damir je otišao iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine. Ubojice i nalogodavci nikada nisu pronađeni.