Put Milorada Dodika od miljenika Zapada do osobe sa američke "crne liste", gdje pravi društvo svjetskim teroristima, kriminalcima, diktatorima, bio je dug, mukotrpan i (ne)predvidiv
Za one koji prate situaciji sa „piromanom“ Miloradom Dodikom tragikomično je prisjetiti se kako su ga Amerikanci i Britanci „izmislili“ i postavili za vodećeg Srbina u BiH, a on velikosrbima stalno daje lažni osjećaj da nisu sve izgubili u ratovima 1990-tih i da pola BiH samo što im nije palo u krilo, iako znaju da bi to moglo izazvati opći rat na Balkanu. Poznato je da su krajem devedesetih SAD presudno utjecale da Milorad Dodik bude postavljen na mjesto premijera tzv. Republike Srpske, što je i učinjeno na burnoj sjednici Narodne skupštine tzv. RS u noći između 17. i 18.01.1998. godine. I samo stvaranje ovakve „Republike Srpske“ američko je „maslo“ jer u su Daytonu prevarile katastrofalnog geostratega dr. Franju Tuđmana …
Milorad Dodik često optužuje opozicione političare, nevladine organizacije, novinare i društveno aktivne pojedince, da ruše Republiku Srpsku i rade za obavještajne službe zapadnih zemalja. Pritom ne spominje da je na vlast došao uz političku podršku i izdašnu financijsku pomoć Zapada.
„Moćni čovjek, vožd iz Laktaša“, M. Dodik uglavnom spominje Veliku Britaniju kao zemlju „odgovornu za podrivanje vlasti“ u tzv. Republici Srpskoj, dok njegovi savjetnici u priču uvode SAD i CIA. Dodik ni slučajno neće spomenuti Amerikance u tom kontekstu, jer zna da bi, ako bi kojim slučajem optužio nekog za suradnju sa SAD, moglo mu biti žestoko uzvraćeno.
Poznato je da su krajem devedesetih SAD presudno utjecale da Milorad Dodik bude postavljen na mjesto premijera tzv. Republike Srpske, što je i učinjeno na burnoj sjednici Narodne skupštine RS u noći između 17. i 18. siječnja 1998. godine.
Put Milorada Dodika od miljenika Zapada do osobe sa američke “crne liste”, gdje pravi društvo svjetskim teroristima, kriminalcima, diktatorima, bio je dug, mukotrpan i (ne)predvidiv. Njegov politički uspon bio je direktno povezan sa aktivnostima međunarodne zajednice na uspostavi mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Nevjerojatno ali istinito, Milorad Dodik, kao i Biljana Plavšić, lukavo su se nametnuli u prvim godinama nakon rata Zapadu kao jedina “razumna” opozicija i alternativa SDS-u i njegovoj ratnoj strukturi u kojoj je i dalje glavnu riječ vodio osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić.
Elitna britanska vojna jedinica je u proljeće 1998. godine tijekom energične vojne akcije u Banjoj Luci upala u hotel “Bosna” i uhapsila najveći broj osoba tadašnjeg rukovodstva Srpske demokratske stranke.
Nekoliko mjeseci kasnije, kada je Biljana Plavšić preuzela dužnost predsjednice tzv. Republike Srpske, za predsjednika Vlade RS predložila je Milorada Dodika, lidera marginalne stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Usprkos tome što je SNSD imao samo 2 zastupnika, na sjednici Narodne skupštine RS u Bijeljini, koja je održana u uz robusno prisustvo pripadnika SFOR-a, Dodik je nezapamćenim izbornim inženjeringom i “zavrtanjem ruku”, u režiji stranih diplomata, postao novi premijer RS.
Nekoliko mjeseci kasnije, Madeleine Albright, tadašnja državna tajnica SAD, doputovala je u Banju Luku osobno podržati vodstvo Republike Srpske, predvođeno ratnom zločinkom Biljanom Plavšić i Miloradom Dodikom. Tom prilikom, ukazane su joj najveće počasti, a “reformsko” rukovodstvo RS-a državna tajnica SAD nazvala je “svježim vjetrom sa Balkana”.
Za izbor M. Dodika presudan je bio glas zastupnika Stranke za BiH u liku „jugoslovena“ dr. Franje Majdandžića, kojeg su s puta za Zagreb vozilom UNHCR-a vratili na sjednicu koja je održana u Bijeljini.
„Sjednica je“, kako je kasnije ispričao Majdandžić, „počela kao redovna i normalna, a na dnevnom redu je bio i zahtjev za smjenu tadašnjeg predsjednika Narodne skupštine Dragana Kalinića. Milorad Dodik je odigrao ključnu ulogu u tome da osigura 42 glasa za Kalinićevu smjenu. Oko 23.00 sata je izglasana smjena Kalinića, poslije čega je sjednica prekinuta jer su poslanici SDS-a i radikala napustili sjednicu“.
- Majdandžić je krenuo nazad u Zagreb gdje je živio nakon što je izbjegao iz Banja Luke 1992. godine: – „Vozio me UNHCR i krenuli smo prema hrvatskoj granici. Stali smo u jedan ugostiteljski objekt kod Orašja da se osvježimo i popijemo piće i tu sam na televiziji vidio da se pozivaju narodni poslanici da se vrate u Bijeljinu, jer se nastavlja sjednica. Zamolio sam UNHCR da me odmah vrate u Bijeljinu, što su oni i učinili i ja sam, čini mi se već oko ponoći, ponovo bio u Bijeljini“, navodi Majdandžić događaje iz burne noći.
Madeleine Albright, tadašnja državna američki državni sekretar, u Dodiku je vidjela “dašak svježeg vjetra na Balkanu” i nesebično ga je podržavala. To je podrazumijevalo političku podršku, ali i značajnu financijsku pomoć.
Nakon sastanka u veleposlanstvu SAD u Sarajevu, 21.02.1998. godine, Dodik se javno pohvalio da će Republika Srpska dobiti snažnu financijsku injekciju od vlade SAD i to 5 milijuna dolara!: – „Radi se o 5 milijuna dolara hitne pomoć Vladi Republike Srpske i ja se nadam da će veoma brzo ta pomoć biti operativna u Republici Srpskoj. Pored toga još 45 milijuna kroz razne projekte na kojima će raditi nevladine organizacije“, rekao je tada Dodik sa slavodobitnim osmijehom.
Kada je počeo pokazivati znake neposlušnosti, miješati u uređivačku politiku SRT (danas RTRS), kupovati stanove ministrima i neodgovorno se ponašati, njegova stranka je izgubila vlast na izborima 2000. godine. Nije mu bilo od koristi što je obećavao reforme i realizirao dobar dio zahtjeva međunarodne zajednice, uključujući i ukidanje platnog prometa sa tadašnjom SRJ, odnosno Srbijom i Crnom Gorom.
Nakon toga je procesuiran zbog zloupotrebe službenog položaja tokom premijerskog mandata, ali je uz pomoć pravosudne mafije iz ovog procesa izašao kao pobjednik. Uspio je obnoviti svoje veze sa Zapadom i ponovo se vratio na premijersku funkciju 28.02.2006. godine, kada mu je nakon uspostave nove skupštinske većine tadašnji predsjednik RS Dragan Čavić povjerio mandat za sastav nove vlade.
Iste godine se kandidirao sa svojim SNSD-om na izborima i pobijedio, vodeći kampanju u duhu još snažnije nacionalističke retorike. Obećavao je puno – referendum za odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, reviziju privatizacije, progon kriminala i korupcije…
Ništa od toga nije ispunio. Naprotiv! Kriminal i korupcija caruju, nepotizam je redovna pojava, ekonomija u kolapsu… Ipak, od tada nije izgubio nijedne izbore.
A tko je zapravo Milorad Dodik ??
I on je jedan iz plejade Be-Ha likova koji zbog svog porijekla, iz miješanih brakova, postadoše „veći Srbi od Karađorđa“. Zanimljivo je to kako djeca iz miješanih brakova Srba ili Srpkinja sa drugim narodima skoro uvijek postaju „žestoki“ Srbi ili barem ateisti, ali nikad „oni drugi“ (sjetite se samo V. Šešelja, Brnabićke i sličnih likova).
Otkad je Milorad Dodik postao žestoki čelnik Srba u BiH, u duvanjskom kraju kruže priče da je njegovo podrijetlo iz Studenih Vrila, nedaleko od Tomislavgrada, u kojem i danas žive Hrvati s istim prezimenom. Navodno potječe iz obitelji Dodig, koje po nadimku zovu Antelići.
Petar Miloš, tada reporter Slobodne Dalmacije odlučio je prije desetak godina posjetiti kuću Petra Dodiga-Antelića u Studenim Vrilima i istražiti tu priču. Evo njegove priče.
— ‘Viruj ti da bi to moglo bit’, veli 70-godišnji Petar Dodig kada smo mu spomenuli o čemu se po Tomislavgradu priča. ‘Jerbo ja imam u Bosni puno rodbine. Tamo ti je, u Derventu, odselio za Drugoga svitskog moj stric Toma. Bio đendar u vrime stare Jugoslavije, pa ga pribacilo u Crnu Goru. Tamo oženio Crnogorku kojoj je bilo ime Velika. I bila je velika. Onda se 1942. sa ženom i dicom vratio u Studena Vrila.
A tu bila ustaška vlast, pa mu ćaća Antelija, to je moj did po kojem nas zovu Antelići, tada kaza: ‘Seli, sine, di znaš, da ne bi svi zaglavili porad tvoje žene pravoslavke. Taka vrimena bila. I Toma sa ženom i dicom sprtio u Derventu. Živili su prvo u Ulici braće Porobić, a kasnije u Ulici Mladena Stojanovića 74. A Toma i Velika su imali osmero dice. Sinovima je bilo ime Bože, Drago, Vito, Miro, Rato i Branko, a ćeri su se zvale Rada i Iskonica.’
Petar još veli da je prije zadnjeg rata često posjećivao rođake u Derventi. Neki od njih također su svraćali u Studena Vrila. Pokojni mu stric Toma navraćao četiri puta.
‘I znam da su se prezivali Dodik, a mi Dodig. Radi čega su prominili to zadnje slovo, đava ga zna. I znam da su svi bili prišli na pravoslavlje. Zapravo su se krstili u pravoslavnoj crkvi. Onda bi se katkad „koškali“ oko toga. Nu, svi od dida Antelije, a ja Rvat i katolik, a oni Srbi i pravoslavci. Kad sam Petru spomenuo da je Milorad Dodik rođen u Laktašima 1959. godine, on kazao da su neki njegovi stričevići odselili od ćaće, pa je možda netko preselio u Laktaše. I svaki od njih bi mogao imati dijete rođeno 1959. godine.’
Trenutačno u Studenim Vrilima žive četiri obitelji Dodig Antelić – Petrova, Milanova, Tomina i Brankova. Inače su svi Antelići krupni i snažni. Petar kaže da je Antelija bio dvometraš, a stric Toma tek nešto niži. I tu Petar vidi genetsku sličnost Milorada Dodika i Antelića.
‘I gledam ga ne televiziji, bio on, Silajdžić i oni naš jado Čović. Mogu ti kazat da se dobro jača. Traži svoje i nemereš mu ništa. I viruj ti da bi moga bit od nas Antelića. Istraži ti to, Petre. Šta misliš da se dokaže da je naš. Pa da dođe kod mene u Studena Vrila. Ja bi ga dočeka i kaza… kaza bi… kaza bi: ‘Di si, rodijače, Boga ti draga!’ More bit da bi mi neko zamirija što je on Srbin, ali rodijak je rodijak. Svi smo mi rodijaci, svi smo od Adama i Eve“.